Glazba će nadglasati promet, komentare i podjele – barem na tren.
Jasno je kao dan: nije to samo koncert. To je kulturni i emocionalni događaj nacionalnih razmjera, možda i jedan od najvažnijih od kraja rata do danas. Kada na jedno mjesto dođe pola milijuna ljudi, to više nije zabava – to je fenomen. Poruka. Ogledalo.
Emocije koje nismo znali (ili htjeli) slušati
Ovoliki odaziv pokazuje da u Hrvatskoj postoji velika količina nataloženih emocija koje godinama nisu imale svoj prostor. Tuga, ponos, gubitak, vjera, razočaranje, nada – sirove, stvarne emocije, još pune ožiljaka.
To su ljudi čije je iskustvo često bilo potisnuto ili ismijano. Ljudi koji nisu pristajali ni na patetiku, ni na zaborav. Ljudi koji su šutjeli – dok nisu dobili mikrofon.
Sad su ovdje. Na livadi. U pjesmi. I više ih se ne može ignorirati.
Domoljublje se povuklo na „rezervne“ položaje i tamo je dugo čekalo. Za mnoge nazadno, sumnjivo, patetično ili pak ekskluzivno pravo određenih politika. Vidimo sada da domoljublje nije nestalo. Samo se povuklo. U „zaostala“ sela, među „nazadne ognjištare“. U dijasporu. U generacije koje pamte, i one koje su traumu naslijedile.
Sada se vratilo – ne da od bilo koga traži dozvolu, nego prostor na kojem može biti vidljivo i izraženo.
Za mnoge ova glazba nije samo glazba. Ona je ventil neproživljene boli, nota nade, poziv u zajedništvo.
Možemo se ne slagati s njezinim simbolima, ali ne možemo ignorirati emociju koju ona nosi za stotine tisuća ljudi koji će sutra biti na koncertu. I mnoge koji nisu mogli doći.
Tko treba čuti ovaj probuđeni glas domoljublja?
Ova masa nije došla samo slušati pjesmu – došla je da je se konačno čuje. To je poziv institucijama, političarima, medijima – da konačno shvate koliko je duboka i potisnuta potreba za pripadanjem i priznanjem rana koje je ostavio Domovinski rat – onih vidljivih, ali još više onih koje nikada nisu izgovorene.
Treba se razumjeti da ovdje nije riječ samo o koncertu, već o poruci koju nosi masa. O glasu koji godinama nije imao gdje (i kome) govoriti.
I predsjednik, i premijer, i oporba – svi bi se trebali zapitati:
Zašto stotine tisuća ljudi traže smisao, sigurnost i pripadnost u pjesmi – a ne u institucijama koje bi ih trebale štititi i voditi? Ne zato što ne vjeruju u državu – nego zato što je sve manje osjećaju kao svoju.
A društvo koje ne zna slušati vlastito srce, koje ne zna prepoznati čežnju iza mase od pola milijuna ljudi, ostat će nijemo pred budućnošću.
I vama koji dolazite – mala, velika molba
Vi ste srce ovog trenutka.
Vaša prisutnost nosi snagu, ali i odgovornost.
Zato vas molim: budite čuvari ne samo glazbe, nego i jedni drugih.
Pogledajte oko sebe – bit će obitelji s djecom, starijih, izgubljenih.
Ponesite vodu. Zaštitite se. Dogovorite mjesto susreta ako se razdvojite. Pomozite onome kome je loše.
Ako netko misli drukčije od vas – ne morate ga uvjeravati. Samo ga pustite da bude u svojem uvjerenju.
Zajedništvo se ne gradi tako da svi viču ili pjevaju isto, nego kada se čuvaju i oni koji pjevaju ili šute drukčije.
Neka večer bude dostojanstvena. Neka bude ponosna. Neka bude sigurna – za svakoga.
Jer prava snaga naroda nije u glasnoći pjesme, nego u tišini kojom pazi na slabije i drugačije.
To je domoljublje. To je Hrvatska kakvu vrijedi graditi.
To je moja i vaša domovina. I još važnije – domovina vaše i moje djece.
Izvor: Branka Novosel
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.