Kako su četnik Vuk Drašković i "demokratska opozicija" Srbije u ožujku 1991. rušili nacionalsocijalistički režim Slobodana Miloševića

Dana 9. ožujka 1991. godine, na Trgu republike u Beogradu, započeli su prosvjedi tadašnje opozicije protiv režima Slobodana Miloševića - koji je na izborima 9. i 23. prosinca 1990. godine dobio uvjerljivu većinu (njegova Socijalistička partija Srbije osvojila je 46,09 % glasova i 194 od ukupno 250 zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini Srbije, a Milošević je u utrci za predsjednika Srbije porazio 31 protukandidata i dobio 65,34 % glasova) uz vrlo visoku izlaznost birača od 71,5 %. Stranka Vuka Draškovića zauzela je drugo mjesto, sa samo 15,79 % osvojenih glasova, a on sam također je bio drugi na predsjedničkim izborima, s 16,40 %. Dakle, ove dvije ultranacionalističke opcije (jedna nacionalsocijalistička - Miloševićeva i druga četničko-fašistička Draškovićeva) zajedno su dobile uvjerljivu većinu od 61,88 % glasova, a zbrajajući glasove svih drugih stranaka i grupacija četničke, monarhističke i profašističke orijentacije, radikalna velikosrpska opcija imala je u parlamentu oko 90 % zastupnika, dok su ostalih 10-ak posto dijelile manjinske i demokratske stranke (DS, DZVM, DSHV, SDA, SRSJ, NSS i druge), mada se u slučaju Demokratske stranke o njihovoj stvarnoj demokratskoj orijentaciji može govoriti samo uvjetno, budući da se radilo o "demokratima" tvrde nacionalističke struje - kako su to i pokazali događaji koji su slijedili. Srbija je ostala homogena i ujedinjena oko velikosrpske ideje, a kult ličnosti Slobodana Miloševića razvio se do neslućenih razmjera; on je bio "zaštitnik svih Srba", "veći Srbin od Cara Lazara", "srpska majka" itd. itd., što je izazivalo frustracije u najvećem dijelu nacionalističke opozicije. Kod manjina i "jugoslavena" - Hrvata, Mađara, Muslimana, Albanaca, Roma, Nijemaca, Čeha, Slovaka, Rumunja i drugih naroda, kao i "reformista" i "jugoslavena" okupljenih u Savez reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića, Narodnu seljačku stranku, LSDV/J i UJDI- takvih frustracija nije bilo, budući da su i jedni i drugi i treći bili svjesni svoga podređenog položaja i nemogućnosti bilo kakvog utjecaja na političke i društvene prilike; naime, manjinske liste osvojile su nepunih 5 % glasova, a SRSJ 1,43 %, tako da je bilo posve jasno u kakvom su položaju i koja im je snaga.

 Nezadovoljan ovakvim rezultatima izbora i željan vlasti po svaku cijenu, četnički ideolog i velikosrpski fašist Vuk Drašković ubrzo nakon teškog izbornog poraza za vlastiti debakl okrivljuje "komunistički režim i Slobodana Miloševića" i državnu televiziju (koju naziva "Bastiljom"), uz tvrdnje kao "Milošević i SPS ne bi pobijedili da su izbori bili pošteni, a mediji slobodni. Prava istina je, međutim, da su mediji (kako elektronski tako i pisani) od ljeta 1988. godine širom otvorili svoja vrata velikosrpskim fašistima, ratnim huškačima i šovinistima svih vrsta i boja (od akademika, književnika i političara do klera SPC), te da nije bilo govora o "komunističkoj vlasti". Naime, već u travnju 1987. godine (na mitingu u Kosovu Polju) Milošević je sklopio čvrst savez s najradikalnijim nacionalistima i korak po korak razbijao institucije tadašnjeg Saveza komunista, da bi 16. srpnja 1990. godine proglasio novu stranku - Socijalističku partiju Srbije (objedinivši tadašnji Savez komunista Srbije i Socijalistički savez radnog naroda Srbije) koja je od samoga početka bila u službi velikosrpske, memorandumske politike, s nizom strančica-satelita (radikali, monarhisti, ljotićevci, nedićevci, četnici, rojalisti itd.) čija je jedina svrha bila jačati njegovu struju, voditi propagandu u njegovu korist i služiti mu na izborima za prikupljanje glasova.

 Frustracije u Srpskom pokretu obnove (izazvane u najvećoj mjeri ambicijama njegova lidera Vuka Draškovića i najbližih suradnika) prelile su se na ulice Beograda dana 9. ožujka 1991. godine. Okupljanje članova SPO uskoro se pretvorilo u prosvjed pod sloganom "Miting protiv petokrake", a s protokom vremena skup se omasovio, pa su mu se priključili i mnogi drugi protivnici Slobodana Miloševića, čemu je u dobroj mjeri doprinijela i Srpska pravoslavna crkva čiji su se najviši dužnosnici u početku jasno odredili protiv "bande crvene" i stali na stranu mitingaša. No, u središtu svega bio je Vuk Drašković okružen nekolicinom istomišljenika, među kojima su zapaženo mjesto zauzimale neke od istaknutih figura tadašnjeg kriminalnog podzemlja (poput Branislava Lainovića Dugog i Đorđa Božovića Giške) koji su mu u vrijeme ovih događanja služili i kao osobna zaštita. Do podne tog 9. ožujka, okupilo se oko 40.000 osoba, a kao glavni cilj Drašković je istaknuo "juriš na TV Bastilju" (zgradu TV Beograd) koju je smatrao glavnim propagandnim oruđem režima i osnovnim uzrokom teškog izbornog poraza što su ga doživjeli on i ostatak opozicije. Razbarušeni Vuk je igrao glavnu rolu dok su svi drugi viđeniji opozicionari (Dragoljub Mićunović, Kosta Čavoški, Zoran Đinđić, Vesna Pešić) ostali u njegovoj sjeni, pa se sve uskoro pretvorilo u njegov osobni rat s "Voždom". Gomila koja ga je pratila poslušno je izvršavala njegove pozive na "juriš", uz uzdignuta tri prsta i povike "Bando crvena", a jurišnika je bilo sve više, pa se činilo kako je uvođenje izvanrednog stanja neminovnost. Neki su čak skloni tvrditi da su ova gibanja u Beogradu bila jedan od razloga da je Savezni sekretar za NO SFRJ, Veljko Kadijević iznenada 13. ožujka odletio u Moskvu kako bi zatražio pomoć od tamošnjih pučista i njihovog vođe generala Dmitrija Jazova.

U sukobima prosvjednika i policije, u nekoliko dana deseci su ljudi ozlijeđeni, a dvije osobe su smrtno stradale -

za to vrijeme Milošević se krio u bunkeru u Dobanovcima

(Adresa slike)

 Novopečenom četničkom ideologu i velikosrpskom šovinistu Vuku Draškoviću (do smrti Tita bio je poslušni komunistički aparatčik - pa čak i šef kabineta predsjednika Saveza sindikata SFRJ, Mike Špiljka - i novinar-propagandist komunističkog režima čija su meta nerijetko bili i četnici) koji je iza sebe imao desetogodišnju povijest širenja zle krvi među Srbima i otrovnog huškanja usmjerenog protiv Albanaca, Hrvata, Muslimana, Mađara ali i pripadnika drugih naroda s naročito izraženom mržnjom prema katolicima, Vatikanu i Zapadu, nije smetalo to što je Milošević učinio sve kako bi razbio Jugoslaviju niti njegova ratna opcija - njemu je bilo jedino do vlasti. I ta bolesna težnja za vlašću vodila ga je kroz cijelo vrijeme borbe "za demokratiju i slobodu" a "protiv komunističke nemani" (kako je on u javnosti predstavljao svoje akcije protiv režima).

 Milošević je ubrzo odgovorio slanjem jakih policijskih snaga s oklopnim transporterima i šmrkovima, a nešto kasnije na ulice Beograda izašli su i tenkovi, dok je on sam (za svaki slučaj) pobjegao u vojni kompleks Dobanovci i skrivao se u jednom bunkeru čekajući da ova nepogoda prođe. U početku su tražene samo ostavke generalnog direktora RTV Beograd, Dušana Mitevića i ministra policije Radmila Bogdanovića, da bi se poslije sve pretvorilo u antirežimske prosvjede u kojima je i s jedne i druge strane bilo poziva na nasilje. Kasno popodne prvog dana prosvjeda uhićen je Vuk Drašković što je dovelo do daljnje eskalacije, pa su se okupljenima organizirano priključili i studenti.

Naguravanje s policijom (koja je osim šmrkova s vodom koristila i suzavac), pa čak i povremeno otvaranje vatre (primjerice, u ulici Knez Mihajlovoj, od strane nekolicine policajaca iz Požarevca, pri čemu je ubijen jedan prosvjednik) prijetilo je krvoprolićem, ali unatoč svemu većih i ozbiljnijih sukoba nije bilo. Sutradan (10. ožujka) u večernjim satima, povučeni su tenkovi s ulica i trgova, a mitingaši se uglavnom razišli kućama. Na kraju je Milošević uspio neutralizirati pobunu i sve se preselilo u Narodnu skupštinu u kojoj je imao uvjerljivu većinu. Već tada je bilo posve jasno da je opozicija poražena.

 

Tenk JNA pred Skupštinom SFRJ u vrijeme prosvjeda

(Adresa slike)

Nakon svega, formiran je "Anketni odbor" koji je trebao "utvrditi sve okolnosti koje su dovele do nemilih događaja i odgovornost onih koji snose krivnju za to", snimke nereda danima su se vrtjele na TV ekranima - vlast je opoziciju optuživala da je ona izazvala nasilne prosvjede s ciljem rušenja vlasti dok je opozicija ponavljala kako je "banda komunistička lažirala izbore" itd. Uglavnom, na kraju se sve završilo po onoj narodnoj: "Tresla se brda, rodio se miš", a drugačije i nije moglo biti, jer suštinske razlike između vlasti i opozicije nije bilo.

 Ono što im je bilo zajedničko, sadržano je u činjenici da su imali isti stav prema stanju u Hrvatskoj gdje su njihovi eksponenti iz redova prečanskih Srba (u organizaciji tajnih službi - SDB-a i KOS-a i potaknuti od političkog vrha) već započeli s ozbiljnim oružanim provokacijama (1/2. ožujka u Pakracu), što je na kraju bio bitan kohezijski čimbenik koji je okupio sve "patriote" pod jednu zastavu i zatomio međusobne animozitete između vladajućih i gubitnika izbora. Da tu ustvari, nekog ozbiljnog neslaganja nije niti bilo, dokazuje to što su od početka ožujka nadalje, na terenu uz Dunav Draškovićev SPO, Miloševićeva SPS i sve druge stranke opozicije odlično surađivali, pa čak i u vrijeme samih prosvjeda u Beogradu (9. i 10. ožujka). Tako su složno i zajednički organizirali naoružavanje svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj i B i H kao i pomoć "ugroženoj" subraći u Pakracu, skupa su radili na režiranom "izbjegu" domaćih Srba iz Hrvatske (s područja Baranje i istočne Slavonije od 5. ožujka nadalje) itd., itd., kao da je sve u najboljem redu. Uz to, Vuka Draškovića (u vrijeme dok je kratko boravio u pritvoru), čuvao je čovjek iz osobnog Miloševićevog osiguranja, Naser Orić, pa se s pravom postavlja pitanje što se sve tu događalo iza scene. Čini se kako je u svemu presudna bila netrpeljivost dvojice lidera (Miloševića i Draškovića) i njihovo nadmetanje u "patriotizmu". Tu je u prednosti bio "Vožd" koji je zahvaljujući komotnoj većini, nakon izbora formirao Vladu a institucije premrežio svojim kadrovima (što je bio proces koji je tekao od rujna 1987. godine i "istorijske Osme sednice" CK SKS).

 Nekadašnji komunistički aparatčik koji se ubrzo nakon smrti doživotnog predsjednika J. B. Tita čijem je režimu vjerno služio pretvorio u gorljivog ultranacionalista i ratnog huškača najgore vrste, pisac propagandističkih književnih pamfleta putem kojih je širio zlu krv (Nož, Molitva prva, Molitva druga, Noć đenerala), Vuk Drašković, posebno se isticao (od početka 80-ih godina XX. stoljeća nadalje) u pisanju tekstova prožetih mržnjom čija su meta bili Hrvati, Albanci i Muslimani, ali i Vatikan, Papa i Zapad. Već od 13. svibnja 1990. godine, on sa svojim četnicima javno slavi ratnog zločinca i koljača Dražu Mihailovića i njegov Ravnogorski četnički pokret uz masovna okupljanja na Ravnoj gori, u svibnju 1991. godine ustrojava paravojnu formaciju Srpska garda koju šalje u rat u Hrvatsku (njezini pripadnici sudjeluju već 2. svibnja u zasjedi u Borovu Selu), a u vrijeme slabljenja vlasti Slobodana Miloševića (sredinom 90-ih godina) naglo postaje "demokrat", od 1996. godine sudjeluje u koaliciji opozicionih stranaka Zajedno, a od siječnja 2000. u aktivnostima tadašnje Demokratske opozicije Srbije (DOS - koja se i formira na inicijativu SPO i Vuka Draškovića a čini je 19 različitih stranaka i grupacija); DOS uz pomoć građana 5. listopada iste godine ruši Miloševića, a čuvar naslijeđa "Vožda" postaje Vojislav Koštunica (iz Demokratske stranke). U vrijeme vladavine Slobodana Miloševića (1999. godine) nalazi se na dužnosti potpredsjednika Vlade SRJ, potom ministra vanjskih poslova državne zajednice Srbije i Crne Gore i Srbije (od 2003. do 2007.) Drašković obnaša dužnost ministra vanjskih poslova tadašnje Srbije i Crne Gore. Ostaje zabilježeno da su on i njegova stranka SPO 2004. godine inicirali prijedlog kojim je Narodna skupština Srbije političkom (!?) odlukom praktično rehabilitirala zločinački Ravnogorski četnički pokret i svrstala ga u "antifašistički".

Brončani spomenik četničkom koljaču Draži Mihailoviću Čiči, na Ravnoj gori u Srbiji, visok 220 cm.

postavljen je 1992. godine i svjedoči o "antifašističkoj" tradiciji Srbije

(Adresa slike)

 Danas je Drašković zagovornik "jugoslovenstva" na tradiciji četništva, odnosno za Jugoslaviju pod srpskom dominacijom i služi se vokabularom koji možda može (čak) i zavarati one koji ga ne znaju. Zloćudni ratni huškač, velikosrpski fašist zaogrnut u janjeću kožu, nije promijenio ćud, samo se pritajio i prilagodio okolnostima.

 Oni stariji svakako se sjećaju Vuka iz vremena kad je, primjerice, u Novom Pazaru 1990. godine na velikom mitingu svojih četnika iz petnih žila grmio: "Ko ovom raškom zemljom u ruku stegne ustaški barjak, turski barjak ili bilo koji drugi barjak sem srpskog, ostaće i bez barjaka i bez ruke!" (u njegovom žargonu "Turci" su bili Muslimani, a "ustaše", naravno, Hrvati). Koliko drži do povijesne istine, potvrdio je i u svojoj knjizi Podsećanja iz 2001. godine u kojoj na jednom mjestu citira sam sebe (iz dijela teksta što ga je pisao u jesen 1991., neposredno po okupaciji do temelja razrušenog Vukovara) i kaže među ostalim kako je "Vukovar najveća srpska grobnica u tom besmislenom ratu", jer "grad su napadali Srbi, a u njemu su većinu činili također Srbi", pa su, dakle, iz vizure ovog bolesnika Vuka Draškovića u ovom slučaju "Srbi ubijali Srbe".

 Godine 1991., Vuk Drašković je ovako definirao svoj politički program:

"Optimalni program je … sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora da računa i, na primer, na Skadar… ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u 'Načertaniju', naš ideal će biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do Ogulina… sada je suludo i nezamislivo insistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine da je pobedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti."

(Vidi: Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb - AGM, 1997., str. 287; autor navodi kao izvor: "Sve o srpskom nacionalnom programu", politički magazin Srbija, specijalno izdanje, Beograd, 1991. g., str. 34.)

 To je "demokrat" koji je davne 1991. godine htio srušiti režim Slobodana Miloševića ne bi li na mjesto "Vožda" ustoličio sebe, a ne kako bi Srbiji donio demokraciju i zaustavio rat - naprotiv, učinio je sve što je mogao da bi rasplamsao mržnju svoga naroda prema "neprijateljima srpstva" od kojih je trebalo naplatiti "dug u krvi" ili "krvarinu" (kako su govorili mnogi srpski ekstremisti). Danas neki u Srbiji (a i kod nas u Hrvatskoj) povlače paralelu između aktualnih prosvjeda studenata i građana uperenih protiv režima Aleksandra Vučića i onoga što se događalo 9. i 10. ožujka 1991. godine, iako tu nema nikakvih dodirnih točaka (osim cilja koji je i u jednom i u drugom isti: rušenje postojeće vlasti).

(Video): Disintegration of Yugoslavia 1991-Part 40 ... 9 mart 1991 - Demo opozicije u Beogradu;

AUTOR: Zlatko Pinter/PDN