Kako žive branitelji? “Mi smo normalni ljudi, nismo divljaci…”

Hrvatski branitelj Goran Brebrić prisjetio se ratnih dana i akcija u kojima je sudjelovao u razgovoru sa Sandrom Križanec u emisiji Novi dan. Brebrić je na početku rata imao samo 19 godina i živio je u Petrinji.

"Bili smo klinci, svirali smo i zafrkavali se. Kad je rat došao, morali smo uzeti puške i braniti svoj grad. Nismo imali oružja osim ponešto lovačkog. Rat je na Banovini počeo malim čarkama, a mi smo mislili da će se to smiriti i da će politika riješiti stvari. No, kad su počeli zločini protiv civila u Dragotincima, Strugi, Kraljevčanima, shvatili smo da je riječ o mržnji i zvjerstvima. Organizirali smo se i skupili dečke iz ulice. Sami smo zarobili oružje kad su oni krenuli. Da smo imali više opreme, Petrinja bi završila kao Vukovar, s mnogo većim gubicima na obje strane," prisjetio se Brebrić.

Rat u Petrinji

Brebrić dodaje kako su vojne vježbe provođene u vrijeme Jugoslavije poslužile kao scenarij za napad na jedno od sela u okolici Petrinje. Danas, kaže, mladež koristi naprednu tehnologiju, ali potrebno je da budu samostalni i steknu motoričke sposobnosti kako bi mogli obraniti Hrvatsku ako se opet dogodi nešto slično.

Iz pravca Bosne u Petrinju je stiglo više od sto tenkova koji su se rasporedili po Banovini. "Imali su više tenkova nego što je nas bilo vojnika. Držali smo se dobro do 21. rujna kad je Petrinja pala. Nakon toga smo se organizirali kao izvidnici, što nije svatko mogao biti. Sjećam se akcije u Farkašiću, gdje smo se slučajno našli u rovu s Gromovima. Bilo nas je strah kad bi zagrmio tenk od 50-60 tona."

Kasnije su odlučili krenuti negdje gdje mogu više pomoći. "Nismo imali znanja. U jednom selu smo našli top i pokušavali ga koristiti, ali nismo znali što radimo. Ispalili smo 70 granata koje su četnici ostavili, nismo ništa pogodili," rekao je Brebrić.

Komandosi

Brebrić i njegova skupina su tadašnjem ministru Gojku Šušku rekli da žele u postrojbu gdje mogu biti korisni. Šušak ih je poslao u Kumrovec, gdje su se brzo uklopili među vojnike vođene bivšim legionarima. "Obuka je bila teška i naporna, ali filtrirala je ekipu od stotinjak ljudi, prvih hrvatskih komandosa. Godinu dana smo prošli cijelu Hrvatsku i većinu BiH, uvijek s teškim i zahtjevnim zadacima. Imali smo samo 12 poginulih, jer nas je obuka držala na životu," kazao je Brebrić.

Oluja

Kad je počela Oluja, Brebrić je bio na odmoru. "Bio sam na Pagu kad je došao policajac i rekao mi da se hitno javim u bazu. Na plaži sam bio jedini kratko ošišan, pa me tako našao. Stigli smo do Siska, moji su već otišli na Velebit. Skupili smo 16 ljudi i ušli u Petrinju rano ujutro. To je bila moja najemotivnija akcija. Nakon velikog kruga, vratili smo se doma," prisjeća se.

Brebrić je ozlijeđen na Velebitu, a jednom prilikom u Petrinji je dobio geler u nogu. "Sam sam izvadio geler, nisam ni primijetio da sam ozlijeđen dok mi drugi nisu rekli da imam krvave hlače."

"Znamo za što smo se borili"

"Borili smo se za prestanak ratnih zločina i samostalnu Hrvatsku. Danas niti smo samostalni niti smo neovisni, opet smo u nekoj tvorevini gdje nemamo svoju valutu ni proizvodnju hrane. Hrvatska leži na kostima branitelja, a ratni zločini se spominju samo pred izbore. Minimalan broj počinitelja je kažnjen jer se skrivaju u Srbiji," kaže Brebrić.

Vojni rok

Brebrić smatra da se mladi ljudi ne bi trebali bojati vojnog roka, jer bi on doprinio njihovoj socijalizaciji. Ratni put završio je radom u odredu za ekshumacije, a danas se ponovno bavi glazbom. Udruge branitelja smatra važnima jer pomažu i brinu jedni za druge. "Mi smo normalni ljudi, nismo divljaci koji su se vratili u šumu," zaključuje Brebrić.