Zašto nitko ne odgovara za rušenje katoličkih svetišta?

Više od trideset godina prošlo je od završetka Domovinskog rata, no brojna pitanja i dalje ostaju bez odgovora. Jedno od njih, bolno i često prešućeno, jest – zašto nitko nije odgovarao za sustavno i brutalno rušenje katoličkih crkava i vjerskih objekata tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku?

Rušenje kao oružje rata

Tijekom Domovinskog rata, velikosrpski agresor nije gađao samo hrvatske vojnike. Uništavao je i civilne ciljeve, hrvatsku kulturnu baštinu, a osobito vjerske objekte – crkve, kapele, križeve, groblja. Bilo je to razaranje s jasnom simbolikom – uništiti identitet i duhovni temelj hrvatskog naroda, piše Mladen Pavković. 

Prema podacima Crkve i povijesnim arhivima, tijekom rata je stradalo ukupno 1082 katolička vjerska objekta – crkve, kapele, samostani, župni uredi i vjeronaučne dvorane. Potpuno je uništeno njih 207, a samo na području Zagrebačke nadbiskupije razorene su 22 župne crkve i 48 kapelica, dok su desetine drugih objekata teško ili djelomično oštećeni. Srušena su i katolička groblja, a otvorena raspela su sustavno uništavana.

Simboli duhovnosti i identiteta – pretvoreni su u ruševine. U Škabrnji i Glini, od crkava su ostale samo razbacane cigle. U Voćinu je katolička crkva poslužila kao skladište streljiva. Nije li i to zločin?

Dvostruka mjerila i šutnja institucija

U javnom prostoru, kad se spominju ratni zločini, gotovo se isključivo fokus stavlja na hrvatske branitelje. I dok se godinama vode procesi protiv Hrvata, pa i zbog sumnji, zaboravlja se da su rušenja crkava, paljenja škola, bolnica i kulturnih institucija također ratni zločini – po međunarodnom humanitarnom pravu.

No, koliko je osoba odgovaralo za miniranja crkava u Vukovaru, Lipiku, Pakracu, Dubrovniku, Voćinu ili Saborskom? Koliko je srpskih oficira JNA i domaćih kolaboracionista pozvano na odgovornost za te čine? Odgovor je porazan – gotovo nitko.

Taj izostanak pravde vrijeđa žrtve, vrijeđa hrvatsku povijest, ali i šalje opasnu poruku: uništavanje kulturnog i vjerskog identiteta jednog naroda može proći nekažnjeno.

Povijest se ponavlja kad se zaboravlja

Ovakav pristup nije nov. I nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti rušile su crkve, proglašavale svećenike neprijateljima naroda, a vjerski život suzbijale sustavno i organizirano. U mnogim slučajevima, ono što su partizani počeli, velikosrpski agresori su nastavili devedesetih godina.

Hrvatski narod, koji nikad nije uništavao pravoslavne crkve u Srbiji, Crnoj Gori ili bilo gdje drugdje, s pravom se pita – gdje su istina i pravda kada su u pitanju hrvatske crkve?

Vrijeme je za istinu i odgovornost

Ako je za međunarodnu zajednicu i hrvatske institucije rušenje sakralnih objekata ratni zločin – a jest – onda se mora otvoreno i bez oklijevanja tražiti pravda za uništene crkve, samostane, kapelice i raspela. Mora se tražiti pravda za mučene, ubijene i progonjene svećenike, redovnike i redovnice.

Pravda ne može biti selektivna. I kao što se traži odgovornost od svakog pojedinca koji je prekršio ratno pravo, tako se mora postaviti pitanje i kaznene odgovornosti onih koji su uništavali duhovnu baštinu hrvatskog naroda.

Jer ako o tome i dalje budemo šutjeli – šutnja će postati suučesništvo.