Knjige aforizama iz tamnice

03.03.2020. 18:28:00

Onaj koji nikad nije osjetio kako mu pod rukom podrhtava hrvatsko tlo. Ne može znati za srž i bit naše generacije. Za moj biljeg. Valentina Čorića. Znamen je to.. neukrotiv i nedvosmislen život Idealista... Aforizmi za hladne glave

Postoji u toku dana jedan tren kad se zatvorimo u sebe. Obično tamo pred večer. Dan se umori, a noć prilazi. I u toj pukotini između svjetla i tame, čovjek ostaje sam. Sam s knjigom. S piscem. Piscem teške sudbine. Misliš da je to tek slabost ljudska. Ti aforizmi. Ali to nije prošlost, nije slabost, to je u stvari sve što je čovjek između tih četiri zida imao. Njegovo pribježište.To je sve što jest... Dodiri... Dodiri jedne žene. Hrvatske. Matere. Emocije u gomili. Srce bačeno na papir. Najprije nas spušta u dno duše svoje. Tamo gdje je najtoplije. Jedino sigurno mjesto njegovo. Na Ono Mjesto istine i ljubavi bez kraja. Gorčine, boli... Opraštanja. Gdje stoji to veliko srce. Valentina Čorića. Njegovih dana. Kad stigao je tamo gore izručen od koga.. od svoga. Imaš osjećaj kao da Valentin ponovo daruje nas... Kao da nas veže onim svojim velikim poštenim očima. Kao da pita.. kao da govori opet ono. Samo istinu. Samo vama vjerujem Gardo.. vama koji bili ste svjedoci moga života. I sad vas ja zovem za svjedoke! Jesmo li to mi - jesam li učinio sve što sam mogao učiniti. Jesam li dao sve. Od prvog dana. Od izbora prvih. Od prvih barikada. Od onih krvavih jutara... Sve. Jesam li pobjedio strahove?Jesam li izdržao kad je to izgledalo nemoguće? Bio s vama u muci.. u boju... U krvi za domovinu svoju... Znate da jesam.

Ponosan na priznanje

Zašto bi vas se toliko skupilo ovdje, da je bilo drugačije. Zato ste mi odali priznanje.. na koje sam ponosan. Priznanje duši mojoj.. Duši Valentina Čorića... Je li bi bilo pravo da vam nisam darovao ove knjige... Kao što činio sam život cijeli. Kad sve sam učinio kako bi kamen Hercegovine opstao. Nisam pustio da me se čeka. Godinama. Bez interesa.. samo srce... Na onaj komad papira. Koji po svemu mi je pripadao. Po svemu. Po hrabrosti. Po ranama. Koje zanijekali su mi, priznali mi nisu! Ne mislim se dićiti ovom zbirkom. Ko što se nisam nikad dičio onim što sam za Hrvatsku činio... Nešto važnije je u igri. Nešto važnije je u pitanju. Onog dana kad natjerali su me na ono što netko zove mučeništvo a ja ljubavlju. Onog trena između svjetlosti i mraka. Osjećao sam se dužnim. Opet. Osjećala sam se pozvanom premda vezanim... Još jednom darovati vas... Vrteći pero u ruci, među četiri zida ona bez prozora.. mislilo sam što ću vam, ostaviti? Pitao sam se je li sve ono bila varka? Onaj trenutak Garde Hrvatske. I da li, je li postojao? Je li Oluja uopće postojala? Je li bilo rata? Je li moj ponos bio varka? Onaj zanos.. što nosio je vojnika hrvatskoga u vjetar? A vi znate što to znači.. kad čovjeka natjeraju u sumnju. Sumnju u ideale svoje.. ponašao sam se kao čovjek. Živio sam Hrvatsku. Sanjao svoj svijet vizija. Jedan pravedniji poredak stvari.. pojava.. gledan iz ugla Uznika.. iz ugla onog koji će gledati kako kukutu ispija pravedan čovjek... A vi znate što to znači.

Katastrofe i ushiti

Pogled s poprišta. Pepela. Zgarišta. Katastrofa i ushita. Pogled onaj iz dna srca u čijim otkucajima, ako gledate pažljivo možete vidjeti sve nas utamnjene, zatvorene... Osakaćene ubijene... A možda je sve bilo postavljeno na neki drugi način nego što sam ja zamišljao. Što sam doživio. Možda je sve bilo beznačajnije. Malo. Nevažno. Sve što ste vi moja generacijo učinili. Da su vaši biljezi porušeni. Vrijednosti satrvene.. da su vas razbucali u miiljun udruga. Podjelili u miiljun interesa. Posvadili. Radi par kuna. Čini se da je žrtva smiješna. Vjerovanje slobode Hrvata pjesnika naiva... Ali to je nemoguće! To ne može biti! Niti hoće. Jer vi oko riječi mojih okupljeni danas niste varka. Jer ovi aforizmi u meni nisu spomen. Kazat ćete patetičan… Možda. Iskren do srži. Zaboravili, utamnjeli su me oni kojima rat nije značio ništa. No njihov je zaborav nebitan. Nikad nisu ni pripadali Hrvatskoj. Tuđinski zaborav ne može ukloniti moj biljeg. On stoji i stajat će.. ja sam svjedok samog sebi. A vi ste mi Braćo Gardiska svjedoci najsigurniji. Uvijek ću se pozvati na vas kad mi bude potrebno da se potvrdim. Dolazit ćete zbog sebe samih. U suton. Čitat ćete... Ne bi li se prisjetili onim tužnim oduševljenjem legende koja traje. Da vam rečem koju plemenitu riječ po dobrom običaju ove zemlje i naših ljudi. Srcem jednog mučenika koji kukutu popio nije.. koji se ovim nepravdama bori.. koji im se smije. Doći ćete ovamo kad vam bude potrebna istina. Jer ponekad očekujem samo nekoga svoga.

Nazivaju se elitom

Koji došao je ne osjećajući obaveze. Nesreće i interesi su nas izdijelile. Živimo svako za sebe. Zid se teških sudbina nadvio nad nama. A najviše sjećanje na ono što je bilo. I što je moglo biti da nije bilo ovako. Ova društvena aristokracija danas nema gotovo ništa s nama. Ti koji sami sebe nazivlju elitom. I za koje se život sastoji u tome, da nas niječu... Na bilo koji način odbijam stoga svako tumačenje našeg vremena osim dušom svojom. Grozim se onoga koji blato na našem licu prihvaća bez drhtaja od užasa.
Onaj koji nikad nije osjetio kako mu pod rukom podrhtava hrvatsko tlo. Ne može znati za srž i bit naše generacije. Za moj biljeg. Valentina Čorića. Znamen je to.. neukrotiv i nedvosmislen život Idealista... Aforizmi za hladne glave. Nema straha za nas.. jer »Ako ste stekli prijatelje za teška vremena, onda se tih vremena ne treba bojati«.
Zato Pamet u glavu.. treba se boriti.

Izvorni autor: Ivica Matešić Jeremija/PDN/zadarskilist.hr

Autor: