KONTROVERZNA IZLOŽBA KAPTOLA! Uz zbirku biskupa Đure Kokše, zbog koje je Crkva optužena za krađu, veže se niz kontroverzi: ‘Moj bratić nije napisao ni oporuku, falsificirali su je’

Trebale su proći pune dvadeset i četiri godine od smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa, pisca i čuvenog kolekcionara Đure Kokše da javnost vidi neprocjenjivu i sjajnu kolekciju koju je monsinjor sakupio za života u Rimu i Vatikanu. Izložba je u Klovićevim dvorima otvorena ovoga tjedna i naoko u tome nema nikakve posebne senzacije. Izložba kao izložba, ova u Zagrebu nazvana “Umjetnička zbirka biskupa Kokše”, kolekcija kao kolekcija.

Međutim, kada je Kokša u pitanju, to nije tako. Godinama je njegova zbirka bila pohranjena “negdje na Kaptolu”, o njoj se ništa ili sasvim malo znalo, a onda je sve eksplodiralo tvrdnjama Kokšine sestrične, dr. Barbare Lukačin, koja je napisala knjigu u kojoj tvrdi da dugogodišnji rektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu nije zbirku ostavio Crkvi, nego hrvatskom narodu.

“Crkva je otuđila zbirku mog bratića”, tvrdila je dr. Lukačin i poručila da pouzdano zna da Kokša nije napisao ni oporuku da sve ostavlja Kaptolu.

Pravi odgovor

U međuvremenu je dr. Lukačin umrla, njezina knjiga je zaboravljena, a morale su proći još godine da napokon zbirka ili ono što je od nje ostalo ugleda svjetlo dana. Oni koji znaju sudbinu umjetnina koje je Kokša marljivo sakupljao, iako je tvrdio da nije kolekcionar, i dalje tvrde da tu nije sve čisto, iako je Crkva u međuvremenu objavila oporuku u kojoj Kokša potpisuje da baš njoj ostavlja umjetnine. Oni koji su ga poznavali, međutim, kažu da je pri kraju života bio krajnje razočaran, nesretan i rezigniran odnosom Kaptola prema njemu, a posebno prema njegovoj zbirci. Ima i onih koji smatraju da je mnogo toga otuđeno iz Kokšine vrijedne zbirke, prije svega umjetnine koje vrijede bogatstvo i koje su jednostavno nestale. Dr. Lukačin bila je mnogo oštrija i tvrdila je da su neprocjenjivo vrijedne umjetnine pokradene.

Pravi odgovor mogao bi se dati tek kada bi se usporedila carinska lista iz davnih vremena, kada su umjetnine iz Rima stigle u Zagreb. Tada bi se točno vidjelo što je Kokša donio, a što je danas u zbirci. Ali to zasad nitko nije učinio, izložba je pripremljena i javnost će prvi put moći vidjeti najveći dio onoga što je preostalo iz vrijedne zbirke biskupa Đure Kokše.

A tko je uopće bio Kokša? Rođen je u Molvama u Podravini 1922. godine, a prošao je vrhunsko obrazovanje do doktorata iz teologije i magisterija filozofije, crkvene povijesti i crkvenog prava. Pomoćnim zagrebačkim biskupom imenovao ga je papa Pavao VI. 1978. godine, a poslije će postati jedan od glavnih savjetnika kardinala Franje Kuharića, najhrvatskijeg karizmatskog svećenika kojega je hrvatska Crkva imala. Ustoličen je za kanonika i za velikog predstojnika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Predavao je i na Bogoslovnom fakultetu, sakupljao vrijedne knjige, pisao za mnoge časopise, uređivao pjesničku antologiju, a bio je i član Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”, sa zmajskim imenom Zmaj od Krbuljina, po brijegu iz njegovih rodnih Molva.

Duboki trag

Mnogi ga pamte i po tome što je u Rimu uspio promijeniti naziv hrvatske crkve, koja se zvala Ilirski zavod sv. Jeronima, a na biskupovu inicijativu preimenovana je u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Između mnogobrojnih pisama koje je Kokša uputio svećenicima izdvojeno je i jedno njegovo mišljenje o kardinalu Alojziju Stepincu. “S velikom pažnjom pratim proces preuzvišenog gospodina Stepinca. Ima, eto, kod nas Hrvata hrabrih ljudi, koji služe kao uzor svim katolicima. Kakva bi tragedija bila za nas Hrvate da nismo njega imali u ovim godinama”. Uz dodatak, “možda će se naš nesretni maršal pokajati što je započeo taj proces”.

A bila su to u Jugoslaviji teška vremena za katoličke svećenike, one koji su bili u zemlji i one koji su otišli vani. Jugoslavenske vlasti su sve u rimskom Zavodu, pa i Kokšu, tretirale kao neprijatelje, ali su, usprkos tome, inzistirali da Kokša uzme jugoslavenski pasoš, kao preduvjet da se dopusti dolazak novih studenata. Vatikan je na kraju poručio Kokši da to i učini. Uza sve to Kokša je pisao o komunistima kao najvećim kriminalcima i kritizirao Crkvu za neku vrstu suradnje s vlastima. U Rimu je proboravio 38 godina, u Papinskom zavodu 32 i ostavio je kao svećenik dubok trag.

A jedna od velikih ljubavi monsinjora bile su slike i umjetnički predmeti. “Nisam nikakav kolekcionar”, govorio je i grozio se bogataša koji su sakupljali slike, ali bez ikakvog kriterija. Zvali su ga i Strossmayerom našeg doba, zbog strasti prema umjetnosti, a u njegovoj zbirci nazvanoj “Metropolitana” bile su brojne vrijedne umjetnine, od hrvatskih klasika do talijanskih futurista. Tu su i djela Marija Sironija, Bartholomeusa Sprangera, Guercina, Cristofana Allorija, Francesca Paglie, Giuseppea Antonija Petrinija, Hendricka de Somera (Enrico Fiammingo) ili Jeana II. Restouta. Zbirka sadrži i vrijedne crteže, poput onog Jeana Cocteaua, te skulpture Gacioma Manzua i Ernsta Barlacha, dok je popis djela hrvatskih umjetnika impresivan. U Kokšinoj su zbirci djela Dulčića, Meštrovića, Kljakovića, Hermana, Svečnjaka, Vanište i brojna druga.

Konačni popis

Kako je Kokša došao do svega toga nemoguće je reći jer su putovi kolekcionara uvijek pomalo tajni. Trebalo je, naravno, i novca i puno energije da se sve to prikupi, a onda su umjetnine napokon došle u Hrvatsku, nakon što je Ratko Perić zamijenio Kokšu u Rimu. Papa Ivan Pavao II. prihvatio je 2. ožujka 1998. godine Kokšinu molbu za umirovljenjem i posljednje je dane života biskup proveo u svome stanu u Zagrebu, gdje je iste godine 26. studenoga u kasnim večernjim satima umro.

Ni o Kokši se dugo nije ništa govorilo, osim u nekim crkvenim prigodama, a tvrdilo se da je u zbirci više od tisuću umjetnina. Mnoge su mu slike darovali i sami svećenici, da bi se poslije ustanovilo da ih jednostavno nema. Đuro Vanđura napravio je prvi stručni popis, zatim su ga nadopunili Vesna Modrić i Slaven Perović, ali popis nikada nije ispisan do samog kraja. Kao ni konačni popis starih i vrijednih knjiga, pa nitko ni sada ne zna koliko ih je bilo u Kokšinoj zbirci. Navodno mnogo više od 30.000,  s tim da je dosad popisano 30.519.

I onda je slijedio bombastični istup Kokšine sestrične dr. Barbare Lukačin, upravo u vrijeme dok se nije točno znalo ni gdje se sve čuvaju Kokšine umjetnine ni u kakvom su stanju. Općina Molve izdala je njezinu knjigu “Dar biskupa Đure Kokše hrvatskom narodu” u kojoj je tvrdila da su vrijedne umjetnine još za monsinjorova života otuđene, prodane. Optužila je crkveni vrh na Kaptolu da je bio ljubomoran na zbirku Đure Kokše, a da je njezin rođak pismeno tražio od Kaptola dokument u kojem je Crkvi ostavio zbirku. Navodno to za života nije dobio. Razgovarao je Kokša i s kardinalima Franjom Kuharićem i Josipom Bozanićem, ali mu ni oni nisu davali konkretne odgovore na pitanja koja je postavljao. Promijenjene su i brave na prostorima gdje su se umjetnine čuvale, a dr. Lukačin, koja je cijeli život radila kao pedijatrica na Goljaku, govorila je kako je Kokša bio utučen odnosom prema njemu, pogotovo kada mu nije bilo dopušteno ni da ulazi u prostore gdje su bile pohranjene umjetnine.

Nestala slika

“Štovana braćo, ja sam u dva navrata tražio od Preuzvišenog nadbiskupa Bozanića kopiju svoje ‘OPORUKE’ za Zagrebačku nadbiskupiju. No dobio sam veliko pismo od dr. Tilšera koje baš i ne razumijem. Ja ponovo molim kopiju OPORUKE… Moram dati samo jednu primjedbu što se tiče promjene brava na Šalati gdje se nalazi depozit za Metropolitanu ili zbirku. Jedan ključ mora bit kod mene”, pisao je Kokša, ali nikada nije dobio novi ključ.

“Iz Kokšinih pisama koja je slao potkraj života i odgovora koje je dobivao od Nadbiskupskog duhovnog stola vidi se da je Crkva odlučila prisvojiti zbirku”, tvrdila je dr. Lukačin i uporno ponavljala da joj je Kokša, za kojeg se brinula do same njegove smrti, više puta rekao da nikakvu oporuku nije potpisao. “Zadnjih dana života nije o svemu želio ni govoriti.”

Pune dvije godine bile su potrebne da sve umjetnine iz Rima stignu u Zagreb. Tada su propisi bili takvi da je carina morala sve to zabilježiti i sve su umjetnine bile popisane. Prvo su bile smještene na Šalati, a onda i po raznim kaptolskim podrumima. Dvaput je nešto i izloženo, ali cijela zbirka nikada. Jedna od izložbi bila je i ona 1983. godine u Muzejskom prostoru u Zagrebu u sklopu izložbe Riznice Zagrebačke katedrale, kada su izložene 42 umjetnine iz Kokšine zbirke, te izložba 1989. godine u Klovićevim dvorima, koja je nosila naziv “Ususret Metropolitanskoj galeriji”. I tada su počeli problemi. Vatikan je tražio da slika “Ženske figure” Marija Sironija iz Kokšine zbirke bude izložena na jednoj izložbi, ali je nitko nije mogao naći. Njezina vrijednost je procijenjena na stotinjak tisuća tadašnjih maraka. Nadbiskupija je priznala da slike nema, ali nitko nije objasnio kamo je mogla nestati.

Kada je Kokša umro, napravljena je revizija zbirke od svega što se čuvalo na Šalati ili u sjemeništu Nadbiskupije i već je tada bilo jasno da mnogo toga nedostaje.

Tanka granica

Nikada nije realiziran ni san biskupa Kokše da cjelokupna zbirka dobije muzej i mjesto gdje će hrvatski narod, kojem je ostavljena što god pisalo u oporuci, moći vidjeti vrijedne umjetnine. O tome se ni danas ne govori jer je Kaptol zaokupljen obnovom nakon potresa. Zaboravljena je i dr. Barbara Lukačin, a oni iskusniji monsinjori samo okreću očima kada se spomene Kokšina zbirka. “Bilo je tu svega, vjerujte. I ja sam mu poklonio jednu vrijednu sliku hrvatskog autora, ali ni nje nema”, kaže nam jedan svećenik. Nešto iz zbirke i sam je Kokša mijenjao još za života za druge umjetnine, poput vrhunskog djela Krste Hegedušića za rad Ivana Lackovića Croate, a neke od slika povješali su u svojim sobama i mnogi svećenici pa su poslije njihove smrti umjetnine jednostavno nestale.

Svega i svačega je bilo sa zbirkom Đure Kokše, u to nema sumnje. Nitko se osim dr. Lukačin nije usudio tako izravno optužiti crkveni vrh da je manipulirao ostavštinom monsinjora, ali ni njezina knjiga koja je rasprodana sada nema pravu težinu jer ni autorice više nema. Zbirka Kokša, kao i mnoge zbirke, nakon smrti kolekcionara u rukama je drugih, koji često baš i ne poštuju volju onih koji su desetljećima sakupljali umjetnine. A tanka je i granica između novih vlasnika, Crkve u Hrvata ili hrvatskog naroda kojemu je zbirka ostavljena.

***

Bio je veliki promicatelj hrvatske kulturne baštine: Djela hrvatskih majstora uveo u vatikanske muzeje

Tijekom cijeloga svojeg života Đuro Kokša pokazivao je veliku ljubav prema knjizi, prema kulturi, prema umjetnosti. I ne samo da je kao rektor učinio da prvoklasni hrvatski umjetnici ostave svoja djela u našem Zavodu, koja je onda rado pokazivao visokim gostima, nego je uspio da i djela hrvatskih majstora uđu u vatikanske muzeje i time trajno svjedoče o umjetničkom geniju, o kulturi cijeloga hrvatskog naroda. Iz pisma vlč. Stipanovića, 23. XI. 1966. 428 Crkva u svijetu 33 (1998), br. 4, str. 416-437 razvidno je da je u crkvi sv. Jeronima poduzeo restauratorske zahvate na Gagliardijevim freskama, a nakon Koncila primjereno je dao urediti glavni oltar u prezbiteriju crkve prema novim koncilskim uputama. Temeljito je preuredio zavodsku grobnicu na rimskome groblju Campo Verano. Kao veliki promicatelj hrvatske kulturne baštine, pisac mnogih zapaženih tekstova u raznim inozemnim enciklopedijama i znanstvenim časopisima, napisao je knjigu na talijanskom jeziku o povijesti hrvatskih svetojeronimskih ustanova u Rimu, počevši od davne 1453. godine.

S ponosom je isticao da smo kao europski kulturni narod sa svojim centrom stariji od samih Francuza u Rimu. “Prisustvovali smo tako događajima, i to više puta vrlo velikim događajima koji su se ticali samog Rima, a ponekad su imali odjeka i odbljeske i daleko izvan Rima, što je sve povezano s našom Crkvom.” Bio je aktivan i na književnom polju, bilo da je sam pisao ili prevodio s raznih jezika, pa tako i s ruskog i mađarskog. Na hrvatskome je objavio dvije antologije duhovne lirike “hrvatske” i “zapadne”. Cijeli život sakupljao je umjetnička djela različitih slikara, pa je iza njegove smrti u Zagrebu ostala u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije vrlo bogata zbirka, koja zahtijeva trajni izložbeni prostor, napisao je nakon biskupove smrti Jure Bogdan, koji je nakon Kokše bio i rektor Zavoda u Rimu.

***

BISKUP KOJI JE SVJEDOČIO KAKO JE ZBIRKA NASTAJALA: S papinim tajnikom mijenjao je crteže Ivana Lackovića Croate za djela svjetskih majstora

Vrijeme u kojem je Đuro Kokša živio u Rimu, a i kasnije kada se vratio u Zagreb, bilo je za hrvatsku Crkvu posebno dramatično. Ured kardinala Kuharića bio je ozvučen, policija je budno pratila sve viđenije svećenike, a Udba je umiješala prste u sve što se događalo. Na meti su bili i splitski nadbiskup Frane Franić, zadarski Marijan Oblak, riječki Josip Pavlišić, ali i Kokša kao zagrebački pomoćni biskup. U Nadbiskupskom dvoru poslije će biti pronađeni prislušni uređaji, a ozvučena je bila i prostorija u kojoj su se sastajali biskupi na zasjedanjima Biskupske konferencije.

U olovnim vremenima za Crkvu, u bivšoj Jugoslaviji, u Titovo vrijeme bilo je i brojnih pokušaja da jugoslavenski komunistički režim na neki način surađuje i s Vatikanom. U to je vrijeme u Vatikanu bio na izuzetno visokom položaju kardinal Franjo Šeper, a utjecajan je bio i sam Kokša. Mnogo godina poslije pojavit će se i tekstovi u kojima se problematizira njihova uloga i tvrdi da su više koristili jugoslavenskoj državi nego samoj Crkvi. Čak se tvrdilo da se sam Kokša hvalio jugoslavenskom ambasadoru da je osobno sudjelovao u odstranjivanju Krunoslava Draganovića iz Zavoda sv. Jeronima, kojeg se povezivalo s viđenijim ustašama koji su nakon sloma NDH otišli iz Hrvatske i spas potražili od Crkve.

Na znanstvenom skupu o Đuri Kokši koji je održan prošle godine biskup Antun Škvorčević prisjetio se nekoliko detalja iz njegove biografije, što je zabilježeno na portalu Požeške biskupije.

Spomenuo je kako je na blagdan Svijećnice 1978. godine s tadašnjim rektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima msgr. Kokšom sudjelovao na slavlju darivanja svijeće papi Pavlu VI. u Sikstinskoj kapeli u ime Zavoda, kako je to u ono vrijeme bio običaj. Prisjetio se da je spomenuti papa u toj prigodi rektoru Kokši među ostalim rekao: “Noi aspettiamo molto da Lei” (Mi očekujemo puno od vas), što mu u tom trenutku nije bilo jasno sve dok rektor Kokša nije bio imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom u travnju te iste godine. Istaknuo je kako je po mišljenju tadašnjih djelatnika u određenom rimskom dikasteriju biskupu Kokši bila namijenjena posebna uloga u sklopu tzv. Ost-Politik Pavla VI., što ju je u to doba provodio iskusni diplomat Svete Stolice, a kasnije državni tajnik, kardinal Agostino Casaroli. No smrću pape Pavla VI. i izborom najprije pape Ivana Pavla I., a potom pape Ivana Pavla II. koji je došao iz komunističke zemlje “Ost-Politik” u dotadašnjem obliku nije više bila opcija Svete Stolice te je Kokša do kraja života ostao pomoćni zagrebački biskup.

Kao drugu “sličicu”, biskup Antun je naveo poznanstva biskupa Kokše s brojnim umjetnicima i kolekcionarima, dolazeći tim putem do određenih umjetnina za zbirku koju je oblikovao. Spomenuo je kako se msgr. Kokša na jednom primanju u njemačkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici zbog dobrog poznavanja njemačkog jezika svidio supruzi poznatog talijanskog kipara Giacoma Manzùa, autora “Porte della morte” (Vrata smrti) na bazilici sv. Petra, koja ga je pozvala da posjeti njezina muža u ateljeu nedaleko od Rima, kamo ga je biskup Škvorčević kao tadašnji student Zavoda sv. Jeronima odvezao svojim automobilom i bio svjedokom kako je Kokša dobio na dar nekoliko njegovih manjih djela. Dodao je kako je od velikog značenja za Kokšino prikupljanje umjetničkih djela bila povezanost s msgr. Pasqualeom Macchijem, tajnikom pape Pavla VI. koji se razumio u umjetnost i bio zauzet na uređenju “Galerije moderne” Vatikanskih muzeja. Rekao je kako je msgr. Macchi večeri po završetku svoga radnog vremena rado zalazio u Zavod sv. Jeronima, a on ga je dočekivao na vratima, napose kada je u Rimu boravio hrvatski slikar Ivan Lacković Croata, čijim je crtežima bio oduševljen, primjenjujući na Lackovića naziv “Maximus in minimis” (Najveći u najmanjem), upotrebljavan za Julija Klovića, minijaturista u 16. stoljeću. Biskup Škvorčević je istaknuo kako je msgr. Macchi za primljene Lackovićeve crteže na dar znao uzvratiti umjetninama različitih majstora, koje je Lacković najvećim dijelom ustupao msgr. Kokši za njegovu galeriju. Spomenuo je kako je Kokša kao pomoćni biskup nastojao izložiti predmete iz svoje galerije na trajni postav u Zagrebu te da je već bilo dogovoreno da to bude zgrada današnjeg Zagreb-filma u Novoj Vesi. No biskup Škvorčević je rekao da mu nije poznato je li se od toga odustalo, kako neki smatraju, nakon zahlađenih odnosa između msgr. Kokše i predsjednika dr. Franje Tuđmana, nakon što mu je biskup u jednom razgovoru rekao da se ne razumije dovoljno u pitanja Bosne, ili su za to postojali neki drugi razlozi. Nije u tom pogledu pomoglo ni zauzimanje Podravaca među kojima su bili Ivan Lacković Croata i Josip Manolić.

Predstavljajući treću “sličicu” Kokšina životnog mozaika, biskup Škvorčević je podsjetio kako je njegov stric uoči Drugoga svjetskog rata bio župnik u Ruševu, župi današnje Požeške biskupije, kojeg je prije svog odlaska u Rim posjećivao te je nakon svoga povratka kao pomoćni biskup pokazivao posebnu privrženost Slavoniji. To je očitovao među ostalim i promicanjima arheoloških istraživanja crkvene prošlosti požeškoga kraja, napose ostataka Benediktinske opatije sv. Mihaela u Rudini, pronalazeći za to materijalna sredstva u Njemačkoj kod samog kancelara Helmuta Kohla. No osobito zanimanje Kokša je očitovao za prostore na kojima su u Slavoniji bili većina pravoslavci, upućujući na onodobnu kartu Zagrebačke nadbiskupije, gdje se od Virovitice prema jugu do Okučana mogla zamijetiti praznina jer nije bilo katoličkih župa. Zauzeo se da se osnuje župa u Okučanima i povjeri bosanskim franjevcima u uvjerenju da će za njima doći katolici iz Bosne, a u Čagliću nedaleko od Lipika gradio je poveću župnu kuću s namjerom da se i ondje smjeste bosanski franjevci koji bi onamo dolazili zbog blizine lječilišta u Lipiku. Biskup Škvorčević je podsjetio kako je “Kokša 1989. osnovao Fond sv. Izidora i povjerio njegovo vodstvo dr. Šošu iz Ivanić-Grada, prikupljajući novac od svećenika i drugih dobrotvora za Hrvate koji bi se iz dijaspore, ponajprije s Kosova, doselili na navedene slavonske prostore. Tako su spomenute godine iz Letnice doseljene obitelji dvojice braće Markovića u Siče u Župi Nova Kapela. Domovinski rat je pomrsio Kokšinu zamisao, ali ne zadugo, jer se 1992. godine skupina od gotovo 5000 Hrvata s Kosova, obitelji s brojnom djecom, doselila u razoreni Voćin i nedaleki Đulovac u zapadnoj Slavoniji, ondje su im izgrađeni domovi te su spomenuta dva mjesta rijetka na ovim prostorima koja danas imaju više rođene djece nego umrlih. Biskup Škvorčević je na kraju zahvalio msgr. Kokši za vizionarstvo, koje je nerijetko bilo popraćeno podsmijehom, a pokazalo se dalekovidnim. Zaključio je kako se može raspravljati o tome jesu li preseljavanja Hrvata s Kosova, iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva u Hrvatsku dobar korak, ali da je sigurno da bi središnji hrvatski prostori nakon odlaska Srba iz njih bez dolaska Hrvata s Kosova ostali prazni.