KUTAK ZA ČITATELJE Sjećanja bake Šokice

Vrijeme iza Božića bilo je vrijeme za ručne radove.

Mame koje su imale žensku djecu i tada su imale puno posla.

Do kasno u noć uz lampu na petrolem tkale su, šile, šlingale,

necale ... Bilo je to vrijeme za čijala perja. Jastuci i perine bili su važni djelovi štafira. Svaka cura trebala bi donet 6-8 jastuka i 2 perine. To se s ostalim štafirom vozilo u mladoženjinu kuću prije svatova. Pernati jastuci bili su gornji u kolima, obućeni u navlake sa necanim i šlinganim umetcima.

Šokačka soba je imala dva kreveta, u sredini sinija prekrivena vezenim ili šlinganim stolnjakom. Iznad jednog kreveta slika Srca Isusova, iznad drugog Srca Marijina. Kreveti uredno složeni pokriveni šlinganim ponjavama ili ponjavcima i povriž toga pernati jastuci u rađenim navlakama.

Za jastuk je trebalo oko 2 kg čijanog perja a za perinu 6 - 7 kg. Onda je po šokačkim selima bilo puno gusaka. I njih se vodilo na utvaj na ispašu, isto ih se moralo čuvat. Ali bilo ih jei u drugoj avliji di je bila ostala perad, a bilo ih je i na drumu( ulici).

Jato gusaka imalo je gusana i često nas je znao povijat.

Bilo je ljetno ferje i u gostima nan je bio moj bratić iz grada.

On je bio mladi gospodin i nije mu se sviđalo kako smo mi živili. Onda je bila velika razlika između života na selu i gradu. Mi nismo imali ni struju, umivali smo se iz lavora, vodu za piće grabili lonćićem iz ampera .... Najgore je bilo za klozet .... Klozert, kazali Šokci koji su to uopće vidili. A mi imali " poljski za'od", izvan kuće. Sad kad smo svi navikli na komfor, neću u detalje ... dobro je bilo ako je bilo novinskog papira

Mislio moj Braco da je to najgore. A onda nam dali par dinara da si idemo kupit bombona u dučan. Nisam mu stigla ni kazat nek se pravi da ne vidi jato gusaka a on ih je već povjo'. 

Kad je gusan počeo ganjat Bracu, gledo' je jadan kako da se spasi. Nekako se popeo na jednu rasklimanu lesu(ogradu). A gusan ispružio vrat prema njemu i sikće... sssss.

Ne usudi se sići dole pa viče " ljudi upomoć!!

Kakvi ste vi ljudi kad nećete pomoć"! Ko prođe smije se ko što smo se i mi uvjek smijali kad smo se tog sjetili.

Guske su se čupale 3 puta godišnje. Perje se skupljalo u stare

"đake" i držalo na prozračnom mjestu.

Kad se skupilo dosta perja domaćica je pravila čijalo. Pozvala je 10 - 15 žena i djevojaka. Nije to bio težak posao. Istrese perje na dugačku siniju, svi posjedaju okolo. Odvajalo se mekani dio pera od stapke. Najmekši dio perja je bio ispod krila. On se odvojio i posebno spremio. To je bilo za dječje jastuke.

Naj veća pera iz krila uzimala su se za peruške kojima se čistila prašina i pera za pomoć u kujni. Ako je na čijalu bilo djevojaka onda su se tud vrzmali i momci. Bilo je šale pjesme i veselja. Domačica je uvjek pripremila koliko je onda mogla. Muški su imali vina i rakije za popit. Bilo je kuvani kukuruza u zrnu,pucanki(kokica), kolaća, većinom sa kermom. Svi su volili ići na čijalo.

Momci bi poneli krupnog perja i rasipali ga pred kućama di ima djevojaka. One su to očekivale pa su rano u jutro pomele drum, ili put. E ako po noći jače zamrzne onda su se bome namučile.

Nije se lako moglo očistit. Sječam se tih hladnih zima kad nismo grijali sobe u kojima smo spavali. U rerni uvjek bio crijep kojeg sam onako vrućeg umotala u krpu i odnela u krevet da ne bude ladan kad legnem. Mislim da ništa ne grije ko perina. Kad se ušuškam, samo nos viri. Bilo je čijala gdje nije bilo tako veselo. Rat je tek prošo' mnogi se nisu vratili ili su završili u zatvorima. O tome se nije smilo ni pričati. I ako smo bili siromašni i bilo je puno nepravde i puno patnje, ipak taj vedri duh i široka Šokačka duša nađe načina da se veseli, oprosti. I da uvjek čuva svoje običaje.

Čijala sad imaju samo kulturno umjetnička društva. Malo ko ima perja u kući jer su eto mnogi alergični na perje.