LEGENDA U RATU, LEGENDA NA MOTORU: Ivica je sam osmislio svog ‘Jezdimira’ bez kojeg nema moto-susreta u Vukovaru!

01.10.2020. 10:09:00

Ivica Jurčan, hrvatski dragovoljac, bivši pripadnik HOS-a i 100%-tni ratni vojni invalid iz Bogdanovaca, ne smatra da je njegova ratna priča puno teža od priča i iskustava ostalih zatočenika ili branitelja iz Domovinskog rata.

No, priča Ivice Jurčana toliko je zastrašujuća da je po njoj snimljen dokumentarni film “Štafeta smrti”, za koji interes javnosti ne jenjava niti dvije godine nakon premijernog prikazivanja.

Preživio “hosovu štafetu smrti”

Podsjetimo, Jurčan je u proboju iz Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. godine sa svojim suborcima naletio na minsko polje, nakon čega je smrtno ranjen u kukuruzištu ležao 12 dana bez vode i hrane, da bi ga na koncu srpska vojska zarobila i zatočila u logor. Proboj poznatiji pod imenom “hosova štafeta smrti” tako je Jurčanu odredio život s teškim invaliditetom, pri čemu je, između ostalih brojnih ozljeda, ostao bez lijeve potkoljenice i desnog stopala.

Preporodio ga bikerski život

No, prva stvar koju je poslije oporavka i stavljanja proteze učinio Jurčan – bila je kupovina prilagođenog tricikla i okretanje “bikerskom” životu. Zanimljivo, sam je osmislio motor, napravio je nacrt i dao ga na izradu. Od milja ga zove ‘Jezdimir’.

“Oduvijek sam volio i vozio motore. Još prije rata, kao dječak sam ih s djedom dorađivao i popravljao, iako u to vrijeme nije bilo ovakvih motora. Život bikera došao je sam po sebi, kada sam postao jednim od osnivača MK “Golubica”, kaže Jurčan i priznaje kako na njega vožnja motociklom djeluje gotovo ljekovito:

“Kad si na motoru, nema ružnih sjećanja i priče o ratu… Posebno zadovoljstvo mi pričinjava što naš klub organizira humanitarne akcije i susrete za djecu s posebnim potrebama, pa se tako uvijek za njih prikupe pristojne donacije. Vesele ih i kada se doba blagdana od ‘strašnih’ bikera pretvorimo u moto-mrazove s bradama i crvenim kapicama”.

Ivica Jurčan kaže kako je bavljenje motociklizmom čisto opuštanje:

Vožnja motorom je čisto opuštanje, bez vjere i nacije

“Samo prijateljstvo… Nema vjere i nacije, već čisto uživanje u trenutku. Još kada tome pridodamo da od ovog našeg zadovoljstva potrebiti imaju neke koristi, onda ne treba očekivati više”, doznajemo od našeg sugovornika koji se žali kako u posljednje vrijeme zbog narušenog zdravlja i ranjavanja kao posljedice rata – sve rjeđe motorom odlazi na dulje dionice.

Facebook

“Prije me je bilo svugdje… Sada ipak dolazi na naplatu teško batinjanje u zatočeništvu, pa nisam kao nekoć za duge vožnje. Osim toga, nisam više ni mladić, ipak sam u nekim godinama”, kaže Jurčan.

Sve teže priča o ratu

Priznaje nam i kako sve teže psihički podnosi dolaske obljetnice stradavanja u proboju, te kako je sve manje spreman odgovarati na pitanja o svemu što se tada dogodilo:

“To otvaranje rana me počelo iscrpljivati. Nebrojeno puta sam prepričao što mi se dogodilo, a osobito nakon prikazivanja filma. Shvaćam da ljude zanima taj događaj, no osjećam da mi prisjećanja počinju škoditi”, iskren je Jurčan kojeg smo poštedjeli detalja iz 10. studenog 1991. godine.

A upravo to je dan kada je Jurčan krenuo u proboj priliko kojeg je sa još nekoliko suboraca ranjen u minskom polju. Dvanaest dana je izbušenih organa gledao kako njegovi osakaćeni suborci oko njega umiru, preživljavao je jedući pljesnjiv kukuruz, a pokušao se i ubiti:

Najstrašnija priča Domovinskog rata

“Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti! Bio je to dvanaesti dan, jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje… Taj dvanaesti dan naišla je neka skupina ljudi. Bio sam već polumrtav. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to JNA…”

JNA je Jurčana predala četnicima koji su ga danima strahovito mučili u jednom podrumu u Marincima, nakon čega je polumrtav odvezen u srpski logor gdje mu je amputirana lijeva potkoljenica i desno stopalo. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine.

Izvor: Dnevnik.hr/Foto:Facebook

Izvorni autor: Snježana Vučković

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.