Nećemo se umoriti ponavljati da je Hrvatska posljednja u EU po državnim izdvajanjima za sport!

Drugi tjedan Olimpijskih igara u Tokiju nije bio uspješan kao prvi, ali konačna ocjena je još uvijek visoka. Za hrvatsku reprezentaciju ovo su druge najuspješnije Igre u povijesti.

Izjednačena po broju zlatnih odličja s Londonom 2012. godine, jedino je na posljednjima u Rio de Janeiru bilo sjajnije i bogatije kada su u pitanju medalje. Potvrdila se najava da po broju članova druga "najtanja" reprezentacija je itekako "debela" kada su u pitanju kandidati za medalju.

I s obzirom na taj sastav reprezentacije sve su medalje stigle iz pojedinačnih sportova, uz iznimku veslačkog dvojca, dok su se u tenisu, prvenstveno pojedinačnom sportu, individualci spojili u dva najbolja para olimpijskog turnira.

U zemlji izlazećeg sunca dobili smo i nove sportske heroje, osobe koje na Olimpijskim igrama izlaze iz anonimnosti. Prva je zlatna taekwondoistica Matea Jelić koja po povratku iz Hrvatske vjerojatno još uvijek nije dobila slobodan dan. Od medijskih i političkih obveza ili proslava. Taekwondo potječe iz Republike Koreje, a za hrvatski taekwondo je u "susjedstvu", u Japanu, postao jedan od najuspješnijih naših olimpijskih sportova. Alpsko skijanje i veslanje jedino imaju više medalja od taekwondoa čijem zbroju je pridonio i brončani Toni Kanaet.

Veslanje se, dakle, izdvojilo kao najodlikovaniji sport kada su u pitanju Ljetne olimpijske igre. Braća Martin i Valent Sinković ispisali su povijest pokorivši konkurenciju i u drugoj disciplini dvojca, a Damir Martin broncom u samcu za mnoge postao životni pobjednik.

Pojedinci i parovi

I tenis je ispisao povijest. I priuštio Hrvatskoj jedan od najmanje stresnih olimpijskih (a možda i sportskih) događaja u povijesti. U finalu Hrvat na Hrvata. Ili Hrvati jer se radilo o teniskim parovima. Nikola Mektić i Mate Pavić potvrdili su da su najbolji u svijetu, Marin Čilić i Ivan Dodig pobjedama odgovorili onima koji su ih osporavali ili su sumnjali u njih.

Hrvatsku ogrlicu medalja zaokružena su s dva srebra. Tonči Stipanović je jedan od onih koji su pokazali zbog čega se ne smije odustajati nakon prvih prepreka i fantastično se, kako smo tada napisali "džejmsbondovski", vratio u borbu za medalju i kasnije popeo do druge stepenice postolja. Tin Srbić je, pak, ponovno pokazao zapanjujuću mirnoću u trenucima kada su oko njega s preče padali najvažniji suparnici. I u kvalifikacijama i u finalu.

Naravno, bilo je i onih koji su malo, ili malo više, posustali. Sandra Perković je nakon 11 uzastopnih velikih natjecanja s medaljom, serija je počela 2010. godine, prvi put ostala bez medalje.

Sandra Perković nije uspjela

 ANDREJ ISAKOVIC Afp

Sara Kolak je prošla onako kakva joj je i bila godina - nikako. Konkurencija Josipa Glasnovića je bila puno bolja nego 2016. pa ništa od obrane zlata i medalje. Karatist Ivan Kvesić je bio slabiji nego u najavama i tko zna hoće li ikad više imati ovakvu priliku jer njegovog sporta neće biti u Parizu 2024. godine. Ni Šime Fantela s bratom Mihovilom u 49eru nije bio jak kao s Igorom Marenićem u 470-ici.

Hrvač Ivan Huklek je najljepša priča od onih koji nisu osvojili medalju i životni je pobjednik bez obzira na rezultat.

Slaba perspektiva ekipa

Problem nam ostaju sportovi koji najviše podižu atmosferu nacije. Kolektivni loptački sportovi. Ali oni, kao što se dobro zna, puno više ovise o sustavu. I države i sporta. A, i to se dobro zna, u Hrvatskoj smo po tome jako loši. Nećemo se umoriti ponavljati da je Hrvatska posljednja u Europskoj uniji po državnim izdvajanjima za sport. A prema rezultatima, a to se još bolje zna, posebno to znaju brojni političari-čestitari, smo u vrhu. Ili pri vrhu. Ili u gornjoj četvrtini ili trećini ukupnog poretka.