Sotin, malo hrvatsko selo nedaleko od Vukovara doživjelo je tijekom Domovinskog rata i srpske okupacije svoje najteže dane u novijoj povijesti. Ubijeno je 68 mještana, uglavnom Hrvata kojih je prema popisu iz 1991. godine bilo gotovo 60% u ukupnom stanovništvu (Srba nešto preko 28%, dok su ostatak činili pripadnici drugih nacionalnosti). Usporedo s bezočnim napadima na Vukovar, Borovo, Borovo Naselje, Nuštar, Osijek i druga mjesta diljem Srijema i istočne Slavonije, agresor je s područja Vojvodine slao nove snage čija je zadaća među ostalim bila u potpunosti etnički očistiti "džep" između Iloka i Vukovara.

 Najveći broj zločina u Sotinu je počinjen u razdoblju od 14. do 20. listopada 1991. godine, kad su u selo ušli vojnici i rezervisti agresorske "JNA". Oni su uz pomoć domaćih Srba progonili i ubijali "nepoćudne" žitelje - bez ikakvoga povoda i razloga, iz čiste obijesti i mržnje. Većina je žitelja protjerana, a mnogi su završili u logoru u Negoslavcima gdje su mučeni i ubijani na okrutne načine. Stanovnici Sotina koji se nisu na vrijeme sklonili iz svojih domova ili ih nisu željeli napustiti, držani su u nekoj vrsti radnog logora na otvorenom i tjerani na robovski rad uz stalno zlostavljanje. Njih 13 ubijeno je uoči konačnog protjerivanja preostalih Sotinčana koje je započelo na Badnjak a završilo na treći dan katoličkog Božića, 27. prosinca 1991. Prije odlaska, vlasnici kuća i imanja morali su predati ključeve predstavnicima "krajinskih" lokalnih vlasti i potpisati papir kojim se odriču svega što su posjedovali u korist nove srpske paradržave. Takve su metode etničkog čišćenja provođene diljem okupirani područja, pogotovu u Baranji i Slavoniji.

Žrtve ekshumirane iz masovne grobnice u sotinskom Ataru

(Adresa slike)

 U knjizi Blanke Ciprić, "Vapaj Sotina", autorica donosi niz važnih činjenica o stradanju ovog malog hrvatskog sela i njegovih žitelja tijekom Domovinskog rata. Osim brojnih svjedočanstava hrvatskih branitelja, mještana, te članova obitelji ubijenih i nestalih Sotinčana, knjiga daje pregled dokumenata sa suđenja za ratne zločine što su ih nad ovim nevinim žrtvama počinili pripadnici "JNA", srpske paravojske i domaći teroristi zaslijepljeni mržnjom. Kako kaže autorica, zločinci nisu krili svoje namjere i od početka su dali do znanja žiteljima sela kako planiraju etnički očistiti ovaj dio Hrvatske.

 Hrvati Sotina ali i svi drugi koji nisu bili Srbi primorani su (jednako kao i oni u Baranji), nakon okupacije nositi na rukavima bijele trake, uveden im je policijski sat (od 17 sati popodne do 07 ujutro), na kućama su morali imati izvješene bijele plahte (kako bi tenkisti agresora znali koje kuće mogu rušiti). Mnogi su tjerani na polja gdje su radili kao robovska radna snaga, ili su dodijeljeni pojedinim Srbima kao sluge - bez ikakvih prava i uz svakodnevna šikaniranja. Oni koji su radili u skupinama bili su čuvani od naoružanih stražara, a kretanje je bilo strogo ograničeno za sve koji nisu Srbi. Uz to, jedan broj radno sposobnih zarobljenika bio je upućen na područje kod Vučedola gdje su kopali rovove za potrebe agresorske vojske.   

 Posmrtni ostaci pobijenih žitelja Sotina (ali ne svih) pronađeni su u više masovnih grobnica, među kojima su bile i one u sotinskom Ataru, na lokaciji kod stare klaonice, na vučedolskim vinogradima i mjesnom groblju. U vrijeme ekshumacija (2013. godine), pronađeni su posmrtni ostaci 50 osoba, dok se drugih 18 vodilo kao "nestali".

 Iako su tijekom dugotrajnih sudskih procesa pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu utvrđene okolnosti zločina u Sotinu, sudska trakavica završila je velikom nepravdom. Za ubojstvo 16 civila u Sotinu (dakle, 52 druge žrtve nisu niti uzete u obzir!?) optuženi su Žarko Milošević, Dragan Mitrović, Dragan Lončar, Mirko Opačić i Miroslav Milinković. U lipnju 2015. godine dvojici od njih su izrečene kazne zatvora (Mitroviću 15 godina, Miloševiću 9 godina), dok su ostala trojica oslobođena krivnje. Protiv još dvojice osumnjičenih (Željka Jokića i Gorana Pavića) sudski je postupak obustavljen jer su u to vrijeme bili nedostupni srbijanskom pravosuđu. Farsa od suđenja smišljeno je razvlačena kako bi vrijeme učinilo svoje a cijela se stvar razvodnila, tako da su zločinci krivi za smrt 68 ljudi ostali nekažnjeni.

Spomenik nevinim žrtvama Sotina pobijenim tijekom agresije na Hrvatsku

(Adresa slike)

 Na kraju, sjetimo se imena ubijenih mještana Sotina:

Antun Buvarović, Ivica Zrnić, Željko Vojković, Andrija Varga, Vladimir Turba, Dražen Tolp, Stjepan Šter, Tomislav Špear, Stjepan Škarica, Marin Škarica, Šarik Stjepan, Henrih Sili, Đuro Rogić, Boris Rapčak, Andrija Rajs, Miroslav Raguž, Mirjana Raguž, Marko Raguž, Antun Raguž, Vladimir Radić, Petar Procek, Đuro Počić, Dragutin Počić, Slavko Novak, Josip Novak, Stjepan Mikulić, Josip Mikletić, Ivica Matijašević, Vlatko Marinović, Tomislav Marinović, Ivan Ljubić, Hrvoje Ljubas, Dražen Luketić, Ante Luketić, Željka Lemunović, Nikola Kušić, Marko Kušić, Marin Kušić, Magdalena Kušić, Darko Kušić, Anđelko Kunac, Vinko Krešić, Zlatko Krajinović, Drago Krajinović, Sidonija Kovač, Đuro Kovač, Ante Korać, Elizabeta Kamerla, Zvonko Juršić, Stjepan Juršić (1932), Stjepan Juršić (1961), Marko Ivančić, Zvonko Horvatić, Josip Hodovanj, Smajo Halilović, Martin Fišer, Marko Filipović, Kata Filipović, Josipa Filipović, Đuro Erdelji, Sidonija Đukić, Krešimir Đukić, Hrvoje Đukić, Mihovil Čeke, Slavica Cicvarić, Snježna Blažević, Stjepan Bestrcan, Mijo Andrijanić.

 Žrtve su to koje su svoje kosti ugradile i temelje naše Domovine i zato ne smiju ostati zaboravljene.

(Video): Tužna obljetnica u Sotinu…;

AUTOR: Zlatko Pinter/PDN