Ljevičari u Hrvatskoj pred totalnim krahom, ostali bez neprijatelja: ‘Počeli su slušati Thompsona’

ANALIZA EKSPERTA

Godinama je hrvatski javni diskurs u političkom i medijskom prostoru, posebice onom lijevo orijentiranom, počivao na sukobu s imaginarijem ustaštva, na zazivanju ZDS-a kao vrhunske provokacije i sumnjivoj nostalgiji, koja se poput bumeranga vraćala iz svakog Thompsonovog stiha. No, što ako tog neprijatelja – više zapravo nema?

Za golemu većinu mladih u Hrvatskoj, ustaše su postale nešto poput mitskih bića, strašila iz djetinjstva s kojima su ih plašili ideološki nastrojeni učitelji ili aktivisti na društvenim mrežama. S generacijom rođenom nakon rata – a mnogi su sada već i roditelji – povijesne teme postaju sve apstraktnije, a identitetske borbe iz devedesetih zvuče kao davna prošlost. U međuvremenu, i Thompson se pretvorio u pomalo mainstream figuru – bez skandala, s tonom domoljubnih balada i iznenađujuće širokom bazom publike.

A kad više nema “ustaša”, pitanje koje se postavlja glasi: Na čemu će sada opstati oni koji su godinama živjeli od borbe protiv njih? Tko je sada ljevica i tko joj je neprijatelj? Politički analitičar i dobar poznavatelj prilika na ljevici Karlo Jurak tvrdi da se ovdje ne radi samo o Thompsonu, već o širem političkom i društvenom pomaku koji ljevica teško probavlja.” “S ovim je ljevica doživjela jedan od poraza, nema spora. No, nije cijelo političko ideološko polje pitanje samo Thompsona. Pričat će se o tome neko vrijeme i drugom prilikom opet, ali teme oko kojih se naše političko polje dijeli nisu iscrpljene. Postavio bih ovdje pitanje što je to ovdje ljevica. Ok, to što smo mogli čuti kroz medije i kroz Sabor kao osude pozdrava ‘Za dom spremni’, to je standard”, kaže Jurak.

Ako nema “mraka”, nema ni potrebe za svjetlom

S političke pozornice tako polako nestaje arhetipski negativac. A bez njega, narativ lijevih opcija i dijela medija gubi svoju silinu. Ako više nema “ustaša”, nema ni “boraca protiv fašizma” pa time ni opravdanja za dio identitetske retorike. Jer kako nazvati 500 000 ljudi koji pjevaju “Lijepa li si” i “Pukni puško”, a da to ne zvuči kao uvreda cijelom narodu? U vremenu kad Europa ozbiljno razmatra ponovno uvođenje vojnog roka, kad se govori o potrebi obrane kontinenata i jačanja sigurnosnih kapaciteta, ideološka pitanja oko domoljubne glazbe izgledaju kao luksuz prošlih vremena. Ako se i HDZ koristi nacionalnim simbolima za mobilizaciju, čini to više u skladu sa zapadnim trendovima nego iz domaće nostalgije.

Ono što se ljevici događa nije samo poraz u jednoj kulturnoj bitci. To je gubitak “negativnog simbola” na kojem se godinama gradila politička energija. A bez njega, ostaje pitanje: što je zapravo njihov program i protiv koga ga definiraju?

Podsjećamo, Marko Perković Thompson zapjevao je na Hipodromu 5. srpnja 2025., pred više od pola milijuna ljudi – točnije, prema procjenama organizatora i policije, čak 504.000 posjetitelja. Riječ je o dosad najvećem zasebno prodanom koncertu u povijesti Hrvatske, a podaci govore da su karte planule u rekordnom roku.

Organizacija događaja bila je masivna operacija. U pripremu su bile uključene 6523 policajca iz čitave Hrvatske, više od 5000 redara i brojna druga služba – hitna pomoć, vatrogasci, poljska bolnica s kapacitetom 200 kreveta. Prostor je otvoren već u 16 sati, a koncert je počeo u 21 sat. Prometna infrastruktura u okolici bila je zatvorena ili prilagođena, a javni prijevoz pojačan.

Tijekom koncerta nije zabilježen nijedan veći incident, iako je ozračje privuklo pažnju – baklje, pokliči “Za dom spremni” i niz nostalgičnih elemenata potaknuli su reakcije i medijske rasprave. Tom su prigodom policija i organizatori naglašavali načelo razmjernosti pri sankcioniranju, a moguće prekršaje odlučeno je obrađivati naknadno. Koncert je prošao bez narušavanja javnog reda i mira, a društvene mreže su među reakcijama birale između ponosa i zabrinutosti – dok jedni hvale „patriotski duh“ i „jedinstvo naroda“, drugi upozoravaju na političku instrumentalizaciju nostalgije i simbolike.