LUDA PRIČA O ‘GERILCIMA IZ KONAVALA’! OSTALI NAKON OKUPACIJE CAVTATA: Na rubu gladi skrivali se po brdima i spavali po špiljama
Iza priče o neprijateljskom zauzimaju Cavtata skriva se nevjerojatno pozitivan događaj.
Dana 15. listopada 1991. godine agresorska vojska zauzela je Cavtat. Vojska je s dva oklopna transportera ušla u Cavtat predstavivši se promatračima Europske zajednice kao vojna policija koja patrolira. Međutim, nakon ulaska u mjesto skinuli su hrvatsku zastavu s policijske postaje i preuzeli kontrolu nad Cavtatom.
Konavoski gerilci
No iza ovog događaja ima jedna pozitivna i nevjerovatna priča o „Konavoskim gerlicima“, koju otkriva stranica Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Do tog 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji su uzalud pokušavali zaustaviti napredovanje srpsko–crnogorskih postrojbi kroz Konavle. Nakon toga glavnina branitelja se povukla ka Dubrovniku. No, ne svi. Na okupiranom teritoriju su s oružjem ostala 32 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova.
“Škripari”
Prva skupina od 12 branitelja povukla se u vrleti konavoske planine Sniježnice. Tu su boravili u šatoru te po špiljama, škripovima, zbog čega ih se nazivalo i škriparima. Ponekad su se skrivali u grupama, a ponekad pojedinačno, često mijenjajući boravišta. Ostankom na okupiranom teritoriju našli su se u iznimno nepovoljnoj poziciji: na vrlo uskom, plitkom prostoru, s jedne strane omeđeni morem, s druge općinom Trebinje, a oni među okupatorskom JNA. U prvih dvadeset dana okupacije ova skupina je bila dezorijentirana i na rubu gladi, da bi potom uspostavili vezu s preostalim stanovnicima sela Konavoskih brda te od njih dobivali hranu i informacije.
“Kunska skupina”
Druga skupina naoružanih branitelja ostala je blokirana u planinskom selu Kuna. Bili su to uglavnom mještani ovog sela. I oni su se pred JNA, koja je u selo ušla 5. listopada, povukli u Sniježnicu odlučivši se za gerilski otpor. Nakon što su okupirana sela gornjih Konavala, otamo je u Sniježnicu izbjeglo još nekoliko vojnika. Zajedno su oformili „Kunsku skupinu“ koju je činilo 15 branitelja.
I oni su u prehrani i obavijestima ovisili o malobrojnim preostalim mještanima sela Kuna, Dubravke i Dunave. S dolaskom zime gerilci su često boravili i u Kuni jer tu JNA nije bila stacionirana, već su samo povremeno navraćale patrole. Kako se do sela može doći samo 6 km dugom, strmom cestom iz dolinskog sela Pridvorje, dok dalje u planinu vode samo kozje staze, te je ovo izolirano, siromašno selo pružalo je veliku sigurnost gerilcima.
“Mihanićka skupina”
Treću skupinu činilo je pet mještana sela Mihanići koji su tvorili “Mihanićku skupinu“. Kao i druge skupine i ova se pred JNA s oružjem povukla u Sniježnicu i isprva skrivala u pećinama, da bi potom noću boravili u Mihanićima, a danju u brdima. U prvo vrijeme su se prehranjivali onim što bi našli po selu. Krajem listopada počele su posjete, a u studenom trajni povratak dijela prognanika iz Cavtata u sela, što je olakšalo položaj gerilaca, jer im je među više ljudi bilo olakšano kretanje, a uz to su im seljani pomagali u nabavi hrane.
Veze između triju skupina su uspostavljene u studenom, kada je dogovorena međusobna suradnja i ispomaganje, te održavanje sastanaka na kojima bi se razmjenjivali prikupljeni podaci o zbivanjima u Konavlima. Naime, gerilci su bili izuzetno mobilni, te su se osim po Sniježnici, selima Konavoskih brda i gornjih Konavala, kretali i po donjim Konavlima gdje je uzduž Jadranske magistrale bila najveća koncentracija JNA.
