Luka Modrić: Imao sam šest godina kada su mi dida četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće

Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu.

I kad se to stvarno dogodilo, kad sam u rukama držao Zlatnu loptu, upravo tog trenutka jedino što sam osjećao bila je tuga. Mogao je to biti najsretniji trenutak moje karijere, ali nije, prisjeća se Luka Modrić u svojoj autobiografiji ‘Moja igra’ koja se od ponedjeljka u distribuciji Večernjeg lista može naći na kioscima po cijeni od 129 kuna.

Izgubili smo finale Svjetskog prvenstva i još vrućem od utakmice, po glavi mi se motala samo misao – gotovo je.

Dok sam na travnjaku čekao službenog spikera da me pozove na postolje, pokušavao sam ne gledati prema onom drugom peharu. Nisam uspio. Pogled mi je jednostavno pobjegao prema svjetskih prvaka za koji smo u Rusiji doista mislili da ga možemo odnijeti kući, u Hrvatsku.

Tog sam trenutka u kišom natopljenoj Moskvi proživljavao veliko razočaranje, ono kad izgubiš trofej koji ti je bio tako blizu, a onda ti je, nakon svih borbi i muka, izmakao iz ruku.

U djeliću sekunde prošlo mi je kroz glavu kako bi bilo da me sada pozovu i predaju mi taj pehar, da ga sa suigračima podignem u zrak i da iz petnih žila vičemo prema našim navijačima: “Ajmoooooooo, Hrvatska!” Kakva bi to sreća bila…

Prije negoli sam sišao s postolja, sada ipak svjesniji da sam proglašen najboljim igračem Mundijala, kao snažan bljesak prošlo mi je kroz glavu sjećanje na moga didu Luku. Koliko bi on tek bio sretan i ponosan da je mogao doživjeti ostvarenje mojih snova.

Neuspjeh u Splitu, kazna u Zadru

Imao sam šest godina kada su ga četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće. Tada nisam mogao pojmiti to ubojstvo i gubitak, a ne mogu ni danas. Kratko je bio dio mog života, ali dovoljno dugo da ostavi u meni dubok trag obiteljske ljubavi, privrženosti i odanosti.

Odlomci su ovo iz prvoga poglavlja dugo očekivane autobiografije najboljega svjetskog nogometaša, zvijezde Real Madrida i kapetana hrvatske reprezentacije Luke Modrića, pod nazivom “Moja igra”, koju se od ponedjeljka može kupiti na svim kioscima po cijeni od 129 kuna, piše VečernjiList

Lukina dirljiva sjećanja na djetinjstvo, svoj nogometni početak i uspon, prvu ljubav, najznačajnije životne odluke, prekretnice i uspjehe, u iznimno lagano, pitko i dinamično štivo oblikovao je novinar Sportskih novosti Robert Matteoni, a predgovore knjizi napisali su legendarni trener Manchester Uniteda Sir Alex Ferguson i Lukin dječački nogometni uzor Zvonimir Boban.

Luka Modrić posebno je poglavlje knjige posvetio svome odrastanju na Velebitu, u Zatonu Obrovačkom, i posebnoj povezanosti s pokojnim djedom Lukom, po kojemu je dobio ime.

– Dok sam bio mali, stalno se igrao sa mnom. Čim sam dovoljno odrastao da se mogu samostalno kretati, djed me vodio na sve poslove koje je obavljao ili u neku od svojih akcija. Čišćenje snijega, slaganje sijena, vođenje blaga na ispašu, razni popravci, odlazak u nabavku materijala i niz drugih poslova oko kuće, za sve je to djed mene tretirao kao pomoćnika. Bio sam uzbuđen kad me vodio u lov na zečeve i jarebice, kad je dopustio da držim njegovu lovačku pušku dok su nas zajednički fotografirali. Dojam sigurnosti koji je pružao kad je bio u blizini, ugodu koja je navirala u zajedničkom druženju, stalno motrenje i znatiželja što radi, to su osjećaji koji su ukazivali na njegovu posebnost. Obožavao sam ga – piše Modrić, a onda se prisjeća najtužnijega dana svojega djetinjstva, 18. prosinca 1991.

– Sjećam se kada se to strašno zlo dogodilo tek po uznemirenosti svog oca. Djed se nije vratio kući i otišli su ga tražiti. Nisam bio ni svjestan što se događa kada su djeda dovezli u našu kuću u Zatonu Obrovačkom. Samo sam osjećao da je nešto jako tužno. Tata me zagrlio i odveo do lijesa. Rekao mi je: “Sine, poljubi didu!” Nisam mogao pojmiti da je to moj posljednji susret s njim.

Djed Luka bio je jako cijenjen, mangup u pozitivnom smislu te riječi, šarmer. Moj tata ga je obožavao i mogu misliti koliko mu je teško bilo kad ga je izgubio. Godinama poslije prepričavao mi je osjećaj užasa kad je pronašao beživotno djedovo tijelo obliveno krvlju.

Bilo je to na livadi ispod ceste, petstotinjak metara od kuće, kamo je djed odveo koze na ispašu. Djed nije bio tip čovjeka koji bi se ičega bojao, ali kao da nije bio svjestan težine situacije.

Baka Jela pričala je da je toga dana na cesti vidjela neka vojna vozila. Sklonila se u kuću i zaključala se. Moj otac, kao da je nešto slutio, požurio je ujutro provjeriti je li sve u redu s njima.

Kada je saznao da su se koze pojavile pred kućom, a djeda nema, bilo je jasno da se dogodilo nešto ružno. Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom iz blizine. Imao je šezdeset šest godina.

Srce mi se kida kad god pomislim kako umire, praktički na pragu kuće. Kakvi su to ljudi koji mogu bezobzirno oduzeti život starijem i nedužnom čovjeku.

Poznato je kako je Luka Modrić kao dječak bio na probi u Hajduku. U svojoj knjizi prvi put otkriva detalje te za njega nesretne epizode.

– Otac je bio veliki navijač Hajduka. Kao i mama i svi ostali u mojoj obitelji. Hajduk nam je oduvijek bio pojam. Razmišljao je tata, kao i svaki roditelj u Dalmaciji čije dijete trenira nogomet, o tome da mu sin postane igrač Hajduka. Kao dječak i ja sam bio navijač splitskih bijelih. Otac je, uz podršku strica Željka, koji je preko posrednika uspostavio kontakt s trenerima u Hajduku, organizirao naš odlazak na probu. U to vrijeme bila je pauza treniranja u Zadru. Zato je tata procijenio da nema potrebe da nikog, pa ni direktora škole Tomu Bašića, obavijesti o toj akciji. Poslije će se pokazati kakva je to greška bila.

Odvezao nas je do stadiona na Poljudu gdje smo Oštrić (Marko Oštrić, Lukin suigrač iz Zadra, prijatelj i vjenčani kum, nap .a.) i ja bili smješteni u klupske sobe.

Trenirali smo pod vodstvom trenera Marija Čutuka na obližnjem pomoćnom igralištu. Po svojemu sudu bio sam dobar u igri i očekivao sam da će njihovi stručnjaci biti zadovoljni.

No i prije isteka dva dogovorena tjedna došao mi je direktor škole Marin Kovačić. Odmah sam osjetio negativnu energiju. Kratko mi se obratio, rekao da nije još vrijeme za mene u Hajduku.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Bilo je to prvo veliko razočaranje na mojem nogometnom putu. Ubrzo sam nazvao oca i rekao mu da odmah dođe po nas. Bio je neugodno iznenađen takvim razvojem događaja. Po njemu sam uvijek bio najbolji, gdje god da igrao.

– Vaš sin nije zadovoljio kriterije, žao nam je. Još je premali – ponovili su na Poljudu i mome ocu.

Vratili smo se u Zadar. Slijedili su novi problemi i razočaranja. Tomo Bašić, direktor Zadrove omladinske škole, saznao je da smo bili na probi u Hajduku. Malo je reći da je zamjerio to mome ocu. Do tada su imali odličan odnos, često su se družili.

– Kako si mogao to napraviti bez moga znanja!? – ljutito mu je predbacio. Bio je očito uvrijeđen što ga nije ni obavijestio, a kamoli konzultirao o odlasku na probu. Unatoč tomu, Bašićeva druga reakcija tatu je jako iznenadila. I pogodila. Meni je to bio drugi šokantan događaj u samo nekoliko dana.

– Kad nije dobar za Hajduk, znači da nije dobar ni za Zadar! Sljedeća tri mjeseca ne može dolaziti na treninge! …

Večernji List donosi nastavak u ponedjeljak kada u distribuciji Večernjeg lista kreće prodaja knjige ‘Moja igra’ ….