Nakon Domovinskog rata Hrvatska se suočila s brojnim video i foto svjedočanstvima užasa i tuge koji su se tijekom 5-godišnjeg sukoba dogodili na njezinu tlu.

Jedna od fotografija koja se smatra među najpotresnijima je nastala tri godine nakon rata, a na njoj je majka vukovarskog heroja, pripadnika HOS-a Ivana Brdara koji je 12. listopada 1991. godine poginuo na Sajmištu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u lipnju 1998. i upravo tada je nastala fotografija na kojoj ga oplakuje majka Janja.

Majčine suze za sinom-herojem

Ovaj heroj iz Livna bio je jedan od najhrabrijih i najistaknutijih vukovarskih boraca uz koje se vežu brojne priče, od onih da je samostalno išao u akcije, do one u kojoj je sam sebi šivao ranu na nozi. Osim hrabrosti, Brdar je bio i vrlo etičan, a o njegovoj ljudskosti i empatičnosti svjedoči njegova izjava “tko takne civila, osobno ću ga ubiti”.

Ova fotografija inspirirala je Velimira Raspudića na stihove koji mnogi smatraju potresnim, gotovo jednako kao što je i sama fotografija.

VAPAJ NEBU

Zašto klečiš majko stara,
na poljani Vukovara?
Dok ti vapaj nebo para,
s kim se srce razgovara?
Zašto svoje ruke širiš?
Što se jednom ne pomiriš,
da ga nećeš grlit više,
da ga nema,da ne diše?!
Poslušaj me moje milo,
noćas mi se opet snilo.
Čujem šapat sa visine,
u snu vapim : Dođi sine!
Vidim ruke k meni pruža
na poljima bijelih ruža.
Tad zamolih dragog Boga,
da zagrlim sina svoga.
U naručje kad mi pade
cijeli svijet na tren stade,
pa ja u snu samo žudim,
da se više ne probudim!
Da na bijelim poljim raja
nikad iz svog zagrljaja
ne ispustim sina svog,
al drugačije je htio Bog.
Probudi me pjev ptice
tužne slavonske ravnice,
dođoh gdje ga zemlja krije,
da on danas sam mi nije!
Zato ruke k nebu širim,
da me uzme,da se smirim,
u kraljevstvu dragog Boga,
u zagrljaju sina svoga!