MAKSIMIRSKA SABOTAŽA: Tko će odgovarati kada sreća jednom zakaže?

U šestoj minuti zapaljen je glavni transparent Bad Blue Boysa. Dio javnosti odmah je to proglasio “genijalnom diverzijom”, još jednom dosjetkom u beskrajnom ratu Torcide i BBB-a. Neki su se čak i zabavljali prizorom. Kao da je riječ o skeču, a ne o događaju koji je mogao završiti tragedijom.

Jer ovo više nije pitanje navijačkog nadmudrivanja. Ovo je pitanje sigurnosti. I to one elementarne.

Prema dostupnim informacijama, transparent je zapaljen pomoću eksplozivnih naprava aktiviranih daljinskim upravljačem. Šest ih je bilo postavljeno u podnožju sjeverne tribine, a još tri na gornjoj etaži. Potonje su, srećom, na vrijeme primijetili BBB-i te su uz pomoć policije deaktivirane. I sada dolazimo do ključnog pitanja koje bi moralo odzvanjati Hrvatskom puno glasnije od svih navijačkih pjesama:

Kako je moguće da netko na utakmici najvišeg sigurnosnog rizika unese, montira i postavi devet eksplozivnih naprava po tribinama Maksimira?

To nije posao koji traje dvije minute. Za takvu operaciju potrebno je vrijeme, logistika, pristup i organizacija. Potrebne su ljestve. Potrebno je kretanje po stadionu. Potrebna je potpuna nevidljivost pred sustavom sigurnosti. I nitko ništa nije vidio?

Ovaj put naprave su bile slabije snage. Ali mogle su biti i prave eksplozivne naprave. Mogle su nositi metalne fragmente. Mogle su izazvati stampedo. Mogle su pokrenuti paniku među desecima tisuća ljudi. A tada više ne bismo govorili o transparentu, nego o mrtvima.

Ako su ovakvu diverziju mogli izvesti obični navijači, što bi tek mogla napraviti ozbiljna teroristička skupina?

I zato je zastrašujuće slušati pokušaje relativizacije. Nije ovo “navijačka spačka”. Nije “malo jača bakljada”. Ovo je sigurnosni skandal monumentalnih razmjera. Dok su neki po društvenim mrežama skupljali lajkove na račun “domišljatosti”, 12 tisuća ljudi na sjeveru bilo je potencijalno izloženo katastrofi.

Za takav propust netko mora odgovarati.

Ne može se sva krivnja svaliti samo na zaštitare. Da, zaštitarska služba ima ozbiljna pitanja za odgovoriti, pogotovo kada se zna koliko se novca vrti oko osiguranja utakmica visokog rizika. Ali za pregled stadiona i detekciju ovakvih naprava primarno je odgovorna policija. I očito je da posao nije odrađen kako treba.

A možda je još strašnije ono što slijedi nakon toga: šutnja.

Jer ako nitko ne odgovara, onda zapravo poručujemo da je ovakav sigurnosni slom prihvatljiv sve dok nema mrtvih. Kao da tragedija mora postati stvarna da bi institucije reagirale ozbiljno.

Ljudi danas olako zaboravljaju što znači panika mase. Dovoljna je jedna detonacija više, jedan pogrešan trenutak, jedan val straha — i desetci tisuća ljudi kreću prema izlazima. U stampedu tada više nema djece, staraca, navijača “ovih” ili “onih”. Postoji samo kaos.

Maksimir je ionako stadion koji već desetljećima više podsjeća na ruševinu nego na moderan sportski objekt. Uski prolazi, zapušteni izlazi, infrastruktura iz prošlog stoljeća. U takvom prostoru panika ne traje minute — ona ubija u sekundama.

I zato ovo nije priča o Dinamu i Hajduku. Nije čak ni priča o BBB-ima i Torcidi.

Ovo je priča o državi koja je ponovno imala sreće.

Ali sreća nije sustav sigurnosti. I jednom će — ako se ovako nastavi — zakazati.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora