Memento uoči Bleiburga (Split) – tisuće ubijenih u velikim partizanskim zločinima u Splitu i okolici

(KOMUNISTIČKI ZLOČINI na Lovrincu u Splitu -  Tri masovna grobišta s oko 10.000 pobijenih Hrvata)

Teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod

Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko…

Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja – kazao nam je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, kojeg smo posjetili u rodnim Studencima, gdje živi u svećeničkoj mirovini.

Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon ulaska partizana, najvećim dijelom nad cilivilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.

Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe. Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.

I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište – navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama, prije dvije godine bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.

Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru. Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović.

Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata – kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima.

Mali Ivan s 12 godina je odlučio postati svećenik, te je otišao u splitsko Sjemenište, a iz gimnazijskih dana rado se sjeća profesora Ćire Gamulina kojeg su strijeljali Talijani, a nakon toga i zatvorili Sjemenište. Školovanje je nastavio u Travniku, gdje je preživio pokolj izbjeglica.

Travnik je bio pun izbjeglica kad su ga osvojili partizani. Osam dana su pretraživali kuće i ubijali svakog tko nije mogao dokazati da je član te obitelji. Mrtvih je bilo oko dvije i po tisuće, a nas su izveli da ih ukopavamo, to je bilo strašno jer su tijela već bila ukočena. Iz Travnika sam otišao u Mostar, tamo opet dočekao borbe i ulaz partizana, pa sa studenačkim partizanima prošao pored samostana na Širokom Brijegu par dana nakon pokolja dvanaest franjevaca, a iz hercegovačke provincije ubijeno je 66 fratara, najvećim dijelom 1945. godine.

Život svećenika u tim prvim godinama poraća nije vrijedio ništa, ubijeno ih je više od 600, moglo ih se upucati bez da itko odgovara, a stisak je popustio tek od 1948., kad su se komunisti međusobno zaratili zbog Informbiroa – sjeća se don Ivan, koji je unatoč dobrim odnosima s komunistima 1964. dospio u makarski zatvor jer je prigovorio školi u Ričicama što ženska djeca gotovo gola vježbaju po selu, umjesto u zatvorenom prostoru.

I doveo me jedan udbaš kojeg sam poznavao, jasno 60 godina sam svećenik na ovom području -zadužen za svećenike, i ispituje me kako je. Ja njemu bez straha kažem: “Lipo mi je. Ništa ne radim, spavan koliko oću, čitam šta me volja, milicija me čuva, a dobro mi dođe radi reklame!” A šta ću, jad okreni na šalu, ne daj da te slome!

Kako sam došao do brojke od desetak tisuća ubijenih? Najprije, zbog veličine zemljanih nasipa na Lovrincu, a u gotovo dvije godine čuli su se pucnji svake noći ondje. Poznata je i činjenica da je iz gotovo svake dalmatinske obitelji koja nije bila komunistička netko stradao, bilo u jamama, bilo u strijeljanjima nakon rata. A u policiji sam vidio popis od 1600 imena u knjizi broj 7, što znači da postoji i prvih šest s otprilike istim tolikim brojem žrtava u svakoj – veli don Ivan.

Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu – komentirao nam je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946. Dalmacija”, koja će biti objavljena ovog proljeća. Nedvojbeno, masovne i pojedinačne likvidacije bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim, domaćim i međunarodnim zakonima, a ubijanja bez suđenja i utvrđivanja individualne krivnje nerijetko se izvode na neprimjeren i okrutan način – zaključuje, dodajući kako će knjiga Instituta donijeti sve dostupne popise i dokumente o likvidacijama.

Izvor: komunistickizlocini.net