MILAN BOŠNJAK KROZ PRIZMU INTELEKTUALNOG KONTINUITETA

(Bit ću žrtvom svako doba – imenu ti i slobodi)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Ne prilazim dr. sci. Milanu Bošnjaku sa distance biografskih podataka, nego iz uvjerenja da je njegov životni i profesionalni put već sam po sebi jasno oblikovan stav. Milan Bošnjak rođen je 1974. godine u Gospiću. Osnovnu školu pohađa u Kosinju, srednju u Gospiću i Zagrebu. Taj rani životni put, od zavičajnog prostora do urbanog obrazovnog centra, oblikuje njegov kasniji profesionalni i kulturni horizont. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završava studije filozofije i komparativne književnosti 1998. godine. Akademski put nastavlja na poslijediplomskom doktorskom studiju kroatistike, đe 25. januara 2019. brani temu „Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.–2013“,  Već u tom izboru teme nazire se jasna linija interesovanja književnost nastala izvan domovine i pitanje identiteta u rasutom prostoru.

Njegov profesionalni angažman započinje u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Najprije radi kao učitelj i koordinator hrvatske nastave u Baden-Württembergu u Njemačkoj. Taj period pored rada u obrazovanju, predstavlja neposredan i snažan susret sa zajednicom koja čuva jezik i kulturu izvan matične države. Nakon toga preuzima stručne i rukovodeće poslove u području hrvatske nastave u inostranstvu i međunarodne saradnje. Od 2014. godine do danas zaposlen je u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao savjetnik sa posebnim statusom za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inostranstvu. Ta pozicija podrazumijeva kontinuirani rad sa manjinskim zajednicama, institucionalnu komunikaciju i koordinaciju u oblasti obrazovanja i kulture.

Od 2007. godine član je bilateralnih stručnih tijela sa državama njemačkog govornog područja. U periodu od 2008. do 2013. bio je član, a od 2014. do danas zamjenik kopredsjedavajućeg međuvladinih mješovitih odbora za zaštitu nacionalnih manjina koje Republika Hrvatska ima sa Crnom Gorom, Mađarskom, Republikom Sjevernom Makedonijom i Republikom Srbijom. U tim tijelima razmatraju se pitanja prava, obrazovanja i kulturnog položaja manjina. Njegovo djelovanje odvija se na spoju administracije, kulture i politike, ali sa jasnim fokusom na jezik i obrazovanje. Član je Vijeća za učenje i poučavanje hrvatskoga kao drugoga, stranog i nasljednog jezika, kao i brojnih međuresornih tijela, stručnih povjerenstava i prosudbenih skupina. Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, a predsjednik Znanstvenog i kulturnog društva Kosinj. U tom spoju institucije i književnosti prepoznaje se njegov dvostruki angažman: administrativni i autorski.

Organizuje i učestvuje u kulturnim događanjima i održava predavanja u zemlji i inostranstvu Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Rumuniji, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji. Godinama savjetuje učitelje hrvatske nastave, osmišljava, organizuje i sprovodi stručna usavršavanja u evropskim i prekookeanskim državama. Od 2018. godine predaje na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova na temu hrvatske nacionalne manjine u dvanaest evropskih država. Od akademske 2021/2022. godine drži kolegij Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od juna 2023. naslovni docent.

Godine 2020. pokreće inicijativu za osnivanje Hrvatskoga kulturnoga instituta Marulić, institucije zamišljene kao sistemski okvir promocije hrvatskog jezika i kulture u svijetu. Ta inicijativa potvrđuje njegov interes za dugoročno institucionalno rješenje, a ne za kratkoročne projekte.

Njegov književni rad započinje još u mladosti objavama u dječjim časopisima i časopisima „Dodiri i Usponi“. Bio je najmlađi član uredništva časopisa za suvremenu poeziju Dodiri (1989–1991) i najmlađa osoba koja je sa autorskom predstavom nastupila na finalnoj večeri Saveza kazališnih amatera Zagreba 1992. godine. Objavio je tri pjesničke zbirke: „Neuki letači“, „Zelenoplavo“ i Tragom ljepote i sjaja. Dobitnik je prve nagrade za poeziju „Dubravko Horvatić“ za poetski ciklus „Sve što dolazi primam sa zahvalnošću.“

U stručnom radu objavio je šest knjiga: „Hrvatska nastava u inozemstvu : priručnik za učiteljice i učitelje“ (sa Antom Beženom), Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti i postignuća svibanj 2012. – svibanj 2015. (sa Žanom Ćorić i Ivankom Kunštić), Hrvatska književnost nastala u Njemačkoj 1990. – 2013., Hrvatski kulturni institut Marulić : nacrt projekta, Hrvatska nacionalna manjina – status i perspektiva i Središnji državni arhiv za Hrvate izvan Republike Hrvatske: Osam godina rasta i razvoja (sa Žanom Ćorić, Croatianom Gregurić i Vedranom Iskrom), kao i edukacijsko-ekološki vodič Kosinjska dolina: edukacijsko-ekološki vodič.

Posebno mjesto zauzimaju knjige „Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske“ i „Hrvatska nacionalna manjina – status i perspektiva“, objavljene 2024. godine u izdanju Matice hrvatske i Hrvatske matice iseljenika.

Doprinos Hrvatima Crne Gore.

U odnosu prema Hrvatima Crne Gore njegovo djelovanje dobija dodatnu konkretnost. Kao zamjenik kopredsjedavajućeg mješovitog odbora između Republike Hrvatske i Crne Gore, takođe kao savjetnik sa posebnim statusom za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inostranstvu, uključen je u institucionalni dijalog. Dolazi u Tivat i Kotor, učestvuje u kulturnim susretima, održava predavanja i razgovara sa predstavnicima zajednice. Njegovo prisustvo nije simbolično, već radno.

U Boki Kotorskoj dr. sci. Milan Bošnjak je rado viđen gost, istzraživač i saradnik koji dolazi da bi učestvovao. Podržava sve kulturne i kulturološke projekte Hrvata u Boki Kotorskoj, bez razlike da li je riječ o književnoj večeri, promociji knjige, izložbi, naučnom skupu ili manjinskoj manifestaciji. Često učestvuje na promocijama i izložbama, piše osvrte, analizira, bilježi, istražuje. Neumorno istražuje i afirmiše stvaralaštvo zajednice. Ne prilazi mu sa visine funkcije, nego sa ozbiljnošću autora koji razumije koliko je važno da se svaka knjiga, svaka izložba i svaka inicijativa upišu u kontinuitet kulturnog trajanja. Podržava, ohrabruje, povezuje ljude i institucije. Njegova skromnost je vanvremenska koliko je i njegova intelektualna oštroumnost svevremenska. Upravo u toj ravnoteži leži njegova snaga dosljednosti i jasnoće.

Hrvatima Crne Gore njegova podrška znači kontinuitet dijaloga. Ona znači stalnu vezu sa matičnom državom, ali i sa sopstvenom tradicijom. Ona znači podsjećanje da je jezik temelj identiteta i da obrazovanje je pitanje opstanka kulture. U razgovorima, predavanjima i tekstovima ne koristi patos koristi argument. Ne podstiče emociju radi emocije; podstiče svijest. Autorskim knjigama i javnim nastupima nastoji probuditi svijest kod „usnulih Hrvata“, ali kroz primjer, kroz rad, kroz činjenice.

Njegova trenutna pozicija zaposlenog u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodatno osnažuje tu vezu. On je istovremeno predstavnik institucije i autor. To važno i dragocjeno mjesto nosi odgovornost i otvara prostor za konkretno djelovanje. Institucionalna funkcija i književni rad kod njega nijesu suprotstavljeni oni se međusobno nadopunjuju. Funkcija mu omogućava da razumije sistem, a autorstvo da razumije čovjeka i zajednicu. U tom spoju preciznosti i književne sintagme prepoznaje se njegova specifičnost. Kada govori o manjini, govori iz iskustva rada u međuvladinim odborima. Kada piše o književnosti nastaloj izvan Hrvatske, govori iz naučnog i terenskog uvida. Kada dođe među Hrvate Boke, dolazi kao neko ko poznaje njihove izazove i potencijale. Hrvatska kroz svoje institucije pokazuje da cijeni stvaraoce i intelektualce koji djeluju izvan domovine. Međutim ti stvaraoci nijesu samo korisnici institucionalne podrške oni su njen sadržaj. Oni su intelektualni okvir zajednice. Bošnjakova riječ i njegov rad potvrđuju da kultura nije „prateći element politike“, već njena osnova. Bez jezika, bez knjige, bez obrazovanja nema ni dugoročne stabilnosti zajednice. Zato njegova podrška Hrvatima Crne Gore je odavno prepoznata.  Ona je dio šireg koncepta u kojem se manjina ne posmatra kao živa zajednica sa pravom na jezik, školu, knjigu i javni prostor. On tu zajednicu ne romantizuje on je podstiče da bude svjesna sebe. Na kraju ostaje jasna slika, dr. sci. Milan Bošnjak da njegovo djelovanje među Hrvatima izvan domovine, a posebno među Hrvatima Crne Gore, pokazuje dosljednost, odgovornost i trajanje.  

U tom kontekstu stihovi Silvija Strahimira Kranjčevića „Bit ću žrtvom svako doba / Imenu ti i slobodi!“ mogu se čitati kao misaoni okvir posvećenosti. Takođe, Preradovićeve riječi „Zovi samo, zovi…“ podsjećaju na vezu koja nadilazi vremenske okvire. Kod Bošnjaka ta veza dobija oblik kroz knjigu, nastavu i institucionalni rad.