Na licu mjesta je poginuo i njen otac Ivica, sestra i majka su bile ranjene. Daruvar je Mireli posvetio klupicu na dječjem igralištu, na kojem je i ona često boravila, piše 24sata.

U travnju 1991. Mirela Ljutak je sa obitelji i prijateljima proslavila deseti, svoj posljednji rođendan, nitko u tim trenucima nije mogao ni slutiti što će se u skoroj budućnosti, tu, na pragu njihova daruvarskog doma, dogoditi. Bila je uvijek vedro, veselo dijete, njena školska prijateljica Zvjezdana Drašner kaže kako bi se Mirela "smijala oko glave, da nije imala uši". Vječito je smišljala nove igre i male dječje vragolije, tako i 26. kolovoza 1991., kad je njezin Daruvar granatiran s obližnjeg Petrova vrha. Mirela je bila tek dijete, djevojčica koja voli ispunjavati spomenare i čitati "Konjića sa zlatnim sedlom", najdražu joj knjigu.

Tog ju je dana na pragu kuće teško ranila granata, na mjestu usmrtivši njenog 39-godišnjeg oca Ivicu. Djevojčica je ozljedama podlegla tri dana poslije u bjelovarskoj bolnici. Prva je od ukupno oko 400 djece poginule u Domovinskom ratu. O njoj još nije snimljen film, a trebao bi biti, no na svoj je 44. rođendan 23. travnja na daruvarskom dječjem igralištu u blizini kuće dobila "Mirelinu klupicu", u klupu je uklesano baš tako. Iznad klupe je dizajnerica Suzana Ivanković Milošević osmislila luk kao stiliziranu ručku košare, budući da se Mirelina obitelj Altr s majčine strane, porijeklom daruvarski Česi, dugo bavila izradom košara. "Samo posebni ljudi dobiju priliku upoznati svoga anđela", piše na luku. Mirela je bila i posebna, i anđeo, koji danas bdije nad nekom novom djecom u omiljenom joj parkiću.

- Njena sam sedam godina starija sestra, i koliko god mi je prije rata išlo na živce što ju moram svuda voditi sa sobom, danas bih to voljela više od ičeg, da mogu. U životu ne treba ništa uzimati zdravo za gotovo, trenuci koje imamo s voljenim ljudima su privilegij. Bol što nema Mirele i tate nikad neće proći, s tom se boli samo nauči živjeti... govori nam Danijela Ljutak Jureković dok sa sestričnom Melani Altr i Mirelinom prijateljicom Zvjezdanom sjedi na novoj, Mirelinoj klupici. Mirelina i Danijelina mama Vera imala je namjeru također doći, no nije mogla, prebolno joj je bilo.

U prizemlju obližnje obiteljske kuće živjeli su baka i djed Altr, u sredini Melani s roditeljima, a na vrhu obitelj Ljutak. Bili su svi u srednjem stanu kad se zapucalo pa su krenuli skloniti se u prizemlje.

- Granata koja je pala u naše dvorište je bila namijenjena obližnjoj školi i Domu zdravlja, ali su promašili. Mama, tata, Mirela, ja i naš obiteljski prijatelj Zlatko Vaclavek smo se taman zatekli na vratima prizemlja kad nam je granata pala iza leđa. Mirela je pogođena s najviše šrapnela, tata je bio iza nas, poginuo je na licu mjesta. U glavu je pogođen i Zlatko, koji je ostao doživotni invalid, prisjeća se tog užasnog tenutra Danijela. Ona je pogođena u leđa i nogu, ranjena je bila i mama.

- Sjećam se još samo nosila na kojima su me donijeli i polegli na pod dispanzera, pored mene je bio Daruvarčanin također ranjen tog dana. Mirela je prvim kolima hitne išla za Bjelovar... prisjeća se Danijela, inače i predsjednica Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije. Njena mala seka nije preživjela ozljede.

- Nisam joj mogla biti na sahrani, kao ni tati dva dana ranije, ležala sam u bolnici..., teško izgovara Danijela. Što njihova majka proživljava sve ove godine, dodaje, teško joj je i zamisliti.

Zvjezdana je, s još jednim kolegom iz razreda, na Mirelinom pogrebu održala govor. Desetogodišnje dijete se opraštalo s desetogodišnjom najboljom prijateljicom.

- Ne sjećam se što sam govorila, sjećam se samo te velike tuge. Bile smo nerazdvojne. Sve nam to danas izgleda kao daleka, nestvarna prošlost, no tu je, u nama, uspomene i bol su itekako živi. Svaki je rat prvenstveno rat protiv djece, to nikad nitko ne bi smio zaboraviti, kaže Zvjezdana. Prisjeća se i užasnog trenutka kad je, za vrijeme sahrane, počela rafalna pucnjava u blizini.

- Dok smo razredni kolega i ja govorili, iza nas je stajao naš nastavnik Mihajlo Vulić, iza njega pak naše majke. Kad se zapucalo, on je, instinktivno, raširio svoj baloner i ogrnuo nas djecu, da nas zaštiti. Nama se u tom trenutku činilo da je baloner od željeza, jer smo ostali živi... sjeća se Zvjezdana sa suzama u očima.

Bezbrižnih dana s Mirelom prije rata prisjeća se sestrična Melani, na ovim su ljuljačkama, pokazuje nam, provele puno vremena.

- Bila je vesela avanturistica, tako bih je najbolje opisala, kroz smijeh će Melani. Uvijek je, dodaje, imala dobru ideju za novu igru i zabavu, za kakvu dječju vragoliju.

- Neke se od tih vragolija nisu baš sviđale našim roditeljima ili susjedima, ali nama su bile super. Jednom smo baki uzele ključ od podruma, u kojem su se nalazile tek izrađene košare i pribor za njihovu izradu, popele se na policu i skakale na tu hrpu s košarama, šteta je bila velika, a u podrum nakon toga više nismo smjele ni primirisati, prisjeća se sestrična.

Kad je granata pala u njihovo dvorište, Melani je s bakom bila kod rodbine u Njemačkoj. U trenutku prije nego što će u dvorište obiteljske kuće u Daruvaru pasti granata, Melanini su roditelji krenuli na telefon zvati Njemačku, da čuju kako je, i kažu joj da se puca pa se idu skloniti.

- Da nisu, silazili bi u prizemlje s ostalima i također nastradali, sigurna je Melani.

- U ratu sam izgubila svoju mlađu sestru, oca, ranjena sam bila, kao i naša mama, ali nikoga danas ne mrzim. Koga, i čemu da mrzim? Posebno ne želim generalizirati pa mrziti čitav jedan narod, neću nikad, zaključuje Danijela - velikog srca u najvećoj boli.