Nekada četrnaestogodišnji branitelj iz Rame, Miroslav Brizar – Henkel, stao je s puškom u ruci u obranu svoga sela Jurići. Danas, više od tri desetljeća kasnije, živi skromno, bez mirovine, ali s istim dostojanstvom i vjerom u ljude i Boga.

Sa samo četrnaest godina, Miroslav Brizar, poznatiji pod nadimkom Henkel, stao je u obranu svoga sela Jurići u Rami. Dok su neprijateljske snage Armije BiH napadale, njegova majka mu je mijenjala okvire na pušci.
Na tom dijelu bojišta tada nije bilo branitelja – obranu su pružila samo dvojica dječaka, Miroslav i njegov prijatelj Rade Vidović. U napadu su tragično poginuli 17-godišnji Josip Knežević i njegova sestra Marina, tri godine mlađa, koja mu je potrčala u pomoć.

„Taj rat me zadesio kao dijete od 14 godina,“ priča Miroslav. „Majka i ja bili smo u selu gdje su se vodile borbe. Uzeo sam pušku i stao braniti svoje. U tom trenutku učinio sam ono što sam morao – srcem i dušom.“

Njegova majka bila mu je najveća podrška. „Imali smo skladište, punili smo redenike, mijenjali mitraljeze, donosila mi je okvire i pomagali smo jedno drugome koliko smo mogli. Puno mi je značila. Pokoj joj duši“, prisjeća se s tugom.

Rat je odnio mnoge živote. „Mnogi su poginuli, i ovdje, i prema Prnki… Bilo je strašno. Kad pogledam unazad, čudo je Božje da sam ostao živ“, govori Miroslav.

Na pitanje je li mu to bio prvi kontakt s oružjem, odgovara:
„Da, prvi put sam tada uzeo pušku. Mi smo imali nekoliko automatskih pušaka, a oni su bili puno jače naoružani. Ubili su i staricu i djecu. Pitao sam se – zašto nisu mene? Ali Bog me spasio.“

Nakon devet mjeseci potpisan je mir s Bošnjacima. Miroslav se tada obratio svom zapovjedniku Josipu Vidoviću sa željom da nastavi školovanje. Završio je školu za bravara i vratio se u svoje selo – kako kaže, „na praznu ledinu“.
„Kuća mi je bila srušena, ali sam, uz pomoć dobrih ljudi, počeo iznova. Nisam imao gotovo ništa, ali radio sam koliko sam mogao.“

Danas se Miroslav bavi autolimarijom i živi od svoga rada.
„Radim limariju, malo mehaniku – što god mogu. Treba zaraditi za život, jer nitko ti ništa neće dati ako sam ne radiš“, govori jednostavno.

Njegova priča ponovno je došla u javnost nakon što se na internetu proširila snimka iz ratnih dana, na kojoj se vidi dječak Miroslav kako brani svoje selo. Snimka je potaknula humanitarnu inicijativu za pomoć ovom samozatajnom heroju.

Akciju je pokrenula Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske zajednice Herceg Bosne – Ljubuški, na čelu s predsjednikom Nenadom Koromanom, koji je ujedno i dopredsjednik udruge na razini Zapadnohercegovačke županije.
Koroman je za Miroslava doznao od generala Željka Šiljega te ga osobno posjetio i odlučio mu pomoći.

„Odveo sam ga na institut za medicinsko vještačenje kako bi pokušali osigurati barem minimalnu civilnu invalidninu,“ kaže Koroman. „Nažalost, liječenje nije bilo završeno pa nije dobio trajnu procjenu. Objavio sam priču na društvenim mrežama i portalima, ali nitko nije reagirao – osim Ministarstva Hercegovačko-neretvanske županije, koje je dalo 300 maraka.“

Prekretnica se dogodila kada je apel pročitao zadarski županijski vijećnik Mate Lukić, koji je pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za kupnju autodizalice, prijeko potrebne Miroslavu za rad u njegovoj radionici.
„Ljudi su se odazvali i skupili dovoljno za dizalicu. Sada radimo na uređenju garaže da Miroslav može normalno raditi i živjeti od svoga truda,“ dodaje Koroman.

Skromni Miroslav i dalje ne traži ništa osim prilike za rad:
„Nisam prosjak. Ne treba mi brašno ni mlijeko – samo da mogu raditi. Želim urediti garažu, postaviti dizalicu i grijanje. Toplina i rad – to mi je sve.“

Koroman zaključuje:
„Miroslav nikada nije tražio ništa, uvijek je govorio: ‘Ako može, dobro, ako ne – Bogu hvala.’ Ova priča pokazuje koliko još ima dobrih ljudi. Miroslav zaslužuje drugu šansu za život.“

Izvor: Youtube/ PRO TV