25. srpnja 1990. godine, dok u Zagrebu zasjeda Sabor Republike Hrvatske koji donosi amandmane na tadašnji Ustav SR Hrvatske, u Srbu se okupljaju deseci tisuća domaćih srpskih ekstremista kojima se pridružuju i subraća iz drugih krajeva tadašnje SFRJ.

 Pod krinkom održavanja prvog "Srpskog sabora", na ovom se skupu javno i otvoreno manifestira patološka mržnja prema svemu što je hrvatsko. Izvikuju se najgnjusnije uvrede i psovke na račun većinskog (hrvatskog) naroda, prijeti ("Zaklat ćemo Tuđmana!") i svojata hrvatska zemlja ("Ovo je Srbija!"), dok se za govornicom smjenjuju huškači predvođeni šibenskim psihijatrom, Jovanom Raškovićem. Tu su i gosti iz Beograda - četnički vojvoda Vojislav Šešelj (koji okupljenima prodaje svoj list "Velika Srbija") i okorjeli šovinisti poznati po pročetničkim stavovima i djelovanju, Veselin Đuretić i Milić Stanković koji pozdravljaju braću u "Zapadnoj Srbiji" i najavljuju skoro "ujedinjenje srpskih zemalja".

 Bio je to nastavak onoga što je započeto još 28. veljače 1989. godine (prvim mitingom u Kninu), s krajnjim ciljem razbijanja tadašnje SR Hrvatske i nametanja koncepcije unitarističke Jugoslavije pod srpskom dominacijom.

 Predsjednik SDS-a, šibenski psihijatar, marioneta fašističkog beogradskog režima i okorjeli ratni huškač, Jovan Rašković, otvoreno kaže: "Ovo je ustanak srpskog naroda", a njegove se riječi dočekuju burnim pljeskom i klicanjem ratoborne gomile. I svi drugi govornici trudili su se svojom retorikom potaknuti najniže strasti kod sljedbenika koji su sanjali "Veliku Srbiju" i planirali je stvoriti uz pomoć JNA i oružja koje je upravo tih dana počelo pristizati iz vojnih i policijskih skladišta u srpske enklave, od istočne Slavonije do Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije.

 Iako su organizatori nastojali sve prikazati kao "spontano okupljanje srpskog naroda" koji je "uplašen za svoju budućnost" i osjeća se "ugroženim od nove proustaške vlasti", bilo je bjelodano kako je u pitanju pomno isplanirana operacija u kojoj ne sudjeluju nikakvi "ugroženi" građani, nego primitivna i ratoborna rulja željna krvi i rata.

Tadašnji predsjednik Skupštine općine Knin, zubar Milan Babić obnarodovao je istoga dana dokument koji je (tobože) "usvojen" na spomenutom "Srpskom saboru", poručivši javnosti i svojim "krajišnicima":

"Srpski narod koji živi na istorijskim teritorijama objedinjenim sadašnjim granicama Socijalističke Republike Hrvatske, donosi i objavljuje na srpskom saboru održanom u Srbu dana 25. jula 1990. godine, Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda…"

 Kao "izvršni organ" tzv. Srpskog sabora (koji će zasjedati u Srbu), formirano je "Srpsko nacionalno vijeće".

 Kako bi onemogućili demokratske procese i hrvatskom narodu (ali i golemoj većini građana Republike Hrvatske drugih nacionalnosti) nametnuli političko rješenje prema kojem će se tadašnja država (SFRJ) "transformirati" u "novu federaciju" pod dominacijom Srba, Rašković i njegova klika su u savezu s Beogradom i po naputku tadašnjeg režima Slobodana Miloševića, nastojali stvoriti ozračje ratnog stanja i izazvati incidente. Trebalo je po svaku cijenu dokazati kako se u Hrvatskoj "rađa nova NDH" čiji je cilj "uništenje Srba". I pod krinkom te "ugroženosti, krenulo se u realizaciju projekta "Velike Srbije" koju je trebalo stvoriti na razvalinama Jugoslavije.

 Prema isključivom i krajnje šovinističkom stavu SANU, SPC, Udruženja književnika Srbije, srbijanske političke vrhuške, te ekstremnih bosanskih i "krajinskih" Srba (koji će nepun mjesec poslije krenuti u obaranje balvana, blokade cesta, pruga i sela s hrvatskom većinom i terorističke akcije protiv Hrvatske policije), samo su Srbi imali pravo na konstitutivnost, iako se SFRJ sastojala od 6 konstitutivnih naroda (Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Muslimani); i ne samo to, oni su uzimali sebi za pravo krojiti granice buduće države po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima, neovisno o pravima svih drugih. A ono što su htjeli, bile su zapadne granice Srbije na liniji: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag.

 Takva politika isključivosti čiji je glavni pokretač bila mržnja a krajnji cilj rat za "Veliku Srbiju", postala je ideja vodilja za veliku većinu Srba u Srbiji, Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori i dijelovima BiH koje su nastanjivali, a uz nju je, nažalost, pristalo i više od polovice Srba u Hrvatskoj (mahom iz ruralnih područja).

 Miting u Srbu ljeta te 1990. godine, bio je samo jedna od prvih stepenica na putu destrukcije koju su planirali nalogodavci u Beogradu, a spremno je prihvaćali njihovi pijuni u Banja Luci, Sarajevu, Kninu, Petrinji, Pakracu, Borovu Selu, Vukovaru…

 Savka Dapčević Kučar, taj je šovinizam i tu bolesnu mržnju osjetila na svojoj koži 27. srpnja 1971. godine (kad se tamo obilježavao "Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH" - kao "antifašistički" državni blagdan) i o tomu svjedočila u vrijeme raspada SFRJ - ali, njezina Partija i oni koji su je vodili nakon Hrvatskog proljeća, očito su zavlačili glave u pijesak i pravili se da to ne vide, sve dok 1990/91., sve skupa nije došlo na naplatu - ne samo nama Hrvatima, nego i muslimanima, Albancima, manjinskim narodima u Vojvodini…

 I danas, nakon svega, slušamo priče o svesrpskoj "ugroženosti". Jedino oni imaju ekskluzivno pravo biti ugroženi uvijek, svugdje i od svih. Kako izgleda ta "ugroženost" i do čega dovodi, osvjedočili smo se 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada su "ugroženi" Srbi etnički očistili 70% BiH i skoro trećinu Republike Hrvatske, protjerali s okupiranih područja i pokrajine Kosovo više od 4 milijuna ljudi, pobili preko 120.000 (od toga usmrtili oko 3.700 djece), uzrokovali desetke tisuća invalida, izvršili nebojena silovanja, pljačke, paljevine, surova razaranja. I sve to pod krinkom "ugroženosti" i "straha od ustaša". Da nije apsurdno i tragično, bilo bi smiješno.

 Povijest je učiteljica života - ali samo za one koji razumiju njezine poruke.

25. 7. 1990., Velikosrpski miting u Srbu (VIDEO):

Zlatko Pinter/PDN