'Moju majku su ubili, trupla su bacili u staju i zatim ih zapalili'

Svatko će za svoju majku reći da je najbolja. Moja je bila odlična. Bratovo i moje djetinjstvo bilo je kao svako djetinjstvo na selu. S puno djece, puno igre, puno obaveza, priča Katin sin Marinko

Da pronađem majku Katu, našao bih napokon duhovni mir. Znao bih gdje počiva, da joj svijeću palim baš na tome mjestu. Ovako ih palim svugdje, ali najviše u Širokoj Kuli. Ondje gdje je ubijena i gdje su njezini posmrtni ostaci netragom nestali, priznaje nam Marinko Orešković (60).

POGLEDAJTE VIDEO:

A Katu su u 59. godini života ubili pobunjeni Srbi 13. listopada 1991. godine, kad su u 14 sati ušli u selo. Marinko je majku zadnji put vidio tog vrućeg srpnja 1991. godine. Situacija u tome mješovitom hrvatsko-srpskom selu već je mjesecima bila napeta. Kao da je predosjećala zlo koje će nju i mještane zadesiti već za mjesec dana, zamolila ga je da više ne dolazi kući.

Na kuću bacili tromblon 

- Upozoravala me da je preopasno. I već 28. kolovoza selo je bilo u okruženju. Tog 13. listopada 1991. bio sam na ratištu u Perušiću i krenuli smo u akciju u kojoj smo trebali presjeći cestu prema Ljubovu. Nalazili smo se u selu Kosa i, kad smo trebali krenuti prema Ljubovu, akcija je propala. Srbi su za odmazdu pobili ljude u našem selu. Među njima i moju majku. Moj tata bio je u susjednom podrumu, jer su svi Hrvati smjeli biti samo u ta dva podruma. Kad je čuo pucnjavu, pobjegao je u obližnje grmlje. Čekao je noć i preko polja došao u Perušić - s mukom se prisjeća Marinko. Već sljedećeg dana rano ujutro doznao je za pokolj u Širokoj Kuli. Prožela ga je jeza, no nadu mu je davala informacija da su izbjegli iz Široke Kule stigli u Perušić. Nadao se da će vidjeti majku i oca. No majke nije bilo. I tad je saznao surovu istinu.

- Otac mi je ispričao da su po dolasku u selo na kuću bacili tromblon. Potom su došli s druge strane i vidjeli moju majku ispred podruma s jednom staricom i jednim čovjekom iz sela. Pokosili su je rafalom. Jedan od pobunjenih Srba ušao je u podrum u kojem se nalazilo još 10-ak ljudi, među kojima i 13-godišnja djevojčica sa svojom majkom. Kako je bio mrak u podrumu, pucao je nasumce, a samo troje ljudi preživjelo je prvotni napad. Ta curica nije. Kad je to troje preživjelih izašlo iz podruma, sakrili su se u grmlje, čekali noć kako bi pobjegli - tihim glasom govori Marinko dok mu se na licu oslikavaju prijezir i gađenje. Iako je podneseno 20-ak prijava protiv pobunjenih Srba koji su sudjelovali u okupaciji sela i torturama, Marinko kaže kako nitko nije odgovarao za taj pokolj.

- Dva mjeseca bili su u okruženju, maltretirali su ih, uzimali im aute i traktore. Neke suseljane odvodili su u improvizirani zatvor u Ličkom Osiku, mučili ih i ubijali... Nema tog mjesta na kojem nisam tražio majku. Po svim institucijama, legalnim putem, pa sve do naših susjeda Srba. Nikad ništa nisu rekli. Svaki njihov odgovor svodio bi se na to da ništa nisu vidjeli niti čuli - niže Marinko.

Svoju majku pamti kao dobru, vedru i plemenitu ženu koja je nebrojeno mnogo puta nahranila ljude koji su joj koju godinu kasnije oduzeli život. Brinula se o dva sina, kojima se ponosila i za koje je uvijek našla vremena unatoč teškom i mukotrpnom radu na selu i tvrdoj ličkoj zemlji.

Majka je kuhala i pjevušila 

- Svatko će za svoju majku reći da je najbolja. Moja je bila odlična. Bratovo i moje djetinjstvo bilo je kao svako djetinjstvo na selu. S puno djece, puno igre, puno obaveza. Još pamtim zajedničke nedjelje. Dok smo brat i ja još bili u krevetima, a majka je uz pjevušenje pripremala nedjeljni ručak. Mirisi kruha, juhe, mesa i krumpira, kolača, i danas su tako živi u mom sjećanju. Nedjelja je bila obiteljski dan, kad smo svi zajedno objedovali - s nježnošću u glasu pripovijeda Marinko. Bio je njezin mezimac, njezina snaga i utjeha nakon što je stariji brat s 14 godina otišao na školovanje.

- Nakon Oluje bila je ekshumacija, ali u tom podrumu nisu našli niti jednu ljudsku kost. Ni jednu košćicu. Susjed mi je ispričao da su majku i to dvoje ljudi koje su s njom ubili ispred podruma odvukli do staje, bacili ih unutra i sve zapalili. Vidio ih je jer je išao osloboditi konja iz staje. Čuo sam i da je jedan Srbin mnogo godina kasnije pričao da su leševi bili nepokopani nekoliko dana i vrlo zaudarali. Uvjeren sam da su ih zakopali tu negdje blizu - povjerava nam Marinko, koji sve ove godine od majčina nestanka teško proživljava. Kad mu je majka nestala, imao je 31 godinu i jednogodišnjeg sina. S vremenom je dobio još jednog sina i kćer Katarinu, koja je dobila ime po baki koju nikada nije upoznala.

Otac si je oduzeo život 

- Sve ove godine teško proživljavam. Utjeha mi je obitelj. Djeca me pitaju za baku i pričam im o njoj. A moj tata... Nikako nije uspio preživjeti mamin nestanak i oporaviti se od traume pokolja u selu. Zbog toga si je oduzeo život 2002. Cijeli rat bio je kod brata i mene u Zagrebu. Sve dok se obnavljala kuća u Širokoj Kuli, bio je u redu. Ali nakon obnove nije se više mogao s tim nositi. Noću se znao buditi sav u znoju, progonili su ga četnici - priča Marinko dok mu se u glasu miješaju nemoć i tuga.

S bratom je ocu napravio spomenik i na njemu su napisali i majčino ime. Iako je nade sve manje, duboko u njemu tinja još neki slabašni tračak. Koji ga prisiljava da se nada kako će u grobnicu uz oca jednog dana položiti i majčine posmrtne ostatke.