Mostarkić Gobbo: Thompson je prst u oko mrziteljima hrvatskog identiteta

HAJKA NA HIPODROM!

Imam osjećaj da je to bilo “nekoć davno”, no ima tek nešto više od tri godine otkako sam prvi put javno pisala o fenomenu zvanom Marko Perković Thompson. Točnije, o njegovom nerealiziranom nastupu u pulskom Amfiteatru. A Thompson jest fenomen – koliko god to neki osporavali. Jer, u njegovom slučaju nikada nije bila riječ samo o glazbi. Zbog toga spominjanje imena ovog pjevača u nekim glavama izaziva strah kakvoga je teško objasniti. Jedno je kristalno jasno: nije to strah od pjevača. Još manje od pjesama. Strah od samog spominjanja Thompsona vrišti u glavama svih onih koji imaju problem prihvaćanja hrvatskog identiteta.

Fama oko koncerta na Hipodromu

Fama oko skorašnjeg koncerta na zagrebačkom Hipodromu mogla bi se slobodno nazvati još jednom kolektivnom iracionalnom stravom koja se redovito budi kad je o ovom pjevaču riječ.

Do koje mjere se može ići radi iracionalnog straha od, valjda, nekih imaginarnih hordi ustaša koje planiraju opkoliti Zagreb 5. srpnja, dokazuju brojne “patke” koje se već tjednima plasiraju u javnosti.

More lažnih vijesti, a zatim izjava i priča na njima izgrađenima, dokazuju da je važno sustavno održavati jednostrani medijski narativ koji se vrti oko simbolike Marka Perkovića Thompsona. Ljevičari već broje mrtve na koncertu koji se još nije ni dogodio priželjkujući scenarij iz noćne more. Oni koji uglavnom ne mole Boga, mole nekog svog boga samo da se dogodi neki incident. Samo kako bi se, eto, taj “strašni” Thompson i njegovi slušatelji prikazali kao kakvi koljači kojima nije ni na kraj pameti glazba i zajedništvo. A istina je posve suprotna. 

Tko je Thompsonova publika?

Onima kojima se vilica steže na spomen pjesme ‘Bojna Čavoglave’, mali podsjetnik kao ‘osvježenje pamćenja’ na događaj iz lipnja 2020. Naime, Visoki prekršajni sud odlučio je tih dana da uvodni “Za dom spremni” iz navedene pjesme, parafrazirano, nije dio remećenja javnog reda i mira, nego izraz pjesničke slobode. Drugim riječima – ‘ajmo već jednom prestati s dramama oko Čavoglava. A i oko Thompsona.

Na koncert na Hipodromu doći će pola milijuna ljudi. Tko su oni? Čak i oni koji su pratili Perkovićeve koncerte po udbaškim metodama, moraju priznati da se Thompsonovi slušatelji ne mogu svrstati ni u kakve ekstremiste. (Osim ako je njegovanje tradicionalnih, obiteljskih i domoljubnih vrijednosti ekstremizam. Za neke i jest. Za Thompsonove slušatelje to je zdrav razum.)

Vjera, obitelj i domoljublje – tris za koji se u Hrvatskoj danas, baš kao i u mračnom komunizmu od kojega nismo daleko odmaknuli (dapače!), automatski dobiva etiketa zadrtog crnokošuljaša s kamenjara, alarmantne su vrijednosti zbog kojih se danas javno proziva, difamira i kleveće. A slušatelji Perkovićevih pjesama su najčešće su djeca živih, poginulih ili hrvatskih branitelja, a i sami branitelji koji su uz njegove pjesme lakše prebrodili godine Domovinskog rata. A i ovog ideološkog rata koji se baš protiv zdravog razuma vodi već desetljećima.

Thompsonova publika, na veliko iznenađenje (ili, bolje reći, razočarenje) mnogih, u sebi ne nosi mržnju. A upravo mrzitelji hrvatskog identiteta bi sve dali da je drukčije.

“Idite u miru!”

I dok se prošloga ljeta pred Thompsonov koncert u Imotskom povećalom tražilo tu imaginarnu razularenu gomilu ustaša, a naišlo na mahom mlade ljude okupljene u ljubavi prema vlastitom identitetu i korijenima, tako se sada tjednima unaprijed preveniraju tobožnje katastrofe koje proizvode ideološki lijevi mainstream mediji i skloni im “novokomponovani” analitičari koji su stručnjaci za sva područja. Tako “katastrofe” sežu od manjka broja toaleta na Hipodromu, preko prometnog kolapsa metropole, pa sve do broja mrtvih u stampedu koji se priviđa neokomunistima diljem Hrvatske.

Kao da se nikada nije organizirao masovni događaj.
Kao da se nikada ni zbog koga nije zatvorila neka prometnica u Zagrebu.
Ali, u pitanju je Thompson.

I čitava ova hajka, koju bi zapravo jednostavno trebalo samo ignorirati, jest ništa drugo nego nemoć. Nemoć koja se u mrziteljima probudi kad shvate “da nas ima”. I to ih boli kao prst u oko.

Zato, za izbjegavanje svih provokacija, onima koji idu na Hipodrom dovoljno je tek sjetiti se rečenice sa samoga kraju mise, nakon završnog blagoslova: “Idite u miru!”.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.