NA BLAGDAN SVETOG NIKOLE 1991. GODINE DUBROVNIK JE DOŽIVIO NAJŽEŠĆE, BARBARSKE NAPADE AGRESORA

Petak, 6. prosinca 1991. godine, blagdan Svetog Nikole (zaštitnika moreplovaca, ribara, putnika, trgovaca i djece kojeg slave i zapadna i istočna crkva), ostat će upamćen kao jedan od najtežih ratnih dana tijekom agresije na Hrvatsku 90-ih godina XX. stoljeća. Naš grad - heroj na prvoj crti obrane hrvatskog juga, Dubrovnik, bio je izložen okrutnom, bjesomučnom, bezdušnom, barbarskom razaranju iz svih raspoloživih oruđa agresora, neprekidno, punih 10 sati, s kopna, mora i iz zraka. Nikakvog povoda ni razloga toj agresiji nije bilo - osim što Hrvatska ni po koju cijenu nije pristala odreći se svoje slobode i postati dijelom "Velike Srbije". Dubrovački branitelji (uz nekolicinu dragovoljaca pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske, susjedne BiH i dijaspore) iako malobrojni i slabo opskrbljeni naoružanjem i ratnim materijalom, već su više od dva mjeseca pružali žestok otpor i sprječavali zločince u njihovom naumu zauzimanja grada.

 U samom Dubrovniku je tog "crnog petka" ubijeno 19 branitelja i civila, a ranjeno najmanje 65. Napad je započeo u rano jutro, u 5 sati i 45 minuta, dok je većina građana još spavala i pravo je čudo da žrtava nije bilo više. Zločinci ("JNA" i njezini rezervisti i četnici, većinom Crnogorci potpomognuti subraćom iz Srbije i istočne Hercegovine ), u ataku na ovaj biser Jadrana koristili su i međunarodnim konvencijama zabranjena eksplozivna sredstva, a ciljeve nisu birali, pa su projektili pogađali i brojne kulturne spomenike i građevine zaštićene Poveljom UNESCU-a. Ustvari, cijeli dubrovački Stari Grad je kulturno-povijesni spomenik koji je svrstan u svjetsku kulturnu baštinu, ali barbari su s posebnim užitkom razarali upravo taj dio Dubrovnika. Samo na povijesnu jezgru palo je tog dana 600 granata, bombi i topničkih projektila raznih kalibara u neselektivnim udarima s ciljem nanošenja što veće štete i ljudskih žrtava. Unutar zidina Starog Grada teško je oštećeno 456 objekata, a na Stradun (samo središte, glavnu ulicu-promenadu Dubrovnika) ispaljeno je 45 projektila. Brojni su kulturno-povijesni spomenici i dijelovi građevina teško oštećeni ili uništeni. Na prilazu dubrovačkoj luci jugo-soldateska  je blokirala brod "Cap d'Afrique" s 500 tona hrane i 200 tona ostalih potrepština što ih je tadašnja Europska zajednica (EZ) uputila stanovništvu i izbjeglicama i tako onemogućila neophodnu opskrbu najugroženijima. Zločinci nisu imali nikakvih obzira ni prema civilima - djeci, ženama i starcima, pa su i hoteli "Babin Kuk", "Lapad", "Belvedere", "Dubrovnik" i drugi u kojima su bili smješteni oni koji su iz okolice Dubrovnika pobjegli pred naletima agresora, također nemilosrdno razarani. Cijele četvrti bile su bez struje, vode, hrane i lijekova tijekom višemjesečne opsade koja se može usporediti jedino s onom poduzetom od Rusa koji su uz pomoć pravoslavaca iz Crne Gore i istočne Hercegovine daleke 1806. godine (od 27. svibnja do 1. listopada) - njih ukupno oko 7.300 - nakon dugotrajne opsade i razaranja upali u grad, zapalili ga, opljačkali i ubili oko 660 Dubrovčana i nepoznat broj francuskih vojnika.

 Stanje u gradu je u jesen 1991. godine dodatno otežavalo to što je bio "odsječen" od ostatka Hrvatske s kojim nije imao kopnenu vezu, dok je istodobno blokiran i s mora, a u njemu se tada nalazilo na desetke tisuća izbjeglica iz poharanih Konavla, te Župe dubrovačke, Slanog, Stona i okolice. Slobodno područje Dubrovnika svedeno je na oko 12 četvornih kilometara i samo zahvaljujući besprimjernoj odlučnosti i hrabrosti branitelja, grad Svetog Vlaha nije pao u ruke okupatora.

 Agresija na Dubrovnik započela je 1. listopada 1991. godine, kad su ga nakon okupacije Konavla, istodobno s napadima na selo Ravno, Čepikuće i Slano, okružile snage agresora upućene s područja Crne Gore. Cilj "JNA", njezinih rezervista i četnika bio je ovladati cijelim dubrovačkim primorjem i potom hrvatski jug pripojiti budućoj "Velikoj Srbiji".

 Glavna crta obrane hrvatskih branitelja bila je tada: Mokošica - Sustjepan - Srđ. Studeni i prosinac bili su najteži dani u povijesti ovog grada, hrvatskog ponosa i bisera baštine čovječanstva. Tog 6. prosinca 1991. godine, na položajima na Srđu, Belvedereu, Sustjepanu, Mokošici i drugim punktovima koje su držale hrvatske snage, obranjen je grad, a neprijatelj zaustavljen u napredovanju. Agresor je doživio poraz od kojeg se na hrvatskom jugu nikad nije oporavio - i ne zaboravimo: na prvim crtama obrane, u izravnom sukobu s daleko nadmoćnijim snagama neprijatelja, učinila su to 163 branitelja (po čemu je domicilna dubrovačka postrojba i dobila ime: "163. dubrovačka brigada HV").

Tijekom okupacije južne hrvatske metropole, s dubrovačkog je područja izbjeglo oko 33 tisuće civila, u borbama i obrani živote je dalo 194 branitelja i 92 civila, dok broj ranjenih prelazi 1500. U barbarskom pohodu srpskih i crnogorskih dobrovoljaca i četnika koji su rame uz rame s rezervistima i oficirima "JNA" napadali i razarali Dubrovnik i okolicu i ubijali žitelje hrvatskog juga, od Konavla do Stona srušeno je i spaljeno 2127 kuća, nakon čega je bez krova nad glavom ostalo više od 8000 ljudi. I ne samo da su razorili i spalili sve što su mogli - nego su prije toga temeljito opljačkali cijeli taj kraj. I ne zaboravimo: i ovdje su kao i u Vukovaru, Osijeku, Škabrnji, Zadru, Šibeniku, Gospiću, Širokoj Kuli, Petrinji i drugim mjestima, kokarda i petokraka bile zajedno, na istom krvavom "poslu", ujedinjene u masovnim zločinima nad civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima.

Spomen ploča u znak sjećanja na logor - mučilište hrvatskih civila i branitelja,

zloglasni Morinj - postavljena je 10. listopada 2022. godine na mjestu stradanja

(Adresa slike)

 Agresor se nije osvrtao na upozorenja međunarodne zajednice i apele koji su stizali iz cijelog svijeta i od 1. listopada nadalje krvnički je napadao i razarao sve što se moglo razoriti, uz protjerivanje stanovništva i devastaciju cijelog hrvatskog juga.

 Dubrovnik ostaje pod opsadom neprijatelja 7 mjeseci i 21 dan - do 26. lipnja 1992. godine, kad započinje operacija njegove deblokade u kojoj uz domaće sudjeluju branitelji iz cijele Hrvatske, te dragovoljci s hrvatskih prostora Bosne i Hercegovine, iseljeništva i iz zapadnih zemalja. Veličanstvena bitka za Dubrovnik spada u najblistavije stranice naše povjesnice. Agresor nije imao nikakvih šansi; odbačen je izvan granica Republike Hrvatske, a naše su snage raspoređene na nove crte obrane u širem rajonu dubrovačkog zaleđa, pri čemu su na meti hrvatskog topništva bili strateški ciljevi u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori, što je osiguralo mir i stvorilo uvjete za konačno oslobađanje svih drugih okupiranih područja.

 Već tijekom ljeta i jeseni 1992. godine, na poharana područja i u spaljene domove vratili su se hrvatski prognanici i započeli obnovu. Hrabrost ovih ljudi (prije svega Konavljana, žitelja Župe dubrovačke, Stona, Slanog i drugih mjesta), kao i građana Dubrovnika, bila je presudna za opstanak hrvatskog juga, ali ne treba zanemariti ni doprinos cijele Hrvatske i dijaspore, kao ni stranih dragovoljaca koji su s hrvatskim narodom dijelili dobro i zlo u tim vremenima slave, ponosa, ali i neizmjerne patnje kroz koju je prolazio.

 Ne zaboravimo još jednu mračnu stranu ovog agresivnog rata protiv svega što je hrvatsko na našem Jugu, a to je odvođenje branitelja i civila u logore, gdje ih se iz čiste obijesti i iz želje za sadističkim iživljavanjem zlostavljalo i ponižavalo. To je jedna od najsramnijih stranica novije povijesti Crne Gore koja je trajno obilježila ovaj narod - jer rušilo se, ubijalo i mučilo u njegovo ime uz pjesmu: "Sa Lovćena vila kliče/Zdravo srpski Dubrovniče".

 U logor Morinj (mjesto na pola puta između Kotora i Herceg Novog) koji je formiran 3. listopada 1991. godine (dakle, na samom početku agresije na Konavle i Dubrovnik s područja Crne Gore i istočne Hercegovine), bilo je odvedeno ukupno 292 hrvatska branitelja i civila koji su tamo izvrgnuti najokrutnijem mučenja, pa čak i sodomiji (od strane patoloških bolesnika iz redova "JNA" i paravojnih postrojbi). Mukama je podleglo njih 8.

 U borbama za hrvatski jug tijekom Domovinskog rata, svoje je živote dalo 417 branitelja (182 s dubrovačkog područja i 235 iz drugih postrojbi HV), uz 92 civila, što je ukupno 509 žrtava ugrađenih u temelje slobodne Hrvatske.

S obilježavanja 30. obljetnice oslobađanja juga Hrvatske i grada Dubrovnika

(Adresa slike)

 Za Dan dubrovačkih branitelja odabran je 6. prosinca - jedan od najtežih i najkrvavijih dana u povijesti našeg jadranskog grada-bisera, kad se odaje počast svima koji su u borbi za slobodu svoga naroda, Dubrovnika i Hrvatske dali najviše što su mogli. Tijekom listopada, Dubrovnik pohode tisuće preživjelih veterana Domovinskog rata i građana iz cijele Hrvatske, BiH i dijaspore i u zajednici s Dubrovčanima polažu vijence, pale svijeće, odaju počast i drže mise zadušnice njegujući tako kulturu sjećanja u spomen na najbolje među nama.

 Ne smijemo zaboraviti. Nemamo pravo zaboraviti.

Video: Trenutak za sjećanje/Obrana Dubrovnika

 

Zlatko Pinter/PDN