NA DANAŠNJI DAN 1536. GODINE, PETAR ZORANIĆ ZAVRŠIO PRVI HRVATSKI ROMAN - "PLANINE"

Malo je naroda u svijetu - pogotovu tako brojčano malih - a da se kao mi Hrvati, mogu pohvaliti kako su već u prvoj polovici XVI. stoljeća imali u književnoj riznici roman, na svome, narodnom jeziku.

 Naime, prije točno 486 godina (20. rujna 1536.), naš renesansni spisatelj, Zadranin, Petar Zoranić (rođen 1508. godine u Zadru, umro između 1543. i 1569. godine), završio je svoj roman "Planine".

 Djelo govori o sedmodnevnom putovanju autora hrvatskim planinama koje je plod mašte, a poduzeto je kako bi se zaboravili ljubavni jadi, no temeljna ideja romana jest domoljubna, s nakanom prikaza ljepota hrvatske zemlje i bogatstva njezine povijesti, ali i bogatstva i širine hrvatskog narodnog duha. Pastir Zoran (dakle, sam Zoranić) koji je glavni junak, pati dugih sedam godina zbog neuzvraćene ljubavi djevojke Jage. Nesretan i tužan, jednog dana lutajući okolicom, stiže do izvora Vodica i dolazi do spoznaje kako ne može dalje, jer mu je život dodijao. No, na vrelu se pojavljuje vila Zorica koja mu savjetuje odlazak u planine u kojima će pronaći biljku za izlječenje svojih ljubavnih boli. Tada na zlatnoj jabuci ugleda i drugu ljepoticu-vilu, Milost, koja ga vodi preko mora u Podgorje, otkuda dalje nastavlja sam. Usput ga vila Milost spašava od strašne zvijeri i on stiže do Vražjih vrata (Paklenice), gdje mu vila priča o mladoj djevojci Buri, a idućeg dana, Zoran sreće pastire s kojima provodi tri dana. Petog dana, od jednog pastira čuje čarobnu priču o nastanku planine Velebit, pa kreće dalje na istok. Poslije brojnih dogodovština, javlja mu se vila Svist (Svijest) i uputi ga prema Dinari koja ga svojim tajanstvenim moćima izliječi od ljubavnih boli. Nakon toga, glavni junak usni viziju o četiri vile "u perivoju od slave" (po imenima: Latinku, Kaldejku, Grkinju i Hrvaticu), od kojih je jedino vila po imenu Hrvatica siromašna, dok ostale tri drže u rukama zlatne jabuke (čime autor želi reći kako naš hrvatski narod ima malo knjiga napisanih na svome jeziku). Na putu prema kući, šestoga dana. Zoran sreće vilu Krku (kćer Dinare) i ona ga vodi prko Knina, Skradina i Šibenika do ušća rijeke Krke i potom nestane. Vila Milost Zorana vraća na zlatnoj jabuci ponovno u Zaton, otkuda je krenuo, gdje nailazi na grob ninskog biskupa Jurja Divnića. Na tom se grobu pastir zaklinje kako će u nastavku svoga života slijediti put Božje ljubavi.

Kip Petra Zoranića pred crkvom sv. Krševana u Zadru

(Adresa slike: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/46/Petar_Zoranic.JPG/342px-Petar_Zoranic.JPG)

 Roman je ugledao svjetlo dana tek nakon smrti autora (1569. godine) i nažalost, jedino je sačuvano djelo Petra Zoranića. Pisan je u prozi i stihovima i autor njegovim sadržajem želi kod svojih sunarodnjaka probuditi ljubav prema rodnom kraju i ljepotama zavičaja, ali i prema hrvatskoj domovini i cijelom hrvatskom narodu.

 Djelo je autor posvetio ninskom kanoniku Mati de Mateisu, a u posveti kaže: "Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest." (Riječ bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub). Zoranićeve "Planine", iako je u njima očit trag nekolikih stranih pisaca, spadaju u naša najbolja književna djela iz starije dobi. Roman ima izraženu crtu rodoljublja s naglašenom nacionalnom, hrvatskom sviješću.

 Danas se u integralnom obliku može pronaći u PDF formatu na: http://gimnazija-sb.com/portal/wp-content/uploads/2015/02/zoranic_planine.pdf

 

Zlatko Pinter