Na današnji dan 1992. godine oslobođena Mokošica, a koja je danas prigradsko dubrovačko naselje te se nalazi na Jadranskoj magistrali.

„Bilo je to 26. svibnja 1992. godine. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu. S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Lozice smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput u mrklom mraku pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine. Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to Ilija Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture.“

Ovim riječima Braco Elezović, legendarni branitelj Dubrovnika, prisjetio se današnjeg dana 1992. godine i oslobađanja Mokošice u koju je ušao kao pripadnik samostalnog Sustjepanskog voda „Žute loptice“ pri 2. bojni 163. brigade Hrvatske vojske. Mokošica, danas prigradsko dubrovačko naselje, nalazi se na Jadranskoj magistrali. Prije izgradnje Mosta dr. Franje Tuđmana kroz nju, i ostala mjesta Rijeke Dubrovačke, ulazilo se u grad iz pravca Splita. Okupirana je od 20. do 22. studenog 1991. za vrijeme lažnog primirja i pokušaja europske diplomacije da zaustavi stradanja Dubrovnika. Ulaskom JNA u mjesto dio Hrvata napustio je svoje domove, a dio je ondje ostao živjeti. O njima su se brinuli pripadnici Civilne zaštite na čelu s Antunom Bonićem i dr. Zdravkom Bazdanom. Bio je to jedini Stožer Civilne zaštite u Hrvatskoj koji je djelovao na okupiranom teritoriju. Godinu dana nakon oslobođenja Mokošice dr. Bezdan dao je izjavu novinaru Luku Brailu:

„Nismo imali nikakvih naznaka da se oni kane povući, pa ni dan ranije. Njihovi oficiri su govorili da će ovdje ostati trajno. Međutim, dan ranije, 25. svibnja oko 12 sati vidjeli smo egzodus stanovnika Mokošice srpske nacionalnosti koji su navrat-nanos napuštali našu mjesnu zajednicu u pravcu Trebinja. Nosili su sobom što su mogli ponijeti pa je bilo očigledno da se nešto priprema. U takvoj situaciji mi nismo znali što nas očekuje. Pretpostavljao sam ipak da je pitanje dana kada će se okupator povući jer je Hrvatska vojska pod vodstvom generala Bobetka već bila oslobodila Slano i kretala se prema Dubrovniku. No, bio sam uvjeren da će kod povlačenja uslijediti masakriranje nas koji smo ostali, a bilo nas je oko 300. Ovdje bih napomenuo da je za cijelo vrijeme okupacije prema našoj procjeni u naselju i mjestima koja mu gravitiraju bilo oko 1500 ljudi. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i kako je zaista bilo teško živjeti pod okupatorskom čizmom, većina nije imala snage sve to izdržati.“