U spisu zasad ne postoji ni jedan dokaz da je bilo skupnoga ili individualnoga silovanja – sve priložene snimke i psihogram pokazuju da je riječ o dobrovoljnome maloljetničkome seksu. Čak ni službeno nitko nije prijavljen za skupno (grupno) silovanje, piše Ivica Marijačić u novom broju Hrvatskog tjednika.

U tekstu “Slučaj silovanja kod Zadra IZMIŠLJEN”  navodi se da je jedan mladić  prijavljen za individualno silovanje u ožujku, onaj s kojim se mjesec dana nakon toga slikala u golišavoj pozi i donedavno držala te fotke na svom Facebook profilu 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ 

U psihologiji je poznata anegdota o čovjeku koji se vratio s puta i na kućnome pragu zatekao svoga psa s čije se njuške cijedila krv. Budući da je istodobno čuo plač maloga djeteta iz prostorije, vlasnik je odmah pomislio da je pas pokušao usmrtiti dijete, istoga časa izvadio revolver i usmrtio psa. Trenutak kasnije krenuo je prema djetetu i na podu vidio čovjeka s nožem u ruci usmrćenoga  pasjim očnjacima. Shvatio je što se dogodilo, shvatio je vlastitu kobnu pogrješku: pas je zaštitio dijete od provalnika tako što je provalniku skočio za vrat i usmrtio ga, a on,vlasnik, krivo je procijenivši, ubio svoga omiljenoga psa. Nesretni je čovjek dostojno pokopao svoga psa, postavio mu spomenik i kao pokoru svakoga dana nosio mu cvijeće na humak, ne skrivajući suze.

Ova tužna priča podsjeća na afera koja se posljednjih dana valja hrvatskim medijima i ulicama, aferu o navodnome skupnom silovanju jedne djevojčice u okolici Zadra. Cijela Hrvatska digla se na noge, traže se glave i organiziraju se prosvjedi jer je sudac istrage u Zadru Ivan Marković pustio „silovatelje“ na slobodu uz mjere opreza i prijetnju pritvorom ako ih prekrše. 

Kako bi svi dokazali svoju nultu stopu tolerancije na silovanje, svi su po nekome mentalnom automatizmu nalik Pavlovljevu refleksu, ne trepnuvši okom, krenuli u ogorčenu osudu ne samo „silovatelja“ nego i grada Zadra, Hrvatske kao države, Katoličke crkve u Hrvata. Nitko od tih prijekih presuditelja niti je imao spis u rukama, niti je znao za činjenice koje su navedene u predmetu, niti je mario za cjelovitu istinu. U Hrvatskoj i inače cvijeta falsifikacija stvarnosti u svim segmentima.

Šesnaestogodišnja djevojčica sada je prekinula školovanje i završila na psihijatrijskome pregledu kao žrtva medijsko-policijske i ulične harange ljevičarske rulje, a ne žrtva silovatelja

Pojedinci i skupine u analizi svijeta oko sebe polaze od vlastitih uvjerenja, a ne od same stvarnosti pa ako se stvarnost ne podudara s njihovim predrasudama i uvjerenjima, nisu, eto, krivi oni, nego sama stvarnost. Vrlo pojednostavljeno parafraziraju i zlorabe Hegela i njegovu slavnu izjavu: ako se činjenice ne slažu s našim tvrdnjama, utoliko  gore po činjenice, pri čemu ne znaju, naravno, da je smisao spomenute Hegelove gnoseološke kvintesencije baš suprotan: istina je u cjelini.

To je oblik poremećenosti zato što nitko nikada nije falsifikacijom stvarnosti poboljšao društvo i svijet oko sebe. Taj oblik poremećenosti na djelu je u Hrvatskoj godinama, a ne samo od jučer i ne samo u ovome nerasvijetljenome slučaju navodnoga skupnog silovanja te se svakodnevno manifestira preko cinične i bestidne političke filozofije koja želi uvjeriti građane da je vjera u život, pravdu i hrvatsku državu čista iluzija. 

Dragovoljni maloljetnički seks

Minimalna  doza skepse u nasilno stvorenu sliku o događaju tzv. skupnoga silovanja u okolici Zadra, sliku koju su kreirali neki mediji i pojedinci iz Policijske uprave zadarske, otkriva zapravo kako je riječ o vrhunskoj manipulaciji i prijevari hrvatske javnosti. U situaciji kada događaj nije do kraja istražen i kada tek vjerojatno slijedi sudski postupak, obveza trijeznoga uma je da  zaključke zasniva na onome što je poznato, što je dostavljeno u kaznenoj prijavi Policijske uprave Županijskome sudu u Zadru.

A policija je kazneno prijavila petoricu mladića, dok dvojicu malodobnika iz skupine uopće nije ni procesuirala, da su počinili kazneno djelo protiv spolne slobode prema 15-godišnjoj djevojčici, danas 16-godišnjakinji, da su ju u više navrata pojedinačno ili grupno silovali, zatim prijetili, ucjenjivali, napastovali, zlostavljali i sl. i da su to radili godinu dana. U konačnici, u kaznenoj prijavi u pogledu jednoga do prijavljenih mladića prihvaćena je inkriminacija za silovanje, a kod ostalih blaža djela seksualnoga zlostavljanja.

Po prvome i površnome dojmu i opisu, događaj je uistinu zastrašujući i proizvodi kod svakoga normalnog čovjeka osjećaj gađenja i užasa te pokreće na akciju za izvaninstitucionalnom pravdom, ako ju već ne ostvaruju institucije.  Ali to je samo prvi dojam, to je ona demonska dimenzija našega uma koji nas je u početku spreman zavarati, obmanuti i prvi dojam predstaviti kao konačnu istinu, to je onaj učinak koji dovodi vlasnika da ubije svoga psa koji mu je spasio dijete, a da ne provjeri što se doista dogodilo. 

Da je prosvjednicima do pravde za žrtve silovanja, prosvjedovali bi protiv srpskih ratnih silovatelja koji slobodno hodaju po Vukovaru 

Hrvatski tjednik istražio je ovih dana što se doista dogodilo, poglavito u brojnim neformalnim razgovorima s određenim sudcima, policijskim inspektorima, odvjetnicima, psiholozima,  pa i samim mještanima i rodbinom aktera iz okolice Zadra. Istina je nedvojbena: stanje predmeta gotovo je posve suprotno od onoga što su proizvođači ovoga skandala htjeli postići. Ni jedan priloženi policijski dokaz ne potkrjepljuje tezu da se u okolici Zadra dogodilo skupno ili individualno silovanje.

Jedino je sigurno da se dogodio  dobrovoljni maloljetnički seks između petnaestogodišnjakinje i petorice sumještana. Svaki priloženi„dokaz“ u spisu dokazuje suprotno od intencije same kaznene prijave, dakle da u tome seksu nema nasilja i ucjene, a onaj tko u snimkama nagovara na seks i zove jest djevojčica, dakle „žrtva“, a ne mladići. Postoje snimke seksa djevojčice i mladića (oni su sami sebe snimali), ali ni po čemu se ne vidi se da je riječ o silovanju,  nagovaranju ili ucjeni. Štoviše, verbalna komunikacija i druga gestikulacija navode na jedini mogući zaključak: seks je obostrano priželjkivan, čak žrtva i više navrata poziva „silovatelje“ da prestanu pričati i da počnu napokon…

Od ožujka ove godine među njima nema ničega

Po sadašnjemu stanju spisa, odnosno nepostojanju dokaza, slučaj silovanja u okolici Zadra izmišljen je. To ne isključuje mogućnost da se tijekom daljnjega postupka pojave dokazi koji potkrjepljuju kaznenu prijavu, ali za sada ih nema. Policija tvrdi da ih ima, ali da ih ima, vrlo vjerojatno bi ih već i priložila. Glasnogovornik Županijskoga suda u Zadru Hrvoje Visković otvoreno je rekao da ih nema i ukazao na diskrepanciju između percepcije javnosti o samome događaju stvorene na temelju bombastičnih novinskih naslova i samoga činjeničnoga opisa u predmetu. 

Važno je naglasiti da je sudac istrage u Zadru Ivan Marković prihvatio sumnju u počinjenje kaznenoga djela navedenoga u policijskoj kaznenoj prijavi, odredio osumnjičenicima mjere opreza uz prijetnju pritvorom ako ih prekrše, ali nije odredio pritvor za osumnjičenike ne samo zato što iz priloženih dokaza nije bilo indicija za silovanje ili druga kaznena djela, nego zato što u razdoblju duljem od pola godine nije bilo nikakvih problema između „žrtve“ i „napadača“, ništa se nije događalo od ožujka do listopada ove godine. Sve suspektno što se događalo između njih i nje, događalo se od kolovoza prošle godine do ožujka ove godine. 

BITNO! U psihogramu djevojčice, napisanome tjedan dana prije kaznene prijave, nema riječi o silovanju ni prisilnome seksu. Par dana poslije u iskazu policajcima ona dodaje da je uz individualne ili skupne spolne odnose, imala i seks na koji je prisiljena….  Je li policija nagovorila djevojčicu na optužujući dio iskaza? 

Djevojka je normalno pohađala srednju školu u Zadru, a po našim informacijama imala je vrhunske ocjene  iz gotovo svih predmeta. Pretpostavka da je prošlost pokušala ostaviti iza sebe možda djelomično može držati vodu, ali budući da je fotografije druženja sa „silovateljima“ držala sve do prije nekoliko dana na društvenim mrežama, takav optimistični zaključak bio bi relativan. Maloljetnički seks i promiskuitet, dakako, nikomu nisu na ponos i diku, ni njoj, ni mladićima, a još manje obiteljima i uopće nema dvojbe da su djevojka, ali i mladići, prvo, istinske žrtve nekih patoloških socijalnih ili odgojih disbalansa.

Ali budući da prošlost nije moguće izbrisati, potrebno je krenuti dalje te mladim ljudima koji su skliznuli s puta normalnosti dati drugu priliku – i njoj kao djevojčici žrtvi, i njima dječacima i mladićima neprilagođenoga ponašanja.  Izgledalo je da se ta putanja rehabilitacije upravo nazire, ali, evo, dogodio se, na žalost, njezin šokantan prekid. Prvo, djevojčica u srednjoj školi ima incident s jednom profesoricom, na koju se izderala. Psihologinja tim povodom s njome obavlja razgovor i u tome razgovoru djevojčica joj otkriva dio svoje prošlosti, odnose u obitelji… Vjerojatno iz preventivnih razloga, škola o tomu izvješćuje policiju koja poduzima istragu i slučaj kreće. 

 Ali u spisu dostavljenome Sudu priložen je, neslužbeno doznajemo, i nalaz stručnoga psihološkoga tima u kojemu se ni na jednome mjestu ne spominje nikakvo silovanje. Nalaz je stariji tek tjedan dana od same policijske kaznene prijave. U kaznenoj prijavi, pak, policija se poziva na izjavu same djevojčice koja je rekla da je u više navrata imala individualne ili skupne seksualne odnose, da je većina tih odnosa bila dobrovoljna, a neki su ipak bili protiv njezine volje.  Što se dogodilo da djevojčica sve to nije rekla timu psihologa samo tjedan dana prije, a rekla je u posljednji trenutak policiji, ostaje nepoznato. Sudački krugovi u Zadru ne isključuju mogućnost da je policija nagovorila djevojčicu na takav djelomični optužujući iskaz, što ne bi bila neobična metoda u policijskome postupanju kada istražiteljima očajnički nedostaje dokaza. 

U spisu zasad ne postoji ni jedan dokaz da je bilo skupnoga ili individualnoga silovanja – sve priložene snimke i psihogram pokazuju da je riječ o dobrovoljnome maloljetničkome seksu. Čak ni službeno nitko nije prijavljen za skupno (grupno) silovanje, a jedan mladić je prijavljen za individualno silovanje u ožujku, onaj s kojim se mjesec dana nakon toga slikala u golišavoj pozi  

 Ali za dio iskaza koji govori da je djelomično imala i prisilne seksualne odnose nema drugih potkrjepa: sve priložene snimke i dokumentacija potvrđuju suprotno. Nameće se jedno logično pitanje: ako je djevojčica doista imala prisilan seks s nekima od tih mladića u nekim situacijama, u ožujku ove godine, kao što je rekla policiji, kako je moguće da na svome profilu sve do prije nekoliko dana, drži fotografije sa zabava i raspojasanoga druženja s istim tim mladićima koji su ju navodno zlostavljali, upravo s mladićem koji je u kaznenoj prijavio prvoosumnjičenik, fotografije koje potječu iz travnja i kolovoza ove godine. Dakle, ona se mjesecima nakon navodnoga prisilnog seksa ne žali nikomu, njezini roditelji ne upozoravaju ni na što i sve to vrijeme drži fotografije svoga druženja sa „silovateljima“  na društvenim mrežama.  

Sastanak novinara i policajca u kavani   

Nadobudni pojedinci iz kriminalističke policije Policijske uprave zadarske, osim što podnose kaznenu prijavu protiv petorice, sastaju se s novinarom Hanza medija  u Zadra i daju mu podatke o cijelome slučaju. Iznose novinaru pojedinosti o predmetu koji je po zakonu strogo zaštićen tajnom, upravo radi zaštite maloljetnih osoba. Novinar Hanza medija objavljuje senzacionalnu priču  o stravičnome silovanju na lokalnoj internetskoj platformi zadarski.hr koja je u sastavu Hanza medija, nakon čega ju dnevni listove iz te poslovne grupacije preuzimaju i cijela Hrvatska postaje potresena tim slučajem. Ustaju svi, pokazat će se, lažni pravednici, umišljeni kozmopolitski pacifisti, tzv. politički korektni urednici i voditelji, pseudonevladini aktivisti, samoprozvani politički arbitri i počinju izlijevati svoj  gnjev nad navodno katotalibanskom Hrvatskom u kojoj se događaju takvi slučajevi…  

I sada ono bitno: što se događa nakon toga i koje su posljedice huškačke kampanje koja je preplavila odjednom cijelu Hrvatsku?  Šokirana obitelj žrtve i sama djevojčica propadaju u zemlju. Ona koja je možda i pokušala ostaviti tužnu prošlost iza sebe, nije mogla pred oči javnosti, naglo, po našim neslužbenim informacijama dobivenima u zadarskome sudu, prekida školovanja i završava na psihijatriji.

Da, djevojčica tako postaje ne žrtva ili ne samo žrtva silovatelja, nego je žrtva bolesnih  lažnih pravednika i njihove huškačke kampanje u sklopu koje su, pod izgovorom da su na strani žrtve, učinili sve da ju unište. Neutješni roditelji mole od suda, mole posredstvom odvjetnice medije da prestane halabuka, ali veliki politikanti ne čuju njihov vapaj i ne zanima ih. Oni su lovci na glave svojih političkih protivnika, a žrtvama se koriste kao pogonskim gorivom i sredstvom u tome lovu.  Da im je do zaštite žrtava silovanja, odavno bi prosvjedovali protiv ratnih srpskih silovatelja koji slobodno šeću Vukovarom.     

Pod njihovim pritiskom, Državno odvjetništvo žali se na odluku sudca Ivana Markovića o puštanju osumnjičenih na slobodu uz mjere opreza.  Županijski sud u Zadru također pod pritiskom, samo to ne smije priznati glasnogovornik Hrvoje Visković, donosi solomunsko rješenje: potvrđuje odluku i stav sudca istrage Ivan Markovića da se prihvaća sumnja u počinjenje kaznenoga djela, ali njegove mjere opreza pod prijetnjom pritvora oni pojačavaju u trenutačni pritvor dok se ne ispitaju svjedoci. Jedan je od sudaca navodno je rekao da i nema elemenata za pritvor, ali „bolje da oni idu u pritvor, nego mi“. 

Osim djevojčice, još je nekoliko svjedoka iz redova  rodbine i mještana. Čim budu ispitani svjedoci, bit će pušteni osumnjičenici, a postupak će se nastaviti pred sudom. 

Sud istodobno podnosi kaznene prijave protiv nepoznatoga počinitelja zbog povrede tajnosti postupka, Općinsko državno odvjetništvo i policija sada trebaju djelovati i u tom smjeru. Ovaj dio istrage mogao bi zahvatiti novinara koji je objavio priču i službenika PU zadarske koji mu je dao podatke. 

Struka na strani sudca Markovića 

Struka u cijeloj RH dala je za pravo sudcu istrage Ivanu Markoviću. Na njegovoj su strani i kolege sudci u Zadru, kolege u Vrhovnome sude, ministar pravosuđa, upravo zato što su im poznate pojedinosti slučaja, brojni neovisni odvjetnici i odvjetnici osumnjičenih koji smatraju da je on donio jedinu moguću i logičnu odluku, premda protiv ove nove odluke o obveznome pritvoru nemaju pravo žalbe. Nasuprot struci, nahuškani dio javnosti protiv je sudca i protiv sustava vlasti, protiv vladajuće politike, protiv države.  Žestina napada tolika je da je sudac Marković doživio i prijavio prijetnje smrću upućene preko sudske telefonske centrale te je sada pod određenom zaštitom.

Seneka je izrekao slavnu rečenicu koja se kao rijetko kada ovih dana nadvija nad proizvedenom histerijom Vulgus veritatis pessimus interpres, odnosno „Rulja je najgori tumač istine“.  U Hrvatskoj su tu rulju danima huškali notorna Jelena Veljača, projugoslavenska scenaristica povijesno neistinitih i drugih televizijskih serija. Ona svaki put dojuri iz omiljenog joj Beograda, u koji se preselila, kada treba uzdrmati, po njezinu mišljenju, pospanu Hrvatsku želeći joj nakalemiti, valjda, senzibilitet Ade Ciganlije za humanizam i civilizaciju.

Objektivno, huškanju je svojom retorikom pridonio  i SDP-ov lažni vukovarski dragovoljac Predrag Matić, zapravo jednomjesečni mobilizirani branitelj Vukovara i klasični ratni profiter koji je bez ikakva srama primio odličje za ranjavanje u ratu premda i sam zna da nikada nije bio ranjen. Matić je optužio katoličanstvo za ovaj zločin, rekavši kako je uvjeren da silovatelji imaju svih sedam sakramenata, pri čemu očito nije ni svjestan kakva je budala i neznalica jer ne zna što su sakramenti, odnosno da osumnjičenici s obzirom na svoju dob i orijentaciju ni teoretski ne mogu imati najmanje tri od  sedam sakramenata.    

Obračun sa „šerijatskom katolibanskom Hrvatskom“ koja je kao kriva za sve, nastavio je voditelj RTL-a Zoran Šprajc, nekada Zoran Jovanović, koji se proslavio plasiranjem KOS-ovih podvala protiv Hrvatske i Tuđmana u središnji HTV-ov Dnevnik i lažiranjem predizborne ankete na predsjedničkim izborima prije desetak godina djelujući tada u korist kandidata Nadana Vidoševića. Valjda je zbog svih tih profesionalnih vrhova i vrlina zaslužio da ga godinama proglašavaju novinarom godine. Što veći ološ, veći izgledi za nagrade, to je moguće, vjerovali smo, u Orwelovoj distopiji, ali ne i u Hrvatskoj. 

S napadima slične vrste nastavili su Sanja Sarnavka članica Udruge Babe, Rada Borić, zatim umirovljeni sveučilišni profesor Josip Kregar koji sveudilj prosipa bijes nad svakim društvenim anomalijama uglavnom  zbog propalih političkih ambicija zato što ga birači nikada nisu prepoznali kao osobu vrijednu izbora. Tu je balkanska zabavljačica i srbijanska „snajka“ Severina, tu su oporbeni političari, a silovanje je osudila čak predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, zatim bezbrojni umišljeni lokalni  aktivisti, pa onda saborski zastupnik, napuhani i beskrajno licemjerni profesor Marko Vučetić, novinari…

Medijskome linču i huškačkoj kampanji dodali su političku dimenziju upravo tako što su kamen krivnje svalili na grad Zadar, na HDZ, na Crkvu, na samu Hrvatsku… Kakve sve gnusobe su izrekli, teško je i pobrojati. Grad Zadar izdvojili su kao zatucanu sredinu koja mrzi žene, a kada se pojavila statistika da je u „naprednoj“ Istri bilo dvostruko više slučajeva silovanja nego u Zadarskoj županiji, prešli su preko toga, kao što i inače s lakoćom prelaze preko svih činjenica koje se ne uklapaju u njihove luđačke objave i bolesne teorije. 

Koga oni brane, a poslali djevojčicu na psihijatriju

Nikakve činjenice, nikakvi spisi i nikakva istina ne može utjecati na slom njihovih političkih predrasuda i virtualnih svjetova. I dok ovo pišemo, bjesomučna kampanja protiv države, grada, sudca, osumnjičenih traje i dalje, lokalne aktivistice i aktivisti po Zadru i Hrvatskoj svoje neznanje i gluposti kompenziraju anarhističkim ispadima  pa cirkusantski izigravaju božice pravde, a promiskuitetne drolje, dezerteri i lažni filozofi, rekao bi Johny Štulić, „studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para“ u istome destruktivno-nihilističkome transu piju krv svima normalnima, prezirući stvarnost, zdravi mozak i silogističko-konkluzivne imperative

Kada ih čovjek vidi, samo jedno može zaključiti: jadno je društvo u kojemu istinu tumače Jelena Veljača, Predrag Matić, Zoran Šprajc, Josip Kregar ili Severina. Evo, uspješno su i na ovome slučaju u svojoj travestiji jednu djevojčicu na putu rehabilitacije poslali na psihijatriju, a petorici neprilagođenih delikventnih mladića oduzeli pravo na drugu prigodu, dok su ohrabrili nekontrolirane pojedince da svoje bjesove iskaljuju na pogrešnim adresama. 

Čovjek iz anegdote s početka priče spoznao je svoju fatalnu pogrešku i njegova pokora su cvijeće i suze na grobu omiljenoga psa. Ovdje u našoj diletantiji, žrtve se u doslovnome i  metaforičkome smislu bacaju u jame svakoga dana, i to traje desetljećima, još tamo od Bleibuirga, od ratova pa do mirnodopskoga doba… A nitko se ne kaje ni za što, ne lije suze i ne prinosi cvijeće.    

Zadarska policija prešućuje Sudu podatke u kaznenim prijavama koje daje povlaštenome mediju

Kako je moguće da određeni novinari, internetski portali, doslovce citiraju kaznene prijave koje podnosi Policijska uprava zadarska, a koje su po zakonu zaštićene tajnošću. Premda tajnost obvezuje novinare i medije, nije čudno, premda nikako opravdano, da novinarski  eros često prevlada nad potrebom za pridržavanjem zakona i zaštitom žrtava kaznenoga djela. Frapantno je, međutim, da policija u Zadru otvoreno krši zakon, premda bi ga prva morali čuvati. U slučaju navodnoga skupnoga silovanja, portal zadarski.hr koji je objavio tu priču nije ni skrivao da je sve dobio od policije u Zadru. Policijska uprava to nije demantirala.

Istome mediju nedavno su otkrili da je priveden stanoviti Mateo Bajlo iz Zadra zbog sumnje u kazneno djelo neovlaštenoga posjedovanja i trgovanja drogom. No portal Zadarski.hr u odnosu na Županijski sud, koji je zaprimio prijavu, imao je povlašteni status pa je doznao da je ime i prezime Mateo Bajlo alternativni identitet te osobe, a pravi identitet je Nenad Pavlović, osoba pridošla iz Srbije, a prije toga bila u zatvoru zbog pljačke u Italiji. Županijski sudac koji je odlučivao o predmetu ostao je izvan sebe jer podatke o pravome identitetu nije dobio od policije, nego ih je doznao s portala. Kako je to moguće, pitali su načelnika PU zadarske. Načelnik je samo slijegao ramenima.

U nizu naših neslužbenih razgovora s nekoliko sudaca u Zadru zanimalo nas je zašto bi policija u ovome slučaju „silovanja“ instruirala „žrtvu“ na optužujući iskaz, kao što oni sumnjaju, i zašto bi priču predala nekome mediju unatoč zakonskoj obvezi o tajnosti.  „Zbog novca“, odgovoriše. Dodali su da, doduše, nemaju dokaza za to, ali da posljednjih mjeseci i dana u kuloarima kruže priče da pojedinci iz policije prvo nagovaraju žrtve na optužujuće iskaze kako bi onda ispisali kaznene prijave i te prijave prodali određenim medijima.  Ako to jest istina, u toj trgovini sve strane imaju interes. Internetski portali i novine Hanza medije povećavaju čitanost što im je u situaciji potonuća naklada i smanjene čitanosti dobro došlo, a pojedinci iz policije zarađuju „honorar“ te ujedno fokus frustrirane javnosti s policije prebacuju na pravosuđe. 

Još jedna nelogičan potez Policijske uprave zadarske dogodio se početkom ove godine. Trijumfalno su izvijestili cijelu Hrvatsku da su otkrili jednoga od najvećih ratnih zločinaca u Škabrnji  1991. godine, Zorana Tadića. Osumnjičeni Zoran Tadić bio je u Australiji i istoga dana, čim je obaviješten o objavi zadarske policije, uzeo je putovnicu i vratio se u Srbiju koja ne izručuje svoje državljane. Umjesto da u tajnosti pokrene postupak i Hrvatska zatraži izručenje od Australije, zadarska policija je, zapravo,m obavijestila Tadića da se skloni na vrijeme, što je gotovo izdajnički čin, samo nije jasno je li nesvjestan ili namjeran. 

Saborski zastupnik Marko Vučetić gnusno pljuje po Katoličkoj crkvi i Zadru, a Zadarska nadbiskupija zaposlila mu oca, suprugu i njega samoga

Posebno gnusno o cijelom slučaju, gradu Zadru i Katoličkoj crkvi izjasnio se ovih saborski zastupnik Marko Vučetić iz Vira i sveučilišni profesor u Zadru, inače donedavno član Mosta, a sada nezavisan. 

„Smatram da u politici nemamo ljude koji se izjašnjavaju kao katolici. Odnosno, ove koji to rade promatram kao svodnike katoličanstva i religioznosti koja im služi isključivo u ostvarivanju političkih ciljeva. I jedino iz takvog svodničkog oblika moguće je pristupiti ženi kao mesu koje se može istući, silovati i omalovažiti. To je nerazumijevanje religije i politike. Taj svodnički odnos mi smo ugradili u hrvatsko društvo i vrijeme je da mu se suprotstavimo. U hrvatskom poimanju religije, hrvatstvo je iznad katoličanstva, Bog služi hrvatstvu. To je kompletna patologija. A u slučajevima premlaćivanja i silovanja žena, suočavamo se s takvom paradigmom bestijalnosti koja proizlazi iz nerazumijevanja religije, čovjeka i politike“, rekao je Vučetić.

Takve laži i takvu mržnju moguće je prodati onima koji ne poznaju Vučetića. Njegov je otac kao čestit čovjek i vjernik cijeli život predavao u sjemeništu zadarske nadbiskupije. Vučetićeva supruga i danas je zaposlena u klasičnoj gimnaziji, a i sam prof. Vučetić još je angažiran na teološko-katehetskom odjelu studija Sveučilišta u Zadru. Prema tome, ako netko ostvaruje ciljeve zahvaljujući Crkvi, vjeri i religioznosti, onda ih rijetko tko ostvaruje kao obitelj Marka Vučetića. 

Ponajviše zahvaljujući Nadbiskupiji u Zadru i njezinu zauzimanju dr. Vučetić dospio na Sveučilište u Zadar. Ta nevjerojatna laž i licemjerje dr. Vučetića, kao i teška uvreda žene za koju kaže da je crkva svodi na meso, pokazuje da Vučetić ima problema sa savješću. Psiholog Adler je smatrao da osobe koje patološki lažu žele očajnički dominaciju u svijetu oko sebe, a kad ta dominacija ne uspije, ona se manifestira kroz različite kompenzacijske učinke.  

Svojedobno kad je dr. Vučetić zakašnjelo dobio sina hvalio se da mu je dao ime po Ivanu Pavlu II., odnosno da ga je dobio po zagovoru tadašnjega pape Ivana Pavla II., ali kad je promijenio uvjerenja, Vučetić je počeo govoriti da je sinu dao ime po Jeanu Paulu Sartreu.

Vučetićev moralni pad u ništavilo počeo je kad se odlučio baviti politikom. Lutao je neformalno do stranke do stranke, bio bijedni pristaša najgorih kriminalaca u lokalnoj politici, sluganski se motao svojedobno oko nekadašnje Kujundžićeve stranke dok nije, evo, čvrsto spoznao, valjda u peripatetičkim razgovorima od klaustara sjemeništa i crkava u Zadru do Markova trga, da on kao salonska intelektualna ljevica nema ništa sa zatucanom katolibanskom zadarskom sredinom.