U četvrtak, 17. srpnja 2025., održat će se tradicionalna molitvena hodnja Bulić – Vukšić – Lišane Ostrovičke pod nazivom "Koracima nade u istinu", u znak sjećanja na 30 žrtava Domovinskog rata iz župe sv. Mihovila te 34. obljetnicu progonstva hrvatskog stanovništva iz zadarskog zaleđa.

Program hodnje i duhovna poruka

Program započinje u 17:30 sati u Buliću, ispred spomen-obilježja Željku Čubriću, prvom poginulom branitelju 113. šibenske brigade. Tamo će sudionici uz molitvu i nošenje križa započeti Marijin križni put.

Hodnja se proteže na 12 kilometara, od Bulića kroz Vukšić i uz crkvu sv. Kate, do župne crkve sv. Mihovila u Lišanima Ostrovičkim, gdje će se ispred središnjeg križa izmoliti odrješenje za sve poginule hrvatske branitelje i civile.

Autobusi za sudionike polaze:

• u 17:00 ispred crkve u Lišanima prema Buliću

• u 17:15 iz Vukšića prema Buliću

Komemoracija i sveta misa

U večernjim satima, u 21:00 sat, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Lišanima Ostrovičkim služit će se sveta misa za sve poginule i nestale, koju će predvoditi župnik fra Ivan Šimunac. Nakon mise, organizatori pripremaju zajednički domjenak kod župne kuće.

U sjećanje na prve žrtve

Ove godine obilježava se 17. obljetnica molitvene hodnje, koja se održava na dan kada su 1991. godine pala prva topnička granatiranja na hrvatska sela zadarskog zaleđa – među kojima su Bulić, Vukšić i Lišane Ostrovičke. Tog dana poginuli su fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik – postavši simbolima obrane i mučeništva hrvatskog naroda.

Kao što kaže jedan od najdirljivijih epitafa Domovinskog rata:

“Nemoj se nikada zanijekati, brate, niti se stidjeti ove svete stijene.
Ja sam umro za Hrvatsku i za te, ti živi Hrvatsku i živi mene.”
— Ante Nadomir Tadić Šutra

Sjećanja koja ne blijede

Dok Dalmacija ljeti diše u ritmu mora i turizma, 17. srpnja ostaje uklesan u kolektivnu svijest onih koji su preživjeli prve udare rata. Među njima je i Ivana Haberle, koja je kao 18-godišnjakinja napustila svoj dom u japankama i kratkim hlačama – nikada se ne vrativši.

“Za mene 17.7.1991. nije samo datum – to je trenutak kad je sve puklo”, piše Ivana. “Domaći Srbi su nestali preko noći, a mi ostali – da trpimo, bježimo i ginemo.”

Tog dana Jugoslavenska narodna armija, uz pomoć lokalnih srpskih paravojnih snaga, započela je granatiranje hrvatskih sela iz položaja na Kolarini, Gnjilavcu, Mačkovu kamenu. Civili su napadani bez upozorenja – njihovi domovi i crkve razoreni, a budućnosti prekinute.

Kultura sjećanja – temelj slobode

U hodnji će i ove godine sudjelovati brojne braniteljske udruge, među njima:

• UDBDR Lišane

• UDBDR Vukšić

• te Općina Lišane Ostrovičke, kao suorganizator.

Jer kultura sjećanja nije samo pogled unatrag – to je temelj identiteta naroda koji zna što je pretrpio i zašto je slobodan.

“Koliko god bilo teško, bez sjećanja na te početke bila bih kao cvijet bez korijena”, kaže Ivana.
Jer narod koji zaboravi gdje je počeo svoj hod prema slobodi – lako se ponovno spotakne.

Dok ljeto u Dalmaciji teče uobičajenim ritmom turizma, sunca i morske bonace, neki datumi, poput 17. srpnja, ostaju izvan vremena, uklesani u osobna i kolektivna sjećanja onih koji su te dane proživjeli na prvoj crti boli i borbe. Među njima je i Ivana Haberle – tada djevojka od tek 18 godina, danas žena koja svjedoči o jednom od najtežih trenutaka za sela zadarskog zaleđa.

„Za mene 17.7.1991. nije samo datum. To je trenutak kad je sve puklo“, piše Ivana u svojoj potresnoj objavi, podsjećajući da su tog dana pale prve granate Jugoslavenske narodne armije, uz potporu četnika i lokalnih Srba. Geleri, kamenje, zemlja – sve se to miješalo s ljudskim strahom i očajem dok su eksplozije parale zrak u selima poput Bulića, Vukšića, Lišana Ostrovičkih, Provića, Lepura…

Prve žrtve u Zadarskoj županiji – Josip Žulj i fra Mile Mamić – tog su dana upisani u vječnost. Ne kao statistika, već kao simboli jednog naroda koji nije imao izbora nego stati na branik doma.

„Naša sela bila su u potpunom okruženju. Nismo imali šanse“, piše Ivana. „Domaći Srbi su nestali preko noći, sklonili djecu. Znali su. Sve je bilo isplanirano.“

Tenkovi su klizili cestama, transporterima su se prevozile strojnice i mržnja, dok se iz utvrđenih položaja – Kolarina, Gnjilavac, Mačkov kamen – pucalo na civile. Bez milosti. Bez logike osim one koja u ratu i ne poznaje pravdu.

„Iz svoje kuće sam otišla u kratkim hlačama, majici na špaline i japankama. Nikad se više nisam vratila“, kaže Ivana, a u toj jednoj rečenici – izgubljeni dom, prekinuta mladost, oteta budućnost. Imala je samo 18 godina.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, 17. srpnja nije tek podsjetnik na kalendaru. To je dan kad se u Zadarskoj županiji – tiho, ali duboko – šuti u znak poštovanja. Dan kad živi sjećanje na prve granate, prve padove, i prve spoznaje da borba za Hrvatsku neće biti ni laka, ni kratka.

„Koliko god bilo teško, bez kulture sjećanja na te početke, bila bih ko cvijet bez korijena“, zaključuje Ivana – kao poruku svima nama.

Jer narod koji zaboravi gdje je počeo svoj hod prema slobodi, lako se ponovno spotakne. A 17. srpnja 1991. nije dan koji se smije zaboraviti. To je dan kad su nevini postali vojnici, a sela postala bojišta. Dan kad su oni koji su znali – otišli, a oni koji nisu – ostali. Da brane. Da pamte. Da svjedoče.

Izvor: Facebook/ Ivana Haberle