Najbolji neprijatelji: Prije će završiti rat u Ukrajini nego sukob Milanovića i Plenkovića
Kada bi se parafrazirao naslov poznatog antiratnog romana iz 1928. njemačkog književnika Ericha Marije Remarquea, koji je poslužio kao predložak za istoimeni film s ovogodišnje dodjele Oscara, hrvatsku politiku najlakše bi bilo opisati frazom 'na zapadnom Balkanu ništa novo'. I ne samo hrvatsku u ovom dijelu Europe. Stalni sukobi, srećom verbalni, ali ništa manje iscrpljujući, obilježavaju gotovo cijelo vremensko preklapanje mandata dvojice čelnih ljudi hrvatske politike, predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Upravo objavljeno pismo predsjednika Milanovića i reakcija premijera Plenkovića daju naslutiti da će se taj sukob zasigurno protegnuti sve do ljeta 2024., a vjerojatno i do početka 2025. Hoće li se nastaviti i nakon tog razdoblja, ovisi prije svega o tome hoće li dvojica šefova države i Vlade svojom voljom te osobito voljom birača zadržati dužnosti koje obnašaju temeljem izbornih rezultata. S obzirom na to da trenutačno nijednog od njih politički nitko ne ugrožava na funkcijama na kojima se nalaze – niti se itko profilira kao potencijalni predsjednički kandidat ili kandidatkinja, niti slabašna oporba nudi iole ozbiljnijeg premijerskog kandidata i program – politika u Hrvatskoj nema klasičnu protutežu na relaciji vlast – oporba, nego unutar same vlasti. Ukratko, obojici predsjednika odgovara to da kontriraju jedan drugomu.
Zašto je onda predsjednik Milanović baš sada objavio pismo upućeno premijeru Plenkoviću, u kojem ukazuje na to da 'hrvatska državna vlast, barem kada su u pitanju vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost, ne djeluju usklađeno niti se radi o redovitom stanju'. A sve bi to, normira Ustav Republike Hrvatske, trebalo biti upravo suprotno. I zašto baš sada zaključuje da je dužnost predsjednika i premijera staviti osobne odnose po strani te ispuniti zajedničke ustavne obveze u interesu Republike Hrvatske? Tako je trebalo biti od samog početka njihovih vremenski paralelnih mandata, odnosno od veljače 2020. do danas. Trajalo je to koliko-toliko nekonfliktno samo tijekom prvog vala pandemije koronavirusne bolesti u proljeće i ljeto 2020. Nakon što se doznalo da je i Milanović posjećivao podrumski prostor bivšeg predsjednika Uprave JANAFA-a i kasnijeg uhićenika Dragana Kovačevića, u kojem se opuštalo tijekom najstrožih protupandemijskih mjera, a Plenković i HDZ prethodno su pobijedili na parlamentarnim izborima, sukob čelnih ljudi dviju grana hrvatske izvršne vlasti ne prestaje. Naprotiv, eskalira već dvije i pol godine u svim mogućim smjerovima, pri čemu je biranje riječi, osobito kada je riječ o Milanoviću, odavno prestalo biti obrascem ponašanja u javnom komuniciranju.
Taj se verbalni sukob vodi bez mogućnosti neposrednog odmjeravanja snaga na izborima ili kao Hladni rat koji je nedavno dobio itekako nasilnu ekstenziju. Naime napadi Milanovića na Vladu, njezine članove te samog premijera uvijek se odvijaju kroz monologe, većim dijelom unaprijed pripremljene, tako da je jedino političko sučeljavanje tadašnjih premijerskih kandidata Milanovića i Plenkovića bilo i ostalo tijekom kampanje za parlamentarne izbore u rujnu 2016. Danas je njihov verbalni sukob, zapravo pravi politički rat, dobrim dijelom inducirano suprotstavljanje posredstvom medija i drugih aktera na pristojnim udaljenostima, osim u protokolarnim situacijama, u kojima se polovi ovog sukoba pretvaraju da međusobno ne postoje. Milanović je u sukobu oslonjen sam na sebe i očito uživa u tome dok Plenković uz sebe ima cijelu Vladu i stranku, ali u pogledu suparnika i saveznika u sukobu bez problema može nastupati i sam. S obzirom na to da je ekspresno odbacio ono što predsjednik traži od njega u objavljenom dopisu, premijer očito za sukob krivi isključivo šefa države, njegove poruke i ponašanje, a očito mu ne treba ni suradnja s njim jer mu ovakav tip konflikta s ovakvim tipom oponenta politički itekako odgovara.
Upravo tako. Milanović i Plenković međusobno su idealni politički neprijatelji te ovim sukobom mobiliziraju svoje pristalice jer je ostatak političke scene u Hrvatskoj, poglavito onaj u saborskim klupama, sveden na neutjecajne statiste, neovisno o tome pripadaju li vladajućoj ili oporbenoj strani sabornice. HDZ na čelu sa svojim i općenito hrvatskim najdugovječnijim premijerom, i mimo kadrovskih praznina o kojima piše predsjednik, s lakoćom se može skrbiti o pojedincima i skupinama o kojima ovisi i koji ovise o vladajućoj stranci. Nekoliko desetaka veleposlaničkih mjesta u tom smislu ne igra veću ulogu za HDZ. Čak i ovako asinkrone i nekoordinirane vanjska i sigurnosna politika neće utjecati na svakodnevni život hrvatskih građana, a inozemni partneri ionako znaju što se događa u vrhu hrvatske vlasti te o kakvom je bipolarizmu riječ. Hrvatska se politika dobrim dijelom vlastitom nesposobnošću odavno smjestila na klupu rezervnog igrača u međunarodnim odnosima, onog koji nikad ne ulazi u iole važniju utakmicu. Dovoljno je to da je u društvu najboljih.
Premda Plenković tvrdi da u sukobu s Milanovićem nije riječ o osobnim odnosima, tolika količina žaoka upravo osobnog predznaka, opet najviše iz Milanovićevih usta, ali i usta Plenkovićevih podržavatelja, kojima medicinska neukost i elementarna nepristojnost nisu prepreke da se postavljaju kao dijagnostičari na vlastitu štetu, zaslužna je za to da je javnost od samog početka ovaj sukob doživjela osobnim. Manje kritični doživljavaju ga zabavnim, osobito jer se Milanović zabavlja kao nikad u životu i zadržao bi makar dio birača s izbora 2020. da se usmjerio na konstruktivnu kritiku druge grane izvršne vlasti, a ne odlutao u opskurna relativiziranja u kojima je komentirao štošta, od protupandemijskih mjera, preko genocida u Srebrenici i statusa Kosova, do ruske invazije na Ukrajinu, politički se sljubivši s Miloradom Dodikom i Viktorom Orbánom. Čega god se dotaknuo u vanjskoj politici, nije uspio, na čelu s propalom prijetnjom vezivanja izmjene izbornih pravila u Bosni i Hercegovini s ulaskom Švedske i Finske u NATO. Fotografija njega na samitu NATO-a u Madridu usporediva je s fotografijom pokislog Aleksandra Vučića u Bijeloj kući. U tom smislu Plenković niti ne želi suradnju s Milanovićem. Međutim je li Hrvatska zbog toga u krizi i hoće li trpjeti štetu?
Hrvatski ustavnopravni okvir, takav kakav jest, izdržao bi i veće političke sukobe od aktualnog, a redovitije, usklađenije i stabilnije obnašanje državne vlasti u zemlji teško bi promijenilo stanje nabolje s ovakvim kadrovskim rješenjima i shvaćanjem operativne politike koje se počesto svodi na privatne interese te reakcije domaćeg i europskog pravosuđa. Hrvatska je jedna od najslabije razvijenih država Europske unije, vodeća u povezanosti politike i korupcije. Također, i društva i korupcije. Može li takav položaj promijeniti sljedeća superizborna godina? Zasad su i predsjednik Milanović i premijer Plenković sigurni u nastavljanju svojih političkih karijera te im međusobni sukob strateški odgovara. Ostanu li nakon sljedećih izbora i HDZ i Milanović na vlasti, i građani će potvrditi da im to strateški odgovara. Je li na najzapadnijem zapadnom Balkanu moguće nešto novo, znat ćemo 2024.
