U noći sa 19.-20. studenog započela je likvidacija oko 260 ranjenika i djelatnika vukovarske bolnice na Ovčari. Ubijanjima su prethodili “informativni razgovori” sa koji se nitko nije vratio živ. Špaliri smrti kroz koje su nesretni zarobljenici prošli dva dana prije prilikom ulaska, sada su izgledali bezazleno jer su se, osim puškama, četnici naoružali i poslužili lancima, bejzbolskim palicama i motikama. Fizičko maltretiranje i mrcvarenje zatočenih Hrvata s fiksatorima i krvavim zavojima, bila je uvertira u krvavi pir koji je potrajao dugo u noć, piše Dnevno.hr.

Foto: Privatna arhiva / Mile Mlinarić / vukovarska bolnica

Jedan od mučki ubijenih hrvatskih branitelja bio je i Mile, brat Stipe Mlinarića koji je sa brojnim pratiteljima na Facebooku podijelio svoje bolno sjećanje:

“Lomio sam se… Da budemo zajedno ili da ga ostavim?”

“Moj brat. Kraj se bliži. To znamo svi. Svjesni smo da nas čeka pakao kada uđu zvijeri u odorama JNA i četnika. Puno smo ih namučili da bi očekivali bombone. Brat Mile već nekoliko tjedana leži u bolnici. Ranjen je u predjelu oka 23.10. na Trpinjskoj cesti pri razminiravanju jednog malo oštećenog transportera kojega smo htjeli osposobiti i koristiti. Četnici su u međuvremenu presjekli put na Priljevu i odvojili nas od Vukovara. Našao sam se u dvojbi. Što da napravim? Da odem po njega u bolnicu? To je bila večer kada se sve slomilo u meni. Da budemo zajedno ili da ga ostavim tamo?”

Morao bi se, opisuje Ćipe, probijati noću kroz njihove redove ali taj rizik bi prihvatio jer je posljednjih dana i tako sve rizično.

Srce govori jedno, mozak drugo

“Robo vidi da sam na mukama i ja mu kažem o čemu se premišljam. Prijateljski mi je rekao da se odmaknem na samo i da razmislim u miru sat vremena. Rekao mi je ako budem odlučio da idem po njega da će i oni ići sa mnom. Mile je isto bio pripadnik Turbo voda, zamjenik zapovjednika Roberta Zadre. Nikad dužih sat vremena u mom životu. Kakva teška odluka na mladiću od 22 godine. Odlučivati o sudbini svoga brata. Mislim da sam u tih sat vremena ostario 10 godina. Sve scenarije sam vrtio po glavi. Volio bi da je sa mnom skupa da budemo blizu kad bude kraj, to mi srce govori. S druge strane mozak mi govorio da je trenutno u paklu Vukovara bolnica najsigurnije mjesto gdje možeš dočekati bradate spodobe. Iznutra sam se lomio poput velikog stakla koje puca na tisuću komadića i bode te po svim organima.”

Nakon sat vremena, Ćipe je došao kod Roberta i kazao mu da je prelomio i da će brata ostaviti u bolnici jer je zaključio da je to u tome trenutku bilo najsigurnije mjesto.

“O, kako sam poriješio”

“Rekao sam da je veća šansa da će barem jedan od nas dvojice preživjeti ako smo razdvojeni. Bio sam siguran da će mene ubiti kada me uhvate s puškom u ruci, a on je ipak ranjenik koji leži u krevetu, bespomoćan. A tako je u mojoj glavi tada bilo posloženo, bolje da Mile preživi jer je imao kćerkicu Doris koja je rođena u prvom mjesecu 1991. godine, a ja nisam bio oženjen. Robert mi je na to rekao samo da bi i on na mom mjestu isto napravio i da mi to nije htio prije govoriti da mi ne sugerira. Sigurno bi danas isto postupio, milijun puta u ovih 30 godina pomislio sam što bi bilo da sam otišao po njega.”

“Jesam li donio krivu odluku?”. pita se Ćipe i zaključuje kako su svi argumenti tada išli u prilog tome da je to bila racionalna i prava odluka.

“O, kako sam pogriješio. Ponekad priča, baš kao ova, nema nikakvu drugu svrhu, nego da podijelim s vama bol. Plakao sam dok sam ovo pisao, premda je prošlo 30 godina. I nikad neće proći. U neke scene se ni danas ne usudim uživjeti, teško je. Ali, znam i siguran sam, da moj brat Mile nije žalio umrijeti za Hrvatsku. S njim sam na neki način umro i ja… A opet, znam da je živ, gore na nebesima za kojima i ja čeznem. Dragi mladi, cijenite i do kostiju poštujte žrtvu branitelja, i gradite Domovinu. Zbog vas samih. Ta, za vas se umiralo!”