Najučinkovitiji snajperist iz Vukovara: ‘Prvo sam pucao bezveze, a onda sam shvatio kako se to radi’
Igor Široki, jedan od najrespektabilnijih branitelja Vukovara, još uvijek prima čestitke za jučerašnji rođendan, a sve najbolje poželjeli su mu i na Facebook stranici Heroji Vukovara na kojoj je česta tema.
Gotovo je neizbježno pričati o bitci za Vukovar, a da se ovom Zagrepčaninu ne posvete posebni redovi. Naime, Široki je na pragu punoljetstva i bez ikakvog vojnog iskustva u najtežim danima Vukovara otišao braniti taj grad. Da će biti raspoređen na Sajmište, zadužiti snajper a onda postati i jedan od najboljih strijelaca – tada niti on sam to nije znao.
Iako je bio jedan od najmlađih pripadnika HOS-a, Široki je imao tu čast da ga tadašnja predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović odlikuje za njegov doprinos u bitci za Vukovar koji je ostvario kao jedan od najučinkovitijih snajperista toga doba.
Igor i suborci/Foto: Facebook
‘Zar ljudi zaista misle da smo jurili po Vukovaru i vikali zds?’
O svom odlasku u Vukovar i razlozima pristupanja u HOS, Igor kaže: “Nitko me nije mogao spriječiti. Taj zov da braniš svoju zemlju teško je objasniti, osjetiš ga ili ne osjetiš. Ostavio sam svoje društvo i u ratu upoznao ono koje ostaje za cijeli život. Obzirom da nisam završio vojnu obuku u JNA jer sam bio premlad, nisam primljen u Zbor narodne garde. No, HOS-u to nije smetalo.”
Prišivanje etikete ustaštva njegovim suborcima i njemu naziva smiješnim: “Mislite li zaista da su to stvari kojima smo se mi tada bavili? Da smo jurcali po Vukovaru uzvikujući ‘za dom spremni’? Pa, to su gluposti. Među nama je bilo i Srba, stranaca, žena, maloljetnika, tako da ta priča o ustaškom predznaku u našim redovima uopće ne pije vodu. Možda je toga bilo u glavnom stanu HSP-a, no mi to nismo doživljavali. Mi smo samo htjeli ratovati protiv neprijatelja koji nam je okupirao zemlju. I radili smo to punog srca.”
“Za snajperiste to je najriskantnije”
Serijal “Heroji Vukovara” jedna je od rijetkih prigoda gdje se Širokog može čuti kako zajedno sa Damirom Markušom malo konkretnije priča o njihovim snajperskim iskustvima u ratu:
“U početku sam pucao više bez veze nego s vezom, ali ubrzo sam shvatio da su mirnoća i dobar odabir položaja ključni prilikom dočeka napada. Mi smo se branili, oni su morali prilaziti, tako da smo što ranije zauzimali položaj koji je nama odgovarao… Najopasnije bi bilo ako se u susjednoj ulici počinje nešto događati pa treba tamo ići. To je najriskantnije, kretanje snajperista tijekom bitke… Snajper je moćna stvar, nije svejedno čuti specifičan fijuk snajperskog metka. Ti znaš da te netko drži na nišanu, a moraš odlučiti hoćeš li nastaviti prema naprijed ili nazad… S vremenom smo naučili da je najbolje teže raniti protivnika, primjerice u trbuh ili koljeno”.
