Napuštanje zločinačkog projekta "srpskog sveta" uvjet je za ozdravljenje Srbije - ali to tamo nitko ni ne spominje

 "Istina je 'ljuta rana', ali je najefikasniji božiji lek. Popijmo ga danas, pre nego li bolest kao rak rana metastazira, zahvati nam celo telo, celu dušu i povede u nestanak.

 Zbog te rane koju nam u duši ureza zaluđujući zvuk zlokobne uvoštene guslarske žice, kojom nas epski mitomani zadojiše, opiše, kroz istoriju, doživljavamo poraz do poraza. Sečemo glave jedni drugima u začaranom krugu srpske etno-nacionalne retardiranosti.

 Izgubili smo gotovo sve svoje bitke. Opstajemo jer su nam geopolitičke realnosti tokom XIX i XX veka pogodovale više nego drugima. Naše protivnike porazili su drugi, a mi smo 'jurišali' iza, a nekad i ispred pobednika, kao vodiči francuskim, pa i nekim drugim generalima i njihovoj konjici.

 Ne možemo ni s kim u svome neposrednom okruženju, svi su nam krivi, samo mi kročimo 'pravo po bespuću' samo smo mi 'nebeski' i neće proći mnogo vremena, ako se pameti ne dozovemo, pa ćemo se svi tragično reducirani naći pod jednom šljivom na malom ostrvu usred uzburkane kosmičke kataklizme, kako to zloumno, maloumno, predvide voajer, srpski slikar Milić od Mačve.

 Ova knjiga razara, ova knjiga secira poraženu srpsku mitomansku ideologiju. To je dobro, to je njeno poslanje. Ideologija koja je razarala svetlo svojim mračnjaštvom, mora biti razorena. Ali prije svega u svesti samih Srba." (Izvor: Srbi o Srbima: Jesmo li čudovišta, Sarajevo - CID, 2001., str. 10)

 Citat je ovo iz recenzije što ju je za navedenu knjigu napisala dr. Nada Popović, Srpkinja koja se prihvatila nezahvalne zadaće: seciranja mitomanije i megalomanije vlastite nacije. Samo, pitanje je čuje li tko ne samo nju nego i brojne druge tamošnje intelektualce koji nastoje progovoriti istinu - jer u Srbiji (pa i među Srbima uopće) istina i nije baš na cijeni, pogotovu kad je ova tematika u pitanju ("Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine" - napisao je među ostalim prije 17 godina u jednoj svojoj analizi poznati srbijanski intelektualac, Beograđanin Sreten Ugričić; vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/). Srbi su uvijek "žrtve", nikad

"Srbi … narod najstariji" - jedan je od najčitanijih pamfleta među Srbima u posljednjih 35 godina,

iako sadrži besmislice i nebuloze nespojive sa zdravim razumom

(Adresa slike)

zločinci, ali u isto vrijeme i "junaci bez straha i mane", pa i "vuci" kad zatreba (reče pjesnik Matija Bećković: "Vučji narod smo bili, u vučje božanstvo verovali, vučji čobanin nas čuvao"). To je "narod bogougodni", "bez grijeha i mana" koji "ne može počiniti zločin" (ma što radio i kako god postupao). Mit o "bezgrešnosti" nacije, kao i onaj o vječitoj "ugroženosti" (svih Srba, uvijek i svugdje) važne su sastavnice mitomanske svijesti srpskih "patriota" i temelj za "duhovnu" nadgradnju "izabranog naroda" ili "Plemena Majke" od kojeg su potekle sve civilizacije na Zemlji (počevši od vedske i sumerske nadalje). Od Boga "izabrani" i od svih "ugroženi" Srbi ima pravo na sve, pa i na osvetu i naplatu "krvarine" (duga u krvi) od onih za koje tvrde kako ih "vekovima kolju" i nad njima "vrše genocid" - dakako, "krivci" su u pravilu pripadnici naroda na čije zemlje velikosrpski fašisti imaju već stoljećima pretenzije i smještaju ih u sferu budućeg "srpskog sveta". Naravno, nisu svi Srbi zahvaćeni ovim virusom, ali to je narativ koji među njima prevladava, što se u zadnjih 120 godina potvrdilo bezbroj puta. Ova društvena patologija u pojedinim razdobljima pretvara se u frustracije i nacionalnu euforiju koje postaju temelj za mobilizaciju masa i osvajačke ratove u kojima se napada druge narode i njihove zemlje, ruši, masovno ubija, pali, pljačka, siluje - pod krinkom "odbrane Srpstva i Pravoslavlja" a s ciljem stvaranja što veće etnički čiste države koja će u svoje granice okupiti "sve Srbe pod kapom nebeskom".

 Nije li već krajnje vrijeme da se Srbi kao narod urazume, javno progovore o ovom problemu, izoliraju ekstremiste u vlastitim redovima, odustanu od svoje megalomanske osvajačke politike, shvate realnost, prestanu živjeti u mitskoj prošlosti i ostave se tlapnji o svojoj "izabranosti", "posebnosti" i nekim specijalnim pravima koja imaju samo zato što pripadaju "nebeskoj" naciji ili "nad-rasi" koja je - kako tvrde mnogi opsjenari i fanatici među njima - "etnogenetski pupak Evrope i sveta"? Istina jest u ovom slučaju najbolji lijek - ali samo ako je ima tko čuti.

Sloboda, demokracija, pravda, pravna država i zdravo društvo ne ovise o broju okupljenih na prosvjedima niti o kilometrima koji se prijeđu pješice

 Blokade i prosvjedi u Srbiji traju već više od četiri mjeseca. U vrijeme masovnih okupljanja i šetnji diljem zemlje i najvećeg prosvjeda studenata i građana u Beogradu upriličenog 15. ožujka, činilo se kako se režim "ljulja", a danas je već sasvim izvjesno da prosvjednici gube dah, dok Vučić i dalje drži konce u rukama. Ništa se ne događa samo od sebe i da sloboda, demokracija, pravednost, pravna država i funkcioniranje institucija ovise od prijeđenih kilometara prosvjednika ili broja okupljenih na ulicama i trgovima, Srbija bi već poodavno bila uzorna zemlja u svakom pogledu, budući da se u njoj slični procesi odigravaju već više od 40 godina.

 Za objektivnog promatrača koji dobro poznaje prilike u Srbiji, tajni nema. To je duboko podijeljena zemlja na više razina, a najizraženije podjele su one u socijalnoj sferi i sferi politike. Na jednoj strani imamo većinsku - "svetosavsku", rusofilsku, nemanjićku, mitsku, srpsko-pravoslavnu Srbiju koja je spremna "jesti i korijenje" (ako treba), ali još uvijek sanja o teritorijalnom širenju i državi čije će granice obuhvatiti "sve Srbe pod kapom nebeskom", a na drugoj manjinsku - onu koja se (barem deklarativno) zalaže za europske vrijednosti i uključivanje u zapadnoeuropski civilizacijski krug i euroatlantske integracije (prije svih EU i NATO). Osim što je "proeuropska" struja osjetno slabija u odnosu na onu konzervativnu (takvih građana u Srbiji nema više od 10-15%) "svetosavsku", velikosrpsku i jedna i druga društvena skupina međusobno su također oštro podijeljene.

Tako među "europejcima" uvelike pretežu oni koji bi u Europu ali bez prihvaćanja europskih vrijednosti (kad je riječ o slobodi medija, ljudskim pravima, pravnoj državi i regionalnoj suradnji) i zainteresirani su samo za novac iz europskih fondova dok su i dalje pupčanom vrpcom vezani za Ruse. Iskrene i uvjerene pristaše europskog puta Srbije predstavljaju gotovo marginalnu pojavu bez ikakvog utjecaja na društvo i politička gibanja.

 Kod konzervativaca na razini svjetonazorskih i vrijednosnih pitanja nema podjela; svi su bez izuzetka za tradicionalnu, "svetosavsku" "zadrugarsku" i "domaćinsku" Srbiju koja je okrenuta Rusiji i u svakom smislu suprotstavljena Zapadu i oni sanjaju "novo Dušanovo carstvo" neovisno o međusobnim političkim razlikama. Ove vrijednosti svojstvene su i najradikalnijem sloju stanovništva (velikosrpskim fašistima svih vrsta - četnicima, ljotićevcima, nedićevcima, radikalima kao i novokomponiranim fašističko-rasističkim

Dezorijentirana masa valja se ulicama i trgovima gradova bez ikakvog konkretnog i ostvarivog cilja -

dobro će biti ako se taj kaos zadrži u granicama Srbije

(Adresa slike)

pokretima utemeljenim na njemačkom nacizmu, "svetosavlju" i teorijama srpske "nad-rase" koji se u Srbiji javljaju posljednjih desetljeća), ali i "umjerenim monarhistima" i tzv. nacionalnim demokratima i ti se pokreti, stranke ili skupine sukobljavaju jedino u borbi za vlast, dok su u visokom stupnju suglasnosti oko svega što je vezano za nacionalno pitanje i ostvarivanje velikosrpskih ekspanzionističkih ciljeva. Stanje dodatno usložnjava vrlo visoka stopa kriminala i korupcije, nepotizam, odsustvo pravne države, letargija velikog broja građana koji su izvan procesa odlučivanja i sudjelovanja u javnom i političkom životu i kao takvi prepušteni volji "šerifa" od lokalne razine do središnjih državnih institucija. Uz urušavanje sustava vrijednosti i oštro socijalno raslojavanje, ta i takva Srbija tone u beznađe, izgubljena u labirintu unutarnjih sukoba i konflikata čije uzroke režim traži izvan zemlje.  

Zašto se prosvjednici izbjegavaju politički odrediti i zauzeti stav prema EU i NATO-u, iako i oni i oporba upiru oči u Zapad i očekuju njegovu pomoć

 Među mnogim drugim, ovdje se postavlja još jedno vrlo važno pitanje:

 Zašto intelektualna elita Srbije (studenti i profesori) koja na ulicama i trgovima traži pravnu državu, poštivanje Ustava, društvo bez kriminala i korupcije, funkcioniranje sustava (i sl.) uporno izbjegava politički uobličiti svoje zahtjeve i u isto vrijeme pravi tako rezolutan i oštar odmak od opozicije? Zacijelo ne zato što ne znaju koji bi način borbe bio najproduktivniji s pragmatičkog stanovišta, pogotovu u situaciji kad je svakomu jasno da su vodeća stranka (SNS) i Aleksandar Vučić glavni uzročnici sadašnjeg stanja u društvu, te da je rušenje režima temeljni preduvjet za prvi korak na putu ka otklanjanju uzroka duboke krize u kojoj se država nalazi. Razlog za odsustvo konkretiziranja ciljeva i definiranja realne i suvisle političke koncepcije, u svojoj je biti sasvim razumljiv i logičan: isticanje bilo kakve političke platforme neminovno bi dovelo do dubokih i ozbiljnih podjela između na jednoj strani (još uvijek ne tako malobrojnih) pristaša režima i onih koji ga žele srušiti. Pritom treba imati u vidu da od plaća iz državnog proračuna žive milijuni građana (vojska, policija, državna uprava i činovnički aparat, sustav obrazovanja i kulture, zdravstvo, umirovljenici, korisnici socijalne pomoći, radnici u državnim poduzećima itd.) i to je čvrsto uporište, "baza" režima na koju Vučić i njegova vrhuška mogu itekako djelotvorno utjecati (povećanjem plaća i mirovina, selekcijom pri zapošljavanju - gdje je glavni kriterij sveprisutna moralno-politička podobnost, kadrovskom politikom, a po potrebi i pritiscima, ucjenama i sl.). Budući da je riječ o egzistencijalnim pitanjima brojnih obitelji, nije čudo da su masovna psihoza straha od vlasti i sindrom podaničkog mentaliteta postale prepoznatljive odlike srbijanskog društva.

Ništa manje podjele nastale bi i u odnosu prema euroatlantskim integracijama. Većini prosvjednika vjerojatno je jasno kao dan da se ciljevi koje ističu ne mogu ostvariti izvan onoga što obično zovemo "europskim vrijednostima", a s obzirom na vrlo moćnu i masovnu rusofilsku struju (pa i među samim studentima - prosvjednicima, njihovim profesorima i ostalim građanima koji im daju deklarativnu potporu), nije teško predvidjeti razvoj događaja i zaključiti kako bi u slučaju opredjeljenja za europski put oni koji zagovaraju tu koncepciju ostali u osjetnoj manjini, odnosno, bez kritične mase potrebne za nastavak bunta.

Stvarni oponenti vladajućoj oligarhiji - uzimajući u obzir ono zdravo tkivo društva s odmakom od velikosrpske ideologije i rusofilskog sentimenta - do te mjere su brojčano rijetki da ih nije teško marginalizirati, dok je velika većina čak i onih koji se protive režimu Aleksandra Vučića ideološki i svjetonazorski vezana za iste  vrijednosti kad je u pitanju "nacionalni interes" koji bi se mogao sažeti u nekoliko riječi: stvaranje "srpskog sveta". Dakle, kad su u pitanju temeljna načela ostvarivanja onoga što "nebeski narod" u većini želi, unutar Srbije postoji čvrsti prešutni konsenzus što naročito dolazi do izražaja u razdobljima uzleta velikosrpskog fašizma i pokretanja osvajačkih ratova. Samo će malobrojni (kako intelektualci, tako i obični ljudi) uopće priznati kako je ta mitomanija i megalomanija, bolesna svijest u kojoj značajni dio pripadnika ovog naroda sebe promatra kao "nad-rasu" ili "izabrani narod" ono što Srbiju i srpski narod opterećuje stoljećima i dovodi je u latentni konflikt s okruženjem.

 Mora se priznati kako Vučić jednako vješto kao što je to nekad činio Slobodan Milošević, manipulira emocijama Srba, po potrebi potičući "ugroženost nacije" (od "tradicionalnih neprijatelja" sa Zapada - od kojih u isto vrijeme dobiva desetke milijuna eura) i potičući nacionalni naboj. Srbiji vječito prijeti "opasnost" - baš kao da ostatak Europe nema drugog posla nego kovati planove o porobljavanju ovog "starog", "časnog", "ponosnog", "junačkog" i "nepokorenog" naroda. Ta vrsta megalomanije i promatranje vlastite nacije kao važnog čimbenika na globalnom planu, svjedoči o stupnju posvemašnjeg odsustva realnosti i mitskog poimanja svoje veličine i moći, što je u potpunom neskladu s činjenicama i stvarnim stanjem stvari i djeluje tragikomično - ali je itekako prisutno u svijesti većinske Srbije, pogotovu običnih ljudi podložnih propagandi koji su odrastali i odgajali se na zasadama kosovskog mita i guslarske epohe. Ovaj mitsko-megalomanski kompost neka je vrsta "micelija" iz kojeg izrasta nešto mnogo opasnije i zloćudnije od običnih legendi i romantičarskih tlapnji, a to je

Velikosrpski fašizam svoje uporište nalazi u najekstremnijim ideologijama

XX. stoljeća s kojima ima i najviše zajedničkog

(Adresa slike)

upravo već spomenuta velikosrpska fašistička ideologija čija je krajnja konzekvenca osvajački rat s ciljem osvajanja zemalja susjednih naroda, poglavito predjela zapadno od Drine. To je ona "tajanstvena veza" koja ujedinjuje većinsku Srbiju i Aleksandra Vučića i sve dok on bude u stanju prikazivati sebe kao "patriotu" i mučenika "za srpsku stvar", uživat će masovnu naklonost svojih podanika koji su u grčevitom strahu za svoju egzistenciju pripravni slijediti ga sve dok ima kontrolu nad represivnim aparatom (policija, vojska, tajne službe, sudstvo).

Floskule o "obojenoj revoluciji" i "izdajnicima" stari je staljinistički recept koji Vučić i njegovi mediji znalački i dosljedno primjenjuju

 Od početka, Vučić i njegova vrhuška tvrde kako je (kad su posrijedi aktualni antirežimski prosvjedi i blokade studenata i građana) riječ o "obojenoj revoluciji" (odnosno o nemirima koji su osmišljeni i financirani izvan Srbije i potpomognuti tajnim službama stranih zemalja - prije svega onih sa Zapada), čime se unaprijed diskvalificira sudionike ovih događanja i proglašava ih se "tuđinskim slugama", "izdajnicima" i "teroristima". Reakcija prosvjednika bila je takva da su se usporedo s ovim optužbama svim silama trudili dokazati svoj "patriotizam", pa su njihove šetnje i skupovi u najvećoj mjeri obilježeni rusofilskom, srpsko-pravoslavnom i četničkom scenografijom (od slika sv. Save i Karađorđa do ruskih, crkvenih i crnih četničkih zastava, šajkača i kokardi), uz učestalo pjevanje državne himne, molitve i posjete manastirima - unatoč glasnoj šutnji Srpske pravoslavne crkve koja ostaje uz Vučića. Ovo dokazivanje "patriotizma" djeluje gotovo tragikomično i potvrđuje kako se u Srbiji već stoljećima ne mijenja ništa - duhovna matrica ostaje ista, mitska svijest itekako je živa i nema niti naznaka distanciranja od osvajačke velikosrpske ideologije koja je susjednim narodima pa i samim Srbima kroz posljednjih 120 godina donijela toliko zla. Čak ni na marginama događanja nema mjesta za bilo koji simbol današnje Europe a kamo li zastavu EU, iako brojni iz tog tabora (uključujući i opoziciju) upiru oči u Europsku uniju, kukaju i traže pomoć ili su pak ogorčeni njezinim "nečinjenjem"; što bi to, kako i u kojem obliku Europa mogla i trebala učiniti u zemlji kaosa i nereda u kojoj ne postoji nikakva naznaka proeuropske orijentacije onih koji traže radikalne promjene u državi, ne zna nitko. Na tim se skupovima može vidjeti i čuti svašta: od parola i povika "Kosovo je srce Srbije" do komentara u stilu: "Evo šta može nebeski narod", ali ni natruha bilo čega što podsjeća na europski put Srbije i odmak od "majčice Rusije". Narod koji je do te mjere "uronjen u prošlost" (kako je govorila pokojna dr. Latinka Perović) nije u stanju ponašati se racionalno.

 Apsolutnu vlast, vješto koristeći spomenute "defekte" i "guslarski" mentalitet vlastite nacije, Vučić je osvajao postupno, znalački i lukavo, korak po korak u posljednjih 12 godina (od kad je na položaju premijera odnosno predsjednika). Upregnuo je u svoja kola vodeće medije, premrežio zemlju lojalnim stranačkim kadrovima SNS-a (od mjesnih zajednica preko gradova i općina do regionalnih i središnjih državnih institucija i foruma) i praktično "zarobio" državu do te mjere da je svu vlast koncentrirao u svojim rukama što mu je dopustilo luksuz flagrantnog kršenja Ustava i protuustavnog ponašanja koje se među ostalim očituje u samovoljnom proširenju ovlasti predsjednika daleko izvan propisanih. Moćna propagandna mašinerija sastavljena od brojnih elektronskih i pisanih medija omogućila je uspostavu njegova kulta ličnosti, neovisno od toga koliko je uistinu doprinio boljitku društva i gospodarskom jačanju države. Sve ono što ovaj autokrat poduzima bilo na unutarnjem ili vanjskopolitičkom planu, od njegovih se trbuhozboraca prikazuje isključivo kroz prizmu "veličanstvenih uspjeha", "patriotizma" i "ljubavi prema Otadžbini", dok se on sam jednako tako nekritički uzdiže i javno hvali preko svake mjere, što je već poodavno preraslo u svojevrsnu patologiju. Vučić je poistovjetio sebe sa Srbijom i njezinu sudbinu vezao za svoju.

U "neutralnoj" Srbiji i danas uvelike prevladava rusofilski sentiment, jer "srpski svet" ostvariv je jedino u okviru "ruskog sveta"

 Politika sjedenja na dva stolca ("i Istok i Zapad - ni Istok ni Zapad"), stara je praksa koja je u Srbiji na djelu desetljećima unatrag (baš onako kako je u ožujku 2016. godine rekao Vučićev prethodnik na mjestu predsjednika Srbije, četnički vojvoda Tomislav Nikolić Grobar: "Mi veoma vešto balansiramo između Rusije i EU"). Ovu prividnu "neutralnost" vlast koristi ne bi li "ušićarila" što i od jednih i od drugih, ali i dokazala vlastitom narodu (pa i Europi) kako Srbija "vodi samostalnu politiku" - unatoč "svim ucjenama i opasnostima kojima je neprekidno izložena", što je jedan od moćnih čimbenika nacionalne homogenizacije pri čemu se kod običnog puka nastoji probuditi onaj iskonski kolektivni, atavistički obrambeni poriv.

Srbija je, nažalost, još uvijek bolesnik koji na jugoistoku Europe predstavlja neuralgičnu točku, krizno žarište; ona je kao i prije 35 godina balkansko bure baruta koje svakog trena može eksplodirati. To je realna opasnost koje moraju biti svjesni svi na Starom kontinentu, a naročito narodi u Hrvatskoj i BiH, pogotovu u kontekstu globalne krize i utjecaja ruskog predsjednika Putina na Srbiju i "Republiku Srpsku". Iskustvo nam govori da se velikosrpski fašisti ne odriču svojih ciljeva i od njih (privremeno) odustaju tek kad budu vojno poraženi.

 

Ako su oni budućnost srpskog naroda - crno mu se piše

(Adresa slike)

 Krajem 1991. godine, beogradski odvjetnik Srđa Popović, u jednom je intervjuu rekao kako se "Miloševića može zaustaviti jedino silom, jer on stati neće", te da bi međunarodna zajednica morala poduzeti konkretne korake u tom smislu. Svijet nije učinio ništa i znamo što se dogodilo 90-ih godina XX. stoljeća. Po svršetku ratova na području bivše SFRJ, isti je intelektualac u jednoj emisiji Hrvatske televizije ustvrdio (govoreći o arhitektima i pokretačima ovih krvoprolića u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu): "Oni bi bili srećni da su mogli izazvati Treći svetski rat…ako ne svetski, a ono barem neki veći regionalni".

 Isto danas vrijedi danas za Aleksandra Vučića i njegovu vrhušku. On će ići do kraja, a dobije li mig od Putina, zacijelo neće prezati ni od prelijevanja unutarnje krize izvan granica i pokušaja destabilizacije susjeda, prije svih Bosne i Hercegovine.

 Svojedobno, nedugo prije nego je ubijen, premijer Srbije Zoran Đinđić, javno je (sebi i narodu kojem pripada) postavio jedno vrlo važno pitanje: "Kako to da već dvesto godina izgrađujemo državu, a imamo srednjovekovno društvo?"

 A rekao je još nešto: "Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja".

 Sadrži li ova konstatacija prvog demokratski izabranog premijera u povijesti Srbije (možda) i odgovor na prethodno postavljeno pitanje?

 Ako jedan narod "smisao ne ubraja u nužne uslove svog postojanja", njegova ideja vodilja je besmisao, pa se postavlja pitanje: kakvu sadašnjost on kao takav može kreirati, kakvu budućnost sebi i svojim potomcima stvoriti i kako s njime razvijati dobre međususjedske odnose?

Autor: Zlatko Pinter / PDN