Zasigurno najprominentniju jasenovačku kolonu predvodio je kljunom i kljukom na Pantovčaku ugniježđeni orao ribar u pratnji bjeloglavih supova, na ovaj ili onaj način povezanih s IFIMES-om. Riječ je o utjecajnom institutu sa sjedištem u Ljubljani, okupljalištu uglednika, što dobro pozicioniranih u državi koja je početkom devedesetih prestala postojati, što usko povezanih s njezinim represivno-obavještajnim aparatom, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i poneki pokajnik, nakratko zabrazdio u odurni nacionalizam.

AUTOR: Grgur S./Kamenjar.com

IFIMES je posebno naklonjen građanskom konceptu BiH, u čemu vidi jezgru novoga okupljanja svih njihovih naroda i narodnosti u povoljnijim općim okolnostima. Stoga, sposobne zbrojiti dva i dva uopće ne bi iznenadilo ako upravo taj institut, blizak slovenskoj ljevici poznatoj po tome što se ne srami baštine komunističkog totalitarizma, organizacijski i pokroviteljski stoji i iza nedavne akcije „non-paperom protiv non-papera“, usmjerene prije svega na rušenje hrvatske inicijative za privođenje cijele Bosne i Hercegovine uljuđenoj Europi. A još bi manje iznenađenje bilo ako je IFIMES taj pothvat izveo koordinirano sa sarajevskom čaršijom, pri čemu u akcijama takvoga tipa njezina islamistička i titoistička komponenta djeluju kao prst i nokat. No, to je neka druga priča koja zahtijeva poseban osvrt, možda i bolje s vremenskim odmakom, jer neke stvari ispadnu uspjelije servira li ih se podgrijane nego skroz vruće.

Orao i Moloh

U ovoj, pak, priči orao ribar, kad zađe u godine bjeloglavih supova zbrinutih u utočištu IFIMES-a, sigurno ne će postati sup. Ostat će orao, samo će promijeniti boju u bijelu, i tako postati „Beli orao“. Ako već nije. Na taj zaključak ne navodi samo to što izvodi cirkus i iznova prijeti njime na svakoj obljetnici događaja iz Domovinskog rata, izdižući u prvi plan sebe i svoju vehementnu rječitost ponad događaja u sklopu kojih se Hrvatska ne prisjeća samo povijesnih zbivanja, nego i žrtava položenih na oltar domovine kako bi joj, među ostalim, ma koliko to apsurdno zvučalo, i orlovi i bjeloglavi supovi bili predsjednici. Naravno, ako narod to želi.

Jer kako drukčije objasniti tu silnu belo-orlovsku brigu što Srbija sama sebi šteti lošim propagandnim filmom „Dara iz Jasenovca“ prikazujući metode koje svjedoče tek o tisućama žrtava, a upinje se dokazati da ih je bilo 700 tisuća? Da, to je trebalo znatno uvjerljivije napraviti kako bi se dočaralo da je jasenovačkih žrtava moralo biti makar 100 tisuća, jer to je broj kojeg orao bez zadrške prihvaća. Ta, još kao golobradi orlić shvatio je da ima nešto mutno s tih 700 tisuća. A da mu je pamet u međuvremenu ostala nepomućena, da mu možđani nisu poprimili obličje smežuranog tartufa, istom bi logikom dokučio da ima nešto mutno i sa tih 100 tisuća. Naime, da je u Jasenovcu pobijeno i 15 tisuća ljudi, to bi značilo da ih je u prosjeku svakoga dana ubijano više od 10, i već to ne bi moglo ostati nezabilježeno (recimo, u arhivima NDH pohranjenima u Beogradu), niti proći nezamijećeno, u konačnici i zato što je komunistički pokret glavninu toga vremena bio aktivan u neposrednoj blizini jasenovačkog logora. 100 tisuća žrtava značilo bi da je prosječni dnevni broj smrtno stradalih iznosio 70-tak, što upućuje na to da je moralo biti više događaja sa i za ondašnje prilike zamjetno velikim brojem umorenih. Ipak, Jasenovac se kao poprište masovnih egzekucija konkretno spominje u tek dva navrata – vezano uz smaknuće zarobljenih crnogorskih četnika nakon bitke na Lijevča polju u ožujku 1945., te sprječavanje pokušaja proboja logoraša mjesec dana kasnije uz više stotina žrtava, na što se spomen uz pokroviteljstvo hrvatske države i obilježava.

Ipak, vezano uz potonje, slobodnu je umu, neopterećenu ideologijama i emocijama prema zaraćenim stranama, nemoguće izbjeći postaviti pitanje u kojoj su mjeri te žrtve posljedica same zločinačke naravi logorskih čuvara i vlasti kojima su služili (napokon, teško je zamisliti da bi se i u logorima organiziranima od strane demokratskih vlasti, primjerice onih SAD-a, namijenjenima neutralizaciji američkih građana japanske etničke pripadnosti, na pokušaj bijega odgovaralo s – Doviđenja, i sretan put! – pa kako će onda u logorima totalitarnih režima?), a koliko je sâm događaj isprovocirao, tada u neposredno blizini logora vrlo aktivan komunistički pokret u pobjedonosnom naletu. Naime, da komunistima kultura (samo)žrtvovanja nije bila strana, potvrđuje i to što im se vođa, opsjednut izgradnjom kulta vlastita lika i djela, u maniri kakvog poganskog kumira nije libio proždirati i vlastitu djecu ratujući na način protivan ondašnjem međunarodnom ratnom pravu, štoviše, po njemu i kažnjiv, upravo zato da bi se izbjegle nepotrebne civilne žrtve. Primjer su izgladnjela, teško oboljela kozaračka djeca, u čijem se slučaju vlastima NDH eventualno može spočitnuti nesnalaženje i nesavjesno liječenje malenih zatečenih u izrazito teškom stanju. No, može li tu odgovornosti izbjeći onaj koji je (ne)promišljenim postupcima toliku djecu zapravo doveo u takvo stanje? Pa kad se komunistički Moloh takvim pokazao prema djeci svojih pristaša, kako će onda, čim mu se pružila prilika, propustiti omastiti brk i djecom neprijatelja?

Odakle 100 tisuća?

No, odakle uopće tih, sad već na svekolikoj ljevici Hrvatske prihvaćenih 100 tisuća jasenovačkih žrtava, što obilno, za gotovo 20 tisuća, nadmašuje čak i broj sa sve samo ne neupitnog službenog popisa državne ustanove koja vodi brigu o jasenovačkom spomen-području? Tim se brojem, suočen s izvjesnim skorim odlaskom sa životne pozornice, ne potkrijepivši ga bilo kakvim argumentima, svojedobno počeo razbacivati pokojni povjesničar-amater Slavko Goldstein. U međuvremenu je magična brojka mitološki prigrljena kao njegova ostavština, zapravo svojevrsna udarnička norma djelatnicima spomen-područja zaduženima za ažuriranje popisa žrtava u radnom logoru Jasenovac. No, nije tajna kako je temelj postojećeg popisa, kojem bi sad trebalo odnekud pridodati 20-tak tisuća žrtava kako bi orao i bjeloglavi supovi bili namireni, popis kojeg su revolucionarne vlasti totalitarne komunističke tvorevine napravile ne bi li od Njemačke iskamčile što veću ratnu odštetu. E, sad, da su pritom bile prilično aljkave, prilično nezgrapno falsificirajući podatke o žrtvama, što je danas već i znanstveno dokazano analizom temeljnih identifikacijskih podataka poput datuma rođenja. Međutim, čak i da su komunistički popisivači bili temeljitiji pri krivotvorenju i datume rođenja žrtava raspodijelili jednoliko, bi li to nužno značilo da imena s popisa doista pripadaju žrtvama Jasenovca? Povjesničare, koji se prema tvrdnjama njihovih mentora ne ustručavaju u izvorima svojih radova pozivati na izmišljene radove izmišljenih autora to uopće ne brine. Nekritički će prihvatiti po istoj matrici očito izmišljene podatke o žrtvama i držati ih znanstvenim dokazom za svoje tvrdnje, što očito nije u službi interesa naroda žrtava, nego tek očuvanja laži komunističkog totalitarnog režima, kojemu duguju sve što imaju i sve što jesu. Osim što izostanak istine predstavlja plodno tlo za nepravedno terećenje počinitelja, čime se ujedno i siju klice budućih razdora, u konačnici se time i nagrđuje dostojanstvo stvarnih žrtava, te onemogućava buduće naraštaje da izvuku pouku iz tegobne povijesti.

Čemu vjerovati – popisu imena ili podzemnim gradovima kostura?   

Ostave li se ideološki filtri i subjektivne preferencije po strani, a razboritu čovjeku to ne bi smjelo predstavljati nepremostivu prepreku, nemoguće je ne uočiti ključnu razliku između Bleiburga i Križnog puta s jedne strane, te Jasenovca s druge. U prvom slučaju postoje kosti bez imena onih kojima su pripadale (i one se mogu pobrojati, kako u Jazovki, tako u Teznom, na Macelju,…), dok u drugom postoje samo imena, bez pripadajućih zemnih ostataka. Hm,… čemu vjerovati? Da ovaj problem uočavaju i simpatizeri komunističkog viđenja jasenovačkog logora, vidljivo je po kreativnim načinima kojima pokušavaju objasniti misteriozni nestanak kostiju jasenovačkih žrtava, no time se u očima objektivnih promatrača neopterećenih predrasudama samo još dublje zapetljavaju u kučine. Tako je mentalni i biološki potomak Slavka Goldsteina, u nedostatku krematorija u Jasenovcu kao jedine metode kojom se moglo uništiti mnoštvo posmrtnih ostataka, drobio o drobilicama kostiju te nekakvim velikim gradelama na kojima su žrtve spaljivane (što ne može proći elementarnu razumsku provjeru), da bi sad pokućni povjesničar plavokrvne komunističke famiglie Špiljak baljezgao o tome da su ustaški zločinci žrtve polijevali naftom i tako uništavali njihove zemne ostatke.

Eto, pripadnici vojske u povlačenju su se u maniri arapskih šeikova razbacivali prijeko im potrebnom naftom. Što li će tek smisliti dogodine? Sve i da su ustaše nekako uspjeli izbrisati tragove svojih žrtava, ostaje pitanje kako to da se komunistički zločinci nisu dosjetili nekog učinkovitog načina prikrivanja tragova žrtava poraća, iako su u miru za to imali puno više vremena i sredstava na raspolaganju? Pa bi li dobili rat da su bili baš toliko nesposobniji od fašista? No, što uopće očekivati od onih kojima 5 tisuća imena Hrvata s jasenovačkog popisa (naravno, bez pripadajućih kostiju) predstavlja znak većeg stradanja od desetaka tisuća kostura bez imena, pa cinično proglašavaju Jasenovac najvećim grobištem Hrvata? Iako bi, kad bi se područje jasenovačkog logora temeljitije sondiralo, ta teza možda i poprimila smisao, doduše bitno drukčiji od namjere izricatelja, ustrašenih mogućnošću da bi im se tako možda i po prvi put u životu dogodilo da, makar i nehotice, o nečemu važnom izreknu istinit sud.

Inverzija zapovjedne odgovornosti

Još jedna omiljena inverzija apologeta zlodjela komunističke vojske je kako na samom Bleiburgu nitko nije stradao, što uporno ponavljaju bez obzira što nitko ni ne tvrdi da je tamo stradalo mnoštvo ljudi. Ipak, taman i da nitko nije tamo stradao, to ne može sakriti sve kosti razbacane diljem Križnoga puta, koje govore više od stotinu tisuća riječi. Bleiburg je postao simbolom sjećanja na tragediju epskih razmjera, jednostavno zato što je ostao izvan dosega komunističke vlasti, za čijeg se vladanja nije moglo obilježavati najveća stratišta, a bez da se završi na robiji ili u ludnici. No, nije li koncept koji se bezočno podvaljuje Bleiburgu zapravo koncept na kojem se gradi mitologija Jasenovca? U nedostatku indicija, a kamoli dokaza, o ogromnom broju žrtava u Jasenovcu, tom se mjestu pripisuju žrtve stradale posvuda, pa i izvan NDH (primjerice, u njemačkim i beogradskim logorima), ne bi li ga se umjetno nabildalo u neko posebno čudovišno mjesto. I još nešto, u Jasenovcu se umiralo u jeku krvavog rata pune tri pol godine, dok se na Križnim putevima stradavalo već po završetku rata u svega nekih mjesec dana. To nije razlika koju istinoljubivi promatrač može tek tako zanemariti pri karakterizaciji ta dva, osim po činjenici što se u oba slučaja naveliko umiralo, ni po čemu bliska tragična povijesna zbivanja.

Kruna svih bleiburško-jasenovačkih inverzija zacijelo je tvrdnja kako su na Bleiburgu, za razliku od Jasenovca, ubijeni i zločinci, čime se na krajnje podmukao, moralno neodrživ način, kroz dijaboličnu inverziju načela zapovjedne odgovornosti ona automatizmom promiče odozgor prema dolje, pa tako već i pripadnost određenoj vojsci postaje zločin (zanimljivo, taj princip nije primijenjen ni na vojnike nacističke Njemačke). Tako radnici i seljaci na pragu životne zrelosti, koji su činili glavninu svake vojske onoga doba, postaju krivi, odnosno nevini, ne po djelima, nego isključivo po tome kojoj su vojsci pripadali. S druge strane, kako bi se etički opravdalo bleiburški pokolj, sve žrtve u Jasenovcu postaju a priori nevine, uključujući i one zatočene zbog protudržavne djelatnosti (a koja se to država protiv takvih i u miru, a kamoli usred rata, ne bori?). Konačno, apsurdno je proglašavati većim zlom ubojstva počinjena temeljem zakona, makar oni bili i loši, dijelom čak i nečovječni, a takvi su u NDH bili isključivo oni usmjereni protiv Židova, od zločina počinjenih mimo zakona, uz, što je najgore, naknadno opravdavanje bezakonja svođenjem masovnih pogubljenja na administrativni propust (ionako su bili krivi, samo im nije suđeno). To je možda i najgroznija poruka budućim naraštajima – dopušteno je i opravdano ubiti mnoštvo zarobljenih ljudi bez mogućnosti da se brane! Ta će poruka biti striktno primijenjena pola stoljeća kasnije i u Vukovaru i Srebrenici. Stoga ni njezini promicatelji nikako ne mogu biti pošteđeni moralne odgovornosti za buduće Vukovare i Srebrenice.

Koliko je ljudi stradalo na Križnim putovima?

Uz navedene, očigledne inverzije dotaknimo se i jedne u sferi pukog nagađanja, vezane uz ono što mnoge ponajviše intrigira, a ne može se sasvim pouzdano utvrditi. Riječ je o utvrđivanju barem približnog broja žrtava Bleiburga i Križnih putova. Slavku Goldsteinu kao priučenom povjesničaru bliskom strukturama komunističke vlasti morali su biti dostupni raspoloživi podaci i o broju žrtva na Bleiburgu i Križnim putovima. Kako se u svemu drugome Bleiburg upadljivo omalovažava dijaboličnim inverzijama s Jasenovcem, ne bi bilo neko posebno iznenađenje ako stvarni broj žrtava na Križnim putevima zapravo odgovara od Goldsteina zadanom broju jasenovačkih žrtava. Ne predstavlja li Goldsteinova norma od 100 tisuća jasenovačkih žrtava zapravo neku vrstu stidljivog priznanja stvarnoga broja bleiburških žrtava? Štoviše, ima li se u vidu kako se na Bleiburgu radilo mahom o mlađim muškarcima na pragu stvaranja obitelji, ovaj je događaj napravio nesagledivu biološku štetu hrvatskom narodu, što će se odraziti i u kasnijim popisima stanovništva u bivšoj državi. Tako je u razdoblju poslijeratnog baby booma u Hrvatskoj stanovništvo raslo sporije čak i nego u susjednoj, znatno intenzivnije industrijaliziranoj, posljedično i jače urbaniziranoj Sloveniji (koja ni sama kroz poraće nije prošla lišo), uzevši u obzir kako su u ono vrijeme radnici imali osjetno manje djece od seljaka. Inače, poslijeratni popisi stanovništva otkrivaju još neke neugodne pojedinosti za pobornike teze o genocidu nad hrvatskim Srbima za vrijeme NDH. Naime, to bi bio u svjetskim razmjerima jedinstven slučaj genocida nakon kojega genocidirani narod ostaje većinom u doslovce svakom naselju u kojem je činio većinu prije genocida (ali, zanimljivo, kod naroda počinitelja genocida to nije slučaj, kako zorno pokazuje sudbina brojnih sela u istočnoj Lici, zapadnoj Bosni, na Banovini i u zapadnoj Slavoniji). Štoviše, genocidu unatoč, hrvatski su Srbi nekako smogli biološke snage u velikom broju naseliti imanja protjeranih i pobijenih podunavskih Nijemaca, ali i što se rijetko spominje, glavni grad Beograd. Jer tko je činio pomoćne postrojbe Staljinovoj Crvenoj armiji pri oslobađanju tog grada, i usput oslobodio beogradsko građanstvo vlasništva nad nekretninama, a nerijetko i života, nego Ličani, Kordunaši i Banijci? Kako uistinu izgleda genocid, pokazuje zlokobna sudbina Armenaca u Turskoj, ciglih četvrt stoljeća prije navodnog genocida nad hrvatskim Srbima. Niti su svoji na svome ostali, niti su druge krajeve naselili.

Tko je kriv?

Razmrsivanje jasenovačkog čvora i utvrđivanje povijesne istine o jasenovačkom kamenu oko vrata nužno je među ostalim i zato što je laž, pri čemu je potpuno svejedno je li posrijedi 700 tisuća žrtava ili njih tek stotinu tisuća (koliko, evo, i Hrvati sami priznaju), i u bližoj prošlosti služila kao pogonsko gorivo za mržnju, ali i kao moralno opravdanje da se Hrvatima smije činiti svako zlo. Vukovar i grobnice posijane diljem Hrvatske devedesetih najgorči su plod jasenovačke laži, koju njezini promotori i dalje uporno održavaju na životu. Jer ako je ono što tvrde istina, zašto tako grčevito odbijaju otvoriti arhiv NDH u Beogradu da se svi u nju uvjere? Zašto, ako Jasenovac ne vide manipulativnim sredstvom koje bi im moglo poslužiti i u budućnosti? A i njihovi domaći sekundanti zacijelo su svjesni da i ublažena laž ostaje ipak samo laž, mada oni uz nju pristaju iz drugih motiva, ali u konačnici s istim učinkom. Ti revni promicatelji jasenovačko-bleiburških inverzija žive od tovarenja krivnje drugima, sve kako bi prikrili nedvojbenu krivnju svojih očeva za grozomorne zločine. Kako ne mogu pokazati koja bi to djela Hrvata ratnih devedesetih, nadahnuta simbolikom NDH, makar i malo podsjetila na ona pripisivana NDH, bore se protiv efemernih pojava poput grafita i pjevanja nepoćudnih pjesama. Uvećavajući njihovu važnost samo potiču nezrele inatljivce očarane zabranjenim voćem da to i dalje čine. Mada se nipošto ne može poreći kako tu ima i pojava donekle shvatljivih u neshvatljivim vremenima, no, na kojima je, puki razum to govori, štetno odgajati djecu i iz perspektive interesa hrvatstva, a još i više odgoja kršćanske duše, primjerice, pjesama u kojima „kamioni kroz Imotski žure“. I kad bi se angažman sekularnih dušobrižnika sveo samo na to, bilo bi ljudski zahvaliti im. Nažalost, oni ne staju na tome, nego su upravo patološki opsjednuti NDH-izacijom suvremene hrvatske države. NDH im se priviđa posvuda, tako da se stječe dojam kako bi bez NDH i sami izgubili smisao postojanja.

Dovoljno je samo zamisliti što bi bilo da djelatnici socijalne skrbi u nedavnom slučaju koji je potresao Hrvatsku nisu nesretno dijete vratili u biološku mu obitelj roditelja romske nacionalnosti. Ne samo što bi se našli pred prijekim sudom drugarica Veljače i Janjić Medančić. Iz svih bi se medijskih topova otvorila kanonada o puzajućoj fašizaciji društva, o finom, destiliranom, u Hrvatima odvajkada duboko ukorijenjenom šovinizmu, koji, evo, nadahnut ustaškim grafitima i pjesmuljcima, svako malo ispliva na površinu. Rogoborilo bi se uzduž i poprijeko o paraboli s endehazijskim otimanjem kozaračke djece, koje i danas živi kroz službe i institucije Republike Hrvatske, jer, evo, „ne daju im vlastito dijete samo zato što su Cigani“. Ovako, kad je dijete, moguće i pod utjecajem stvorene društvene psihoze, vraćeno biološkim roditeljima, i potom ubijeno od vlastite majke, koja ne može biti jedina odgovorna jer je od odgovornosti zaštićena manjinskom pripadnošću, eto baš onoj manjini čijih pripadnika na popisu jasenovačkih žrtava ima više nego što ih je na području NDH uopće i živjelo, ubila ga je Republika Hrvatska. Poruka je jasna – Hrvatska, kakva god bila, ubija! Kriva je – ili kao Republika Hrvatska, ili kao NDH koja spokojno drijema u njezinim njedrima.

Grgur S./Kamenjar.com