"Homoseksualni čini suprotni su prirodnom zakonu" - riječi su što ih je okupljenom mnoštvu izrekao papa Ivan Pavao II. s balkona Bazilike sv. Petra, 9. lipnja 2000. godine, dok je ulicama Rima marširalo tisuće ratobornih gay-aktivista i njihovih poklonika. Naime, on je tada jasno i glasno izrekao jednu od istina koja je sastavnicom kršćanskog nauka i napomenuo kako Crkva o toj istini ne može i ne smije šutjeti.

 Sljedbenik Krista i namjesnik Svetoga Petra, Čovjek u bijelom, Papa Wojtyla, Papa Poljak, Papa - putnik, Papa - mirotvorac, Papa - zaštitnik slabih, Papa - humanist i filantrop, Papa - pomiritelj među ljudima i religijama, moralna vertikala naše civilizacije XX. stoljeća, danas svetac Katoličke Crkve, Ivan Pavao II., od nekih je tada čak bio prozvan kao "homofob". Dakako, riječ je o onima koji ne znaju ili ne žele znati za temeljne istine kršćanske vjere i vođeni isključivo svojim niskim strastima nastoje svaku opačinu, nemoral i blud skriti iza "ljudskih prava" i "sloboda", pa čak to kao model shvaćanja i ponašanja nametnuti svima oko sebe u ime "slobode", nesvjesni kako su upravo oni i prije svega oni u duhovnom i mentalnom smislu robovi - robovi vlastitih strasti, opsesija i nekontroliranih, bolesnih poriva kojima nisu u stanju ovladati.

 Evo što kaže naše kršćansko učenje o spolnosti, tjelesnoj i duhovnoj čistoći, cjelovitosti osobe, ljudskom dostojanstvu i seksualnosti kao Božjem daru:

 II. Poziv na čistoću 2337  Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnost tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.
Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara.
 
Cjelovitost osobe

2338. Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osi-gurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruk  život, ni dvostruk govor.

2339. Čistoća zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili se pušta da ga zarobe i postaje nesretan.

'Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru to jest potaknut i vodjen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pri-tiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobadjajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnosću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.'

Usp. Mt 19,6.
Usp. Mt 5, 37.
Usp. Sir 1,22.

(Vidi: Katekizam Katoličke Crkve)

Dakle, nema nikakve sumnje da su homoseksualni odnosi kao i sve druge protuprirodne čini i nastranosti grijesi - i to teški grijesi. No, Crkva nikad ne osuđuje osobu nego čuva njezino dostojanstvo, ali osuđuje djelo, odnosno čin koji nije u skladu s kršćanskim moralom i protivan je Božjim i naravnim (ljudskim) zakonima. Ne rijetko, u svakodnevnom životu to se miješa jedno s drugim, pa se čovjek ponekad stavlja u ulogu suca, iako to pravo pripada jedino Stvoritelju - ili se pak osuda grijeha svjesno ili ne stavlja u istu ravan s osudom ljudske osobe. Mnogi s ovim tezama vješto i smišljeno manipuliraju ne bi li kako naudili Crkvi, a gube iz vida kako su se sve sile zla u posljednja dva milenija koje su udarale na njezine temelje lomile o hridi Petrove stijene.

Naša Crkva nikoga ne sili na vjerovanje u Boga, niti bilo komu nameće svoje učenje, ali jednako tako ne priznaje silu, pogotovu ne onu koja je usmjerena ka narušavanju njezinih temeljnih načela. To nisu dopustili ni naši pređi koji su se prije Milanskog edikta iako progonjeni, surovo mučeni i ubijani, više od tri stoljeća okupljali i molili u katakombama oko Rima, gdje su čak i pokapali svoje pokojnike. I ne samo da su opstali, nego su toliko ojačali i proširili svoju vjeru, da je Rimsko Carstvo 380. godine priznalo kršćanstvo kao državnu religiju.

U ime čega i s kojim pravom bilo tko može tražiti i očekivati od Katoličke Crkve da se odrekne svoga poslanja, svoje misije, svoga svetog i uzvišenog djelovanja i učenja čiji su temelji postavljeni na ljubavi i istini, na najhumanijim načelima što ih poznaje ljudska civilizacija? Otkuda pravo pripadnicima bilo koje skupine, sekte, ideologije ili režima, priječiti kršćanima njihova ljudske i vjerske slobode - slobodu vjerovanja, svjetonazora, okupljanja, slobodu riječi, a pogotovu, otkuda to pravo onima koji za sebe u isto vrijeme tvrde kako su sami obespravljeni, poniženi, diskriminirani i izopćeni iz društva?

Zašto agresivne skupine ateista, anarhista, neokomunista, LGBTIQ+ aktivista, tobožnjih liberala ili samozvanih "antifašista", sotonista i "progresivista" tako žestoko i nesmiljeno jurišaju na našu Crkvu? Zašto napadaju i oskvrnjuju katedrale, nastoje razoriti obitelj i brak kao zajednicu muškarca i žene, bacaju blato na svećenstvo, ubojstva nerođenih proglašavaju "pravima žena", vrijeđaju nas kršćane i katolike i po svaku cijenu žele kleru i vjernicima utjerati strah u kosti? Imaju li njihova ogorčenost, mržnja i destrukcija bilo kakvog racionalnog razloga ili uzroka?

Ne. Nemaju. To je iracionalan, bolesni poriv utemeljen na mržnji i destrukciji, jer oni kojima smetaju Božji zakoni i Kristova Crkva nastoje svoje opačine i grijehe pretvoriti u vrline, a moralne vrline i etičke vrijednosti u nazadnjaštvo, zaostalost, primitivizam, u nešto što "šteti" nekom tobožnjem "progresu" - njihovom svijetu u kojem je dopušteno sve osim onoga što je normalno i istinski humano i napredno.

Katolička Crkva nikoga ne diskriminira. Ona nikomu ne nameće svoje učenje. Ona ne uzrokuje bilo čiju neravnopravnost - naprotiv. Bezuvjetna ljubav, dostojanstvo i sloboda svake ljudske osobe neovisno o podrijetlu, rasi, naciji i vjeri, mir i jednakost svih nas ljudi kao Božjih stvorenja s prirođenim pravima što nam ih daje sam Stvoritelj, temelj su njezina duhovnog i pastoralnog djelovanja.

Katolička Crkva jest krotka i milostiva - jer kao sljedbenica Isusa Krista drugačija i ne može biti - ali neće ustuknuti pred prijetnjama, terorom i pritiscima kojima je izložena; ona ne priznaje ovozemaljske autoritete ni bilo čiju silu - njezine temelje postavio je Krist preko svoga namjesnika apostola Petra, ona svoje učenje i poslanje zasniva na Božjoj Riječi, čuva ju i nad njom bdije Duh Sveti i drugoga gospodara osim Boga Svemogućega nema.

Teče treći milenij od utemeljenja Kristove Crkve na Zemlji. Kristove Crkve koja je ljudima donijela nove vrijednosti u odnosu na mnoge moralne i juridičke norme i zakone Starog Zavjeta. Krist je ukinuo zakon odmazde ("Oko za oko - zub za zub"), okrutno kažnjavanje grješnika (javnim sramoćenjem i kamenovanjem) i svako drugo nasilje, a ljudima ponudio oprost kao Otkupitelj koji je na Križu podnio muku za sve nas. On koji je Put, Istina i Život darovao nam je sebe i sklopio s nama vječni Savez - a mi ga možemo svojom voljom prihvatiti ili odbaciti.

Nebrojeni narodi su nestali kroz posljednja dva milenija, propadale su države i režimi, mnoge ideologije su se uzdizale, vladale i potom odlazile u ropotarnicu povijesti, sekte nastajale i nestajale, osvajači i silnici kojima je bio cilj ovladati svijetom prije ili poslije su doživljavali isto, a Crkva je opstala. Kristova Stijena je tu i ostat će tu jer su njezini temelji ISTINA i LJUBAV. A oni kojima to smeta i bave se mišlju kako će ovladati ljudskim srcima i u njih usaditi sotonsko sjeme grijeha, razdora i mržnje, trebali bi znati da je Čovjek prije svega i iznad svega Božje stvorenje, da je stvoren na sliku i priliku svojega Oca - Stvoritelja svega postojećeg i s Njime tako čvrsto vezan da ga otrgnuti ne može nijedna ovozemaljska sila. Naša neumrla duša, razum i razlikovanje Dobra od Zla pečat su što ga je Tvorac i Gospodar svijeta ostavio u nama kao jasno prepoznatljivi znak po kojemu znamo da smo djeca Božja.

Naravno, kao nesavršeni ljudi, skloni smo grijesima i otklonu od svoje vjere, bilo zbog ljudskih slabosti, iz neznanja ili pomodarstva - jer ponekad bez promišljanja prihvaćamo ono što nam se podmeće kao "napredno", "moderno", "suvremeno", "popularno". Okrenuti se ponekad k sebi, razgovarati sa sobom, preispitati se i biti samokritičan itekako je nužno i korisno za svakoga od nas pa i za našu Crkvu.

Mi kršćani - od Pape preko klera do svakog od vjernika - kao sol zemlje i svijetlo svijeta, pozvani smo provoditi evangelizaciju među bližnjima, tumačiti i zastupati svoju vjeru, te vlastitim primjerom svjedočiti tko smo i što smo, ali ne i nametati svoja uvjerenja bilo komu. Vjerski fanatizam je ono što najviše šteti upravo vjeri u ime koje nastupaju oni koji to čine. Mnogi koji sebe smatraju i zovu kršćanima, u uvjerenju kako čine Bogu ugodno djelo i doprinose svojoj Crkvi, žele upravo to: nametnuti vlastite religijske stavove i uvjerenja drugima - ponekad i na grub, nedostojan način, uz neprimjerene riječi, srdžbu, ljutnju, pa čak i psovke, uvrede ili omalovažavanjem tuđeg mišljenja, što je naročito primjetno danas, na tzv. društvenim mrežama. To nikako nije pravi put. Kršćanin koji doista želi biti "sol zemlje i svijetlo svijeta" (kako je govorio Krist), pozvan je na evangelizaciju ali tako da njegovo ponašanje i djelovanje u ljudima koji ga okružuju probudi onu klicu ljubavi i dobrote što ih je u njihove duše udahnuo Stvoritelj i svojom slobodnom voljom požele slijediti njegov primjer i otvoriti svoje srce Bogu - to je suština evangelizacije.

Sodoma i Gomora - gradovi u kojima su vladali blud, razvrat, svakovrsne opačine, pa i homoseksualizam - bili su i ostali sinonim grijeha, ali i pravedne Božje kazne

(Adresa slike)

Uostalom, vjerovanje je duboki unutarnji, intimni osjećaj koji se događa u srcu i duši čovjeka uz pomoć silnica koje je teško dokučiti, ali sve se događa uz slobodnu volju i prihvaćanje razumom. Nema nikakve prisile, niti je može biti. Ljudi su pozvani na taj Put, a od njih ovisi žele li ga prihvatiti ili ne. Onomu tko u svojoj nutrini nema tog osjećaja prihvaćanja vjere slobodnom voljom, neće pomoći nikakva uvjeravanja, a pogotovu ne pritisci ili strastvena dokazivanja "pravovjernosti" i "ispravnosti" kršćanskog učenja.

Upravo zato što je utemeljeno na univerzalnim načelima dobra i ljubavi, danas je kršćanstvo najprogonjenija vjera. Kršćane se diljem svijeta ubija, istjeruje iz domova, kleveće, vrijeđa, nagoni na odricanje od Krista - od Eritreje, Sudana, Somalije, Jemena, Irana, preko Indije, Afganistana, Pakistana, Libije i Sirije, do Sjeverne Koreje, Kine i Kube. No, isto tako se mora pogledati istini u lice i reći kako ni u samoj Europi koja se (nažalost) odrekla svojih kršćanskih korijena, njihov položaj nije sjajan. Starim kontinentom je ovladala velikim dijelom lijevo-liberalno-anarhistička ideologija koja ne poznaje i ne priznaje Boga, nego teži razaranju kršćanskih vrednota.

Hedonizam, posvemašnja dekadencija i relativizacija svih moralnih i etičkih normi ono je što predstavlja temeljne "vrijednosti" i osnovu "svjetonazora" značajnog dijela urbanih Europljana u tzv. zapadnom "razvijenom" svijetu. I jednim dobrim dijelom tomu pridonose LGBTIQ+ pokreti, feminističke udruge, neokomunističke, anarhističke i neoliberalne stranke i grupacije udružene s ateističkim, sotonističkim i drugim skupinama kojima su pokretač razaranje moralnih vrednota i mržnja prema kršćanstvu. Pod krinkom "progresa" oni nam nastoje nametnuti jedan bolesni svijet kao normu življenja i "civilizacijsku tekovinu".

Današnji "suvremeni" čovjek u bezglavoj utrci za materijalnim sve je pretvorio u "robu", pa i sebe sama. Pomama za užicima - uvijek novim i drugačijim - odraz je slabosti duha i tijela i naše izgubljenosti, a životi onih koji idu tim putem završavaju uvijek isto: u depresiji, frustraciji, posrnuću i slomu. Ne živi čovjek samo o kruhu. Najvažnije što je ljudskom biću potrebno za skladan  i ispunjen život i ono što istinski vrijedi, nema cijenu, ne može se kupiti novcem, niti je sadržano u materijalnim stvarima ili čulnim zadovoljstvima. Tu prostu toliko puta dokazanu istinu mnogi potiskuju i pred njom svjesno ili nesvjesno zatvaraju oči. A trebalo bi ih samo zapitati: Mislite li da se ljudska sreća, duševni mir, obiteljski sklad, pamet, znanje ili talent mogu kupiti novcem? Možemo li bilo čiju ljubav ili iskreno poštovanje zadobiti uz pomoć novca? Kolika je cijena povjerenja ili osjećaja privrženosti prema drugom ljudskom biću i može li se to izraziti u novcu, zlatu ili kakvim drugim dragocjenostima? Kojim se to materijalnim aršinima mjere plemenitost, dobrota, istina, pravda, čovječnost i mogu li se kupiti ili prodati na tržnici? Koliko koštaju iskrenost, savjest, solidarnost, dobrota, plemenitost, razboritost, ideal, uvjerenje? Imaju li razum i misao cijenu?

Ništa od spomenutog ne vidimo, ne možemo dodirnuti niti izvagati, ništa od toga nije materijalno niti se može izraziti količinom ili cijenom, pa čak ni definirati i objasniti našim riječima, ali što biva s ljudskim bićem ako je lišeno spomenutih osobina ili vrijednosti? Ostaje li to i dalje Čovjek u onom punom i pravom smislu riječi - ili je svođenjem na čisto materijalnu, biološku dimenziju reduciran na razinu nižu od životinjskih vrsta? Imamo li pravo kao duhovna bića kojima je Bog osim tijela podario i razum, slobodnu volju i osjećaje na takvu degradaciju sebe samih?

Zanemarujemo li olako činjenicu kako je upravo kršćanstvo izvelo europske narode iz razdoblja divljaštva i odvojilo ih od barbarstva? Da nije bilo pape Grgura I. Velikog i benediktinaca, tko zna do kad bi se Europa valjala u glibu i krvi izjedana ratovima i življenjem u čoporima - uz incest i svakovrsnu blud, nasilje i odsustvo svih normi. Kršćanstvo je ne samo izdvojilo čovjeka od čopora, civiliziralo ga i učinilo humanim moralnim i smislenim bićem, donijelo mu pismenost, kulturu, život u obitelji, uspostavilo Božje moralne i etičke zakone, nego i u svakodnevnom životu bilo na korist i pojedincu i zajednici. Benediktinci su to dokazali dijeleći dobro i zlo s ljudima, uz geslo "Moli i radi" (Ora et labora) i tako korak po korak, ne rijetko uz golemu patnju i žrtve, stjecali povjerenje puka šireći Kristovu vjeru za dobro svih i u slavu Božju.

Mi smo danas pozvani kao nekad sljedbenici sv. Benedikta biti apologeti, branitelji kršćanske vjere, jer ako to ne činimo, nismo "sol zemlje i svjetlo svijeta". (Mt 5, 13 - 16.)

"Ne bojte se" - bile su prve riječi pape Ivana Pavla II. što ih je uputio puku na Trgu svetog Petra 22. listopada 1978. godine, prigodom inauguracije, službeno započinjući svoj pontifikat. Nadahnut Duhom Svetim, istupio je i poručio nam kako u svome kršćanskom poslanju ne smijemo podlijegati strahu i malodušju. Strah je okov, on sputava tijelo i um, guši slobodu volje, muti razum, priječi nas da govorimo i svjedočimo istinu i činimo ono što držimo ispravnim, onemogućuje nam puninu života i poništava dostojanstvo ljudske osobe. Koliko budemo u stanju osloboditi se straha, toliko ćemo biti spremni braniti svoje vrijednosti i mijenjati svijet na bolje. To nikad nije bilo lako. Ali, drugoga puta nemamo.

A da bismo to mogli, otvorimo svoja srca i u njih pustimo Krista.

S Bogom i uz Boga sve je moguće. Okrenemo li Mu leđa, izgubljeni smo. U ovo naše vrijeme bremenito svakovrsnim patnjama onih koji su progonjeni, ubijani, obespravljeni, napušteni, Bog nam je potrebniji nego ikad.

"Ne bojte se!", odjekuje i danas Vatikanom, Rimom i cijelim kršćanskim svijetom, u ovo vrijeme kad naša Crkva očekuje izbor novoga Pape. Neka Duh Sveti nadahne kardinale svojom milošću i prosvijetli ih kako bi učinili ono što je najbolje za našu Crkvu i sve nas.

Zlatko Pinter/PDN