‘NEĆEMO POSTATI GLOBALNI SAVEZ’! Stoltenberg okrenuo drugi obraz, nakon što su napljuskali NATO pakt: ‘Niste u stanju omogućiti sigurnost Europi, a sad još i ovo’

Na posljednjem summitu NATO saveza u Madridu, održanom krajem lipnja prošle godine, po prvi u svojoj povijesti ta je vojno-politička organizacija pozicionirala Kinu kao, uz Rusiju, svog najvećeg suparnika. Prethodno je to učinjeno u strateškim i drugim doktrinarnim dokumentima SAD-a.

To je, naravno, izazvalo oštre kritike Pekinga. Još oštrije kritike od strane Kine izazvale su namjere Sjevernoatlantskog saveza da se proširi globalno, prije svega na prostor Azije, što je Peking nazvao otvorenim protukineskim namjerama Zapada na čelu sa SAD-om. Međutim, čini se kako u toj priči moguće dolazi do naglog zaokreta, piše analitičar portala Geopolitika.news Zoran Meter.

Naime, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg je u najnovijem intervjuu za američki The Washington Post između ostalog izjavio kako ne smatra da bi savez mogao biti uvučen u mogući sukob s Kinom oko Tajvana. “NATO će ostati savez Sjeverne Amerike i Europe, neće postati globalni savez s članicama iz Azije, a naše jamstvo zajedničke sigurnosti proteže se na teritorij zemalja saveza.”

Sukob Kine i Tajvana imao bi duboke posljedice po Zapad

Pri tom je ipak upozorio na “duboke posljedice” koje bi eventualni sukob Kine i Tajvana imao za cijeli Zapad kazavši slijedeće.

“Svaki sukob u i oko Tajvana imat će duboke posljedice za sve nas. Ako uzmemo trgovinu, 50% tereta u kontejnerima, brodovi prolaze kroz Tajvanski tjesnac. Važan dio svih poluvodiča u svijetu proizvodi se u Tajvanu. Stoga će gospodarski i trgovinski učinci sukoba biti ogromni i odmah ćemo ih osjetiti.” Kazao je Stoltenberg.

Je li ovaj Stoltenbergov politički zaokret u odnosu na prethodne najave sa summita NATO-a u Madridu plod samo Stoltenbergovih razmišljanja? Teško je, naime, očekivati, da bi se on usudio ovako nešto kazati bez prethodne suglasnosti Washingtona. Stoga se nameće pitanje ne želi li SAD ovom izjavom glavnog tajnika najmoćnijeg vojnog saveza u povijesti učiniti ustupak Kini s kojom je Washington odnose doveo na najnižu razinu od međusobnog priznanja početkom 70-ih godina prošlog stoljeća?

Naime, još samo prije cca 3 mjeseca Jens Stoltenberg se ponašao i govorio potpuno drukčije. Tada je bio u službenom posjetu Južnoj Koreji i Japanu (prvom takve vrste bilo kojeg glavnog tajnika NATO saveza u povijesti), a posjet je pak koincidirao s posjetom Seulu odnosno Tokiju američkog ministra obrane Lloyda Austina. Oba su posjeta bila nedvojbenog protukineskog karaktera odnosno fokusirana na nastojanja za zauzimanjem zajedničkog stava i praktičnog djelovanja na sprječavanju širenja regionalnog i globalnog utjecaja Kine, a tako ih je barem doživio Peking.

Upravo je nakon tih posjeta kineski državni vrh izdao neuobičajeno oštro upozorenje kako se Kina protivi aktivnostima NATO saveza na prostoru Azije i uključivanja tamošnjih država u svoj sastav, a pri tom je izrekao i onu poznatu rečenicu da „NATO nije u stanju osigurati sigurnost niti u Europi, a to želi činiti u Aziji“. Nije potrebno posebno naglašavati da je Kinu u takvom stavu snažno podržala Rusija, pri čemu obje zemlje gotovo sinkronizirano upozoravaju na novu militarizaciju Japana, a protive se i stvaranju novih vojnih saveza u Indopacifičkoj regiji – poput AUKUS-a (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD).

Kako god bilo, da se malo poigramo riječima, Stoltenberg je u intervjuu WP-u najavio zaokret u politici globalnog zaokreta NATO saveza. Vidjet ćemo ubrzo je li to bio samo njegov osobni „hir“ (što sumnjam), ili se radi o osmišljenoj odluci onih unutar saveza koji o strateškim pitanjima donose ključne odluke. Stoltenberg je u tom smislu samo glasnogovornik, a ne operativac.

Kina će, naravno, izjave ovakvoga tipa promatrati kroz poteze NATO saveza u praksi a ne na razini retorike. Jer nije nikakva tajna da američke vojne brodove koji plove Tajvanskim tjesnacem sve češće prate i vojni brodovi UK-a, Francuske a odnedavno čak i Njemačke. Za Kinu je Tajvan „pitanje svih pitanja“, oko kojeg nema kompromisa kada je riječ o tome da Peking u svim ključnim dokumentima Tajvan tretira nedjeljivim teritorijem suverene Kine.

I za kraj samo kratak podsjetnik:

Službeni odnosi između središnje vlade NR Kine i Tajvana prekinuti su 1949. nakon što su se u građanskom ratu s kineskom Komunističkom partijom poražene snage Kuomintanga – KMT (predvođene Čang Kai-šekom) povukle na taj kineski otok.

Poslovni i neformalni kontakti između dviju strana nastavljeni su kasnih 1980-ih posredstvom nevladinih organizacija: Pekinške udruge za razvoj odnosa preko Tajvanskog tjesnaca i Taipei Foundation for Cross-Strait Exchanges. Nije potrebno podsjećati kako je Kina najveći trgovinski partner Tajvana i da brojni stanovnici tog otoka imaju svoju rodbinu u kopnenoj Kini, kao i to da je na Tajvanu prisutan kapitalistički (tržišni) društveni ustroj, a u Kini komunistički. Iako se u Kini po pitanju biznisa potpuno poštiva privatno vlasništvo, a komunizam se kao ideologija proteže u sve ostale sfere društva.