Nekad hereze, danas „moderni napad“ na Katoličku crkvu
Vjerujem da gotovo nema čovjeka koji nije čuo za riječi hereza ili heretik. Heretik je krivovjernik. On je čovjek koji iskrivljava ili izopačuje zdravi nauk Katoličke crkve, živi po tome iskrivljenju i želi ga nametnuti drugima. Od samih početaka Katoličke crkve, u krilu univerzalne Crkve javljali su se razni krivi nauci vezani uz doktrinarno učenje i vjerske istine. Crkva je imala raznih velikih teškoća tijekom svoje povijesne zbilje, kako bi se trajno i uspješno riješila pojedinih krivovjerja. Katolički povjesničar Hilaire Belloc ( 1870. – 1953.), na temelju svoga velikog povijesnog znanja, u knjizi „Velike hereze“ opisao je pet najznačajnijih hereza stvorenih unutar Katoličke crkve. Spomenuta knjiga prevedena je i tiskana na hrvatskom jeziku u nakladničkoj kući „Naklada Benedikta“, u Zagrebu, 2012. godine. A izvorna knjiga Hilairea Belloca objavljena je daleke 1938. godine. Knjiga na vrlo jednostavan način obrađuje četiri hereze koje su nastale unutar Katoličke crkve: arijanska, islamska, katarska i protestantska hereza. Hereza koja je u knjizi predviđena kao ona koja se ostvaruje i koja je izuzetno jaka, te sve moćnija u naše vrijeme, jest, po osobnom sudu autora, „moderni napad“ na Katoličku crkvu. Dakako, svaka je hereza, pa tako i one prijašnje četiri, izravan napad na ustrojstvo i nauk Crkve. Moderna hereza 21. stoljeća jest ono što je postalo opći duh ili opće razmišljanje među pukom, a to su nametnuta razmišljanja, na neki način javno mišljenje. „To vrijedi i za napad na nerazriješivost braka. Nitko masovnu modernu praksu razvoda i odobravanje razvoda ne naziva herezom, ali je jasno da to jest hereza zato što njezina glavna osobina jest poricanje kršćanskog nauka i lukava zamjena toga nauka drugim naukom – onim da brak nije ništa drugo nego ugovor koji se može razvrgnuti“ (H.B., Velike hereze, str, 18). To znači da u našemu vremenu ima niz krivih razmišljanja koja teoretski i praktički pripadaju u hereze suvremenog doba, ali ih nitko tako ne zove niti ih želi tako zvati. Cilj ove teme, moga promišljanja, nije obrađivati pojedinačno svaku herezu iz povijesti Crkve, pa tako ni one 4. najvažnije. Cilj mi je predočiti čitateljima sve ono što znameniti povjesničar Hilaire Belloc zove „modernim napadom“ ili modernom herezom. Činjenica je da su se u četiri najznačajnija heretička slučaja napadi na Katoličku crkvu događali unutar Crkve. A ovaj posljednji i najsnažniji napad na Katoličku crkvu događa se izvana. Autor spomenute knjige Hilaire Bellock taj „moderni napad“ zove „Borba na život i smrt“. A to znači da ta moderna heretička agresija neće stati, da će iz dana u dan biti sve jača, što osjećamo već dvadesetak godina ovoga stoljeća. „Danas katolička vjera nije suočena s nekom određenom herezom, poput arijanske, manihejske, katarske ili muhamedanske, ni s nekom vrstom uopćene hereze s kakvom je bila suočena prije tristo ili četiristo godina kada se dogodila protestantska revolucija. Neprijatelj s kojim katolička vjera treba sada odmjeriti snage i koji ću nazivati 'modernim napadom' jest sveopći udar na temelje katoličke vjere, na samo njezino postojanje. Taj je neprijatelj sve snažniji i sve svjesniji činjenice da o neutralnosti nema govora. Sile koje danas udaraju na katoličku vjeru osmišljene su s namjerom da tu vjeru unište. Bitka se od sada vodi na konačnoj crti podjele, koja podrazumijeva ili opstanak ili uništenje Katoličke crkve, i to uništenje cijele njezine filozofije, a ne samo jednog dijela“ (H. B., Velike hereze, str. 177). Riječ je dakle o bespoštednoj borbi između sila zla i Katoličke crkve, sila snažnog i bezgraničnog liberalizma, moralnih nevrednota, s vrijednosnim sustavom Katoličke crkve, zvali mi to borbom Antikrista i Katoličke crkve ili „modernim napadom“ na katoličanstvo. Očit je taj sukob, gotovo rat na svim razinama i u svim zemljama svijeta. Osobno se pitam jesmo li toga svjesni? Jesmo i svjesni da se kao katolici suočavamo s modernim poganstvom, kojemu je cilj razoriti katoličke duhovne i moralne vrijednosti. Univerzalna crkva prevladala je i filozofski pobijedila sve oblike poganstva u prošlosti. Hoće li prevladati ovo novovjeko poganstvo koje se, povijesno gledano, najmoćnije sije i bez ikakva straha sadi u zakonodavstvo nekad katoličkih zemalja? Napad na Katoličku crkvu u 21. stoljeću vodi se na osnovama materijalizma, konzumerizma, individualizma i snažnog ateizma. Mnogo se govori i piše o novom svjetskom poretku, ali se ne govori o pojedinostima toga poretka – na kakvim bi on moralnim temeljima bio sazdan, na kakvim moralnim načelima, zakonima, konvencijama? „Moderni napad na Katoličku crkvu, najsveobuhvatniji do sada, toliko je uznapredovao da je već stvorio društvene, intelektualne i moralne uzorke koji toj novoj pojavi daju osobine religije“ (H. B., Velike hereze, str. 183). U čovjeka današnjice polako se ali neprestano usađuje misao da je sam sebi dostatan, da mu Bog, vjera i Katolička crkva ne trebaju. S druge strane, toga se čovjeka pretvorilo u ovisnika o bankarskim sustavima, plaći koju prima, okrutnim poslodavcima. Postao je ili postaje rob, čovjek bez slobode. Radi onako kako mu gazda kaže jer nema vlastite imovine pa time ni slobode odlučivanja i izbora. U njegovu takvom stanju neslobode lako je njime manipulirati, ucjenjivati ga, ispirati mu danomice mozak i siliti ga da razmišlja onako kako je trenutno „cool“. Kada se čovjeka tako ponizi, to njegovo stanje zove se ropstvo, bilo ono dužničko ropstvo, ropstvo neslobode zbog nemoći odlučivanja, ropstvo čuvanja radnog mjesta. Takav je čovjek moralno pogažen, ucijenjen i nema hrabrosti pobuniti se.
21. stoljeće – stoljeće okrutnosti
Okrutnost je glavni plod „modernog napada“ na čovjeka u svim segmentima. Okrutnost je vidljiva na svakom koraku u Lijepoj Našoj. Okrutnost malih poduzetnika prema zaposlenicima. Vidljiva je u privatnom i državnom sektoru. Zaposlenicima u bankarskom sustavu, pošti, postavljaju se veliki ciljevi koje trebaju pod „moraš“ ostvariti. Na razini cijele Europske unije, i svijeta, vidljiva je okrutnost prema izbjeglicama, a još veća okrutnost ekstremnih migranata koji na tlu EU-a mačetama odsijecaju glave i tjeraju strah u kosti domicilnom stanovništvu. Okrutnost kao način odnosa među ljudima i političkim protivnicima postaje stil života. „Moderni napad“, ta moderna hereza, jest napuštati i poticati napuštanje vjere naših predaka. Okrutnost vlasti prema raznim vrstama prosvjednika postaje uobičajena. Čovjek kao čovjek više nije nešto sveto. Često je samo broj na šalterima, u bolnici, kada umre od korona virusa, ili statistički broj kao pripadnik neke stranke. Osoba, osobnost, čovječnost pomalo nestaju, a važnost poprimaju „pridržavanje ili nepridržavanje nekih mjera“. Svi trebaju biti pod kontrolom, svi trebaju biti odgovorni itd. Na sve te okrutnosti, ozlojeđenosti nema bunta, pobune. Nema prosvjeda zbog ignoriranja ljudskog, radničkog dostojanstva. Ljudsku se patnju neprestano ignorira. Društva i države postaju ravnodušni prema nezaposlenima, beskućnicima. Moguća je marginalizacije svega i svakoga, gdje god čovjek živio.
Sažetak – poruka Hilairea Belloca
„Moderni napad na katoličku vjeru (posljednji i najstrašniji od svih) toliko je uznapredovao da već vrlo jasno možemo odrediti nešto vrlo važno – od dvije mogućnosti jedna se mora dogoditi, jedan od moguća dva rezultata mora postati konačan u modernome svijetu. Ili će moderni neprijatelji svesti Katoličku crkvu (koja danas velikom brzinom postaje jedina institucija u kojoj se tradicije civilizacije razumiju i brane) na politički nemoćnu instituciju, brojčano nevažnu i, što se tiče potpore javnosti, na šutnju, ili će Katolička crkva, u ovome slučaju kao i uvijek u prošlosti, na svoje neprijatelje reagirati snažnije negoli oni mogu djelovati protiv nje, oporaviti se i proširiti svoje ovlasti, ponovno se uzdignuti do uloge vodstva civilizacije koju je sama stvorila te tako povratiti i obnoviti svijet“ (H.B., Velike hereze“, Naklada Benedikta, Zagreb, 2012., str. 191-192).
Što će se u budućnosti događati i dogoditi ovisi o svakom članu Katoličke crkve, Duhu Svetom i Božjoj Providnosti.
Marko Štrok
