Sjećanje koje ne blijedi: Za našu Dokicu

Neki ljudi ostanu zauvijek urezani u srca onih koji su ih poznavali. Ne zbog velikih riječi, već zbog velikih djela, topline i istine koju su nosili u sebi. Ova priča je sjećanje, ali i tiha zahvala ženi koju nismo mogli – i ne želimo – zaboraviti.

Još uvijek me nešto podsjeća na nju. U mirisu jutra, u tišini dana, u riječima koje netko izgovori—ona je tu. Zaboraviti ju je teško jer je uvijek blizu srca mog. Otišla je sa zemaljskog svijeta, ali kao da se to nikada nije dogodilo. Nije nestala, ostala je u svakom kutku naših misli, svakom toplom sjećanju. Postoji razlog zašto je tako moralo biti. Nebeske kočije odvele su je u raj, ali njezina prisutnost nikad nije nestala. Bila je posebna, jaka, svoja. I dok se sjećam naših razgovora, vidim je kako se smije, kako me ljutito gleda kad se ne slažem s njom. Bili smo tvrdoglavi, ali to je stvaralo naš odnos. Volio sam ju i kad je bila oštra, jer iz toga je progovarala briga. Tako je bila prema svima—iskrena, bez kalkulacija, uvijek za pravdu i dobrotu. Svima je željela zdravlje, radost i mir. Njezina pomoć bila je tiha, ali velika, nesebična. Sjećam se našeg intervjua, kako je u svakoj rečenici nosila mudrost života. Teško je pronaći takvu osobu. Život ju nije mazio, zato je bila hrabra. Nije nosila bijeli ogrtač samo zbog struke—nosila ga je kao simbol borbe, humanosti i služenja drugima. Bila je poštena do kosti, humana, omiljena. Nije tražila pohvale ni priznanja, ali njezina djela govorila su za nju. Ne postoje riječi koje bi je mogle potpuno opisati. Zato je i dovoljna samo jedna rečenica—to je bila naša Dokica. I još uvijek jest.

Hvala ti, Dokice.
Hvala ti za svaki osmijeh, za svaku toplu riječ kad je bilo najteže.
Hvala što si uvijek imala vremena, i kad si bila umorna.
Hvala što si znala slušati kad nitko drugi nije.
Hvala za tvoju borbenost, pravednost i dobrotu.
Za tvoje ruke koje su pomagale, tvoje srce koje je grlilo bez riječi.
Hvala ti što si bila više od liječnice – bila si prijatelj, oslonac, uzor.
Nisi tražila priznanja, ali si ih zaslužila svakim svojim danom.
Tvoj odlazak ostavio je tišinu, ali tvoja prisutnost i dalje govori najglasnije.
Zauvijek ćemo te nositi u sebi – jer ljudi poput tebe ne odlaze, oni ostaju.
U svakom „kako si?“, u svakom pogledu, u svakom znaku pažnje koji si nas naučila davati.

Hvala ti, što si bila baš takva. Hvala ti, što si bila naša.

Zato ne tugujemo što je otišla—nego budimo zahvalni što smo je imali. ❤️