Nenad Piskač: Načelom postupnosti do hrvatske kolektivne krivnje

Nije poznato koliko je hrvatski narod dosad platio dvadeset godina terora politike neoproštene pobjede (2000. – 2020.). Ali se nedvojbeno zna da je platio. Koliko pak Hrvatsku košta i koliko će ju još koštati hrvatsko-srpska koalicija, također nitko još nije izračunao. Među „blagodati“ koje nepotrebno plaćamo uspostavom hrvatsko-srpske (ili  srpsko-hrvatske?) koalicije spada i nametanje hrvatske kolektivne odgovornosti. To smo nametanje već vidjeli kad su srbijanski ideolozi cijeli hrvatski narod i svakoga njegova pripadnika nazivali „ustaše“, hrvatsku državu proglašavali nastavkom Nezavisne države Hrvatske i prije negoli je uspostavljena, a Tuđmana etiketirali „novim Luburićem“ (Jovan Rašković).

Najnoviji napad na HOS, legalnu postrojbu Hrvatskih oružanih snaga koja se borila pod geslom „za dom spremni“, pokušaj je nametanja kolektivne krivnje Hrvatskoj vojsci, odnosno hrvatskoj državi. Sudeći po danoj izjavi, aktualni ministar obrane o tome nema pojma! Nametanje kolektivne krivnje Hrvatima uža je specijalnost srbijanske plitke i duboke države, Srpske pravoslavne crkve i jugokomunističkih ostataka, dakle, poraženih snaga u Domovinskom ratu. Njima treba dodati i petu kolonu. Zaslužila je!

Od kolektivne do pojedinačne krivnje

Hrvati su se ozbiljno suočili s vlastitom kolektivnom krivnjom (samo zato što su Hrvati i ne žele biti Srbima „katoličke vere“) kad su kao guske u maglu odgegali u jugoslavensku zajednicu – srpski poredak. Umjesto ravnopravnosti dobili su beogradskom „vaspitnom palicom“ po gubici. I kad su poslije sto godina srpskoga terora izašli iz Jugoslavije nisu se riješili nametanja kolektivne krivnje, a čini se ni djelomičnoga pristajanja na nju. Moglo bi se reći kako uz pomoć dobro organiziranih i u državnim i paradržavnim ustanovama uhljebljenih ostataka poraženih snaga danas opet sami stvaraju preduvjete za autodestruktivni ulazak u kolektivnu krivnju. Kolektivnom krivnjom obilježen narod nema budućnosti, ako ne postane za dom spreman, onako kako je bio godine 1990./91.

Kolektivna krivnja sastavni je čimbenik „kulture mržnje“. Ona u praktičnoj izvedenici funkcionira ovako: Kad su pripremali velikosrpsku agresiju tijekom osamdesetih i na samom početku devedesetih godina, stratezi velike Srbije (iz Udruženja književnika Srbije, SANU i SPC) insistirali su na kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda, ni manje ni više negoli za „genocid“. Deset godina kasnije, poslije sloma i vojno-diplomatskoga poraza („najvećega u istoriji“) isti ti stratezi insistirali su na pojedinačnoj krivnji, kako bi Srbija izbjegla „kolektivnu odgovornost“ za zločine koji ne zastarijevaju s elementima genocida i kako bi se lakše provelo izjednačavanje krivnje sa žrtvama njezinih zločina. Mnogi su subjekti „pojedinačne krivnje“ naprasno umrli – Dokmanović, Milošević, Babić, Arkan… A odgovornost Srbije i ključnih joj pojedinaca odgovornih za zločine ostala je visjeti u zraku, zahvaljujući, među ostalim, i politici neoproštene pobjede i njezinih vitalnih protagonista u Hrvatskoj. Petoj, naime, kaj, koloni.

Godina 1990. neobično je značajna za operativni prijelaz iz pripreme (sijanja mržnje i nametanja kolektivne krivnje) prema, dakako, zasluženom kažnjavanu subjekata obilježenih kolektivnom krivnjom. U prosincu 1990. Srbija je dobila na prilično zanimljiv način novo duhovno vodstvo – patrijarha Pavla sa svim posljedicama toga čina, nakon što su „lekari“ JNA umjerenoga patrijarha Germana proglasili nesposobnim. A na prvim demokratskim izborima i novo političko vodstvo – Socijalističku partiju Srbije (SPS) i predsjednika Slobodana Miloševića. Premoćno su pregazili suparnike. SPS je srpska inačica Hitlerove totalitarne Nacionalsocijalističke stranke. Ta komunistička tvorevina (SPS) nastala je sredinom godine 1990. ujedinjenjem totalitarnoga Saveza komunista Srbije s totalitarnim Socijalističkim savezom radnog naroda Srbije. Nametanje kolektivne krivnje Hrvata provodilo se i u Crnoj Gori, drugom oku u glavi buduće nacionalsocijalističko-komunističke agresije. Na prvim izborima tamo je pobijedio Savez komunista Crne Gore. Premoćno. Srbija i Crna Gora jedine u Europi nisu razumjele poruku pada Berlinskoga zida. Komunisti su tamo zadržali vlast obećavajući Srbima veliku Srbiju, naime, „niko neće ovaj narod da bije“.

Načelo izvučeno iz kanalizacije duboke yudržave

Agresija je mogla početi i počela je odmah po stvaranju jedinstvene koalicije ideologa za pisaćim stolom, SPC-a za oltarom i političkih i vojnih izvršitelja iz državnih ustanova i kasarni. Milošević je 16. ožujka 1991. najavio u Beogradu da će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, a ne da će ukinuti totalitarni komunizam, koji se pod njegovim vodstvom ubrzo pretvorio u srbijanski fašizam. Za stvaranje velike Srbije i rat protiv obilježenih kolektivnom krivnjom („ustaša“) u Srbiji su bili praktično svi, premda je još postojala Jugoslavija, premda iz nje još nisu izašle ni Hrvatska ni Slovenija. Što je bio pokretač agresije? Zajednički cilj intelektualne elite, duhovne elite i bezbožnih komunista. Stvaranje jedinstvene srpske države sa srpskim poretkom. U to doba Beograd u Hrvatskoj nije mogao računati na bratsku pomoć HDZ-a u pokoravanju „ustaša“. Načelom postupnosti, to će se, međutim, ostvariti…

Od trenutka političkoga pada Miloševića beogradsku logiku odustajanja od kolektivne krivnje i insistiranja na osobnoj odgovornosti, prihvatile su poražene snage u Hrvatskoj, što se i očekivalo, ali i HDZ što se nije očekivalo. Kako? Jednostavno. Načelom postupnosti, kojega je napokon, u kontekstu vlastite nesposobnosti i neorganiziranosti vlade vidljivima na potresima stradaloj Banovini, izustio aktualni predsjednik vlade i šef HDZ-a. Mnogi su, naime, kaj, u Hrvatskoj mislili, a neki tako još i sad misle, da to načelo ne postoji. Postoji. Ako igdje, onda u dubokoj yudržavi, a sad je isplivalo i u plićak. Narod ga zove „mic po mic“. Ili, kuhanje živih žaba.

Već samo dvomandatno koaliranje pobjedničke stranke (HDZ) s poraženom strankom (SDSS) u ratu za nacionalno oslobođenje Hrvatske od vanjskih i unutarnjih okupatora predstavlja presedan u europskim i svjetskim razmjerima, ali ne i u okviru politike neoproštene pobjede, nastavka komunističke politike „bratstva i jedinstva“. Pa i činjenica da okupator ima političku stranku u državi koju je pokušao okupirati je izvan pameti. Kako Hrvatima oprostiti pobjedu? Nikako i nikad. Neprestano ih treba držati pod niskim i povremeno visokim naponom nametanja kolektivne krivnje. Prema starom receptu isprobavanom i uvježbavanom u Srbiji deset godina prije agresije, sada primijenjenom u Hrvatskoj. Svako malo poteže se u njoj (žešće negoli u SR Hrvatskoj!) s pozicija mitova pitanje Jasenovca, Bleiburga, Oluje, HOS-a, Varivoda, obitelji Zec, Šaranove jame, vijenaca bačenih u Dunav dan prije obilježavanja srbijanske okupacije Vukovara i tako dalje. Dokle? I koliko još do formule episkopa Atanasija Jevtića, ustoličenoga 7. lipnja 1991., koji je tada poručio Hrvatima i muslimanima: „Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini…To je danas opasnost pred mojim raspetim narodom… i ovde je saraspet svaki pravoslavni Srbin sa raspetim narodom od Kosova do Jadovna, naročito od Krajine do Borova“.

Strpljivo prema novom srpskom poretku

Tko se danas boji HOS-a preko kojega se nameće kolektivna krivnja svim hrvatskim braniteljima (u Hrvatskoj i BiH) i naoko samo jednoj navodno „ustaškoj“ postrojbi čijih je sedamstotinjak pripadnika palo spremno za obranu doma od velesrpske agresije? Isti oni kojima su „ustaše“ svojedobno bili svi koji su se, spremni ili nespremni, oduprli stvaranju jedinstvene srpske države okupacijom dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Kosova. Sva ta bolesna, na mržnji utemeljena postratna haranga protiv svega za dom spremnoga podsjeća na srbijanskoga književnika Danka Popovića koji je za „Glas crkve“ izjavio da se boji Hrvata zato „da nas ne navedu na zlo, da u nama ne naruše naše iskonsko, svetosavsko dobrotoljublje, bogoljublje, da nas ne izgnaju iz Hristovog vinograda i nateraju na opasne poslove osvete“. Poručio je uoči agresije kako će se dogoditi „Jasenovac za Jasenovac, jer Srbi ovoga puta ne bi mogli da oproste“. Evo, dakle, podloge politike neoproštene pobjede i njezine provedbe načelom postupnosti. Dajmo Beogradu u Hrvatskoj sve što hoće kako bi nam oprostili što smo Hrvati. To je stajalište koje proizlazi iz luđačke košulje ili najcrnjega ideološkoga mraka.

Otvoreno je pitanje do kojega stupnja će hrvatski narod trpjeti nametanje kolektivne krivnje ne bi li se uspostavio srpski poredak u Hrvatskoj. Njega nije mogla uspostaviti Srbija, Crna Gora, JNA i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ga „mic po mic“ uspostavlja „domovinski mir“

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti