Neočekivani Porfirijev udar na suverenu volju Crne Gore

Izborom zagrebačkog mitropolita Porfirija (Perića) za srpskog patrijarha pojavile su se nade kako bi Srpska pravoslavna Crkva pod njegovim vodstvom mogla učiniti strateški zaokret kada je riječ o brojnim spornim pitanjima. Očekivanja su ubrzo splasnula kada se njegova svetost očitovala protiv crkvene samostalnosti (autokefalnosti) Crne Gore i Makedonije.

Svakome je postalo jasno da su opuštenost i pristupačnost koje su pratile njegovu dužnost u Zagrebu neusporedive s odlaskom na čelni položaj u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, gdje su puno veća očekivanja u odnosu na njega kako unutar Crkve tako i srbijanske politike.

Od srpske Crkve i njezinog poglavara traži se da neprestano podgrijava priču o "srpskom Kosovu" i "srpskoj Sparti" (Crnoj Gori). Tako su govorili njegovi prethodnici patrijarsi Pavle i Irinej, a pod svaku cijenu to mora govoriti i Porfirije, čak i ako se s time možda intimno ne slaže. Promicanje nacionalističkih ideja ključni je dio službenog narativa Srpske pravoslavne Crkve. U pravoslavlju se ova hereza naziva etnofiletizmom, ali se u srpskoj Crkvi zbog toga nitko ne uzbuđuje jer se smatra da je sastavnim dijelom njezina poslanja skrb za nacionalno.

Upravo nošen tom idejom Porfirije se požurio očitovati o potrebi donošenja novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, izazivajući skandal na samom početku svog mandata. Rođeni Vojvođanin Porfirije osjetio se pozvanim Crnogorcima govoriti kakav bi trebao biti zakon iz nadležnosti parlamenta u Podgorici. Time je otklonio svaku mogućnost da postane reformskim patrijarhom koji bi Srpsku pravoslavnu Crkvu pokušao uvesti u 21. stoljeće. Da ista sudbina prijeti i nekadašnjoj "Južnoj Srbiji" govori patrijarhovo prvo obraćanje nakon ustoličenja u kome je rekao "kako istu tu brigu moju i svih nas zaslužuju i svi u Sjevernoj Makedoniji, koji čuvaju velike svetinje već stoljećima". Drugim riječima, Porfirije i njegova Crkva ne odustaju od svega onoga što se već stotinu godina doživljava kao prostor na koji Srbija polaže pravo. Patrijarh je otišao i korak dalje. Želeći nas obgrliti svojom bratskom pravoslavnom ljubavlju Porfirije je iskoristio Hrvatsku televiziju i poručio kako sebe u šali smatra "patrijarhom Beograda, Zagreba i Ljubljane, Srba, Hrvata i Slovenaca". Odluka da uz sve naslove koje je stekao izborom za srpskog patrijarha zadrži i dužnost zagrebačko-ljubljanskog mitropolita pokazala se itekako spornom. Spominjanje Srba, Hrvata i Slovenaca u kontekstu pravoslavlja krajnje je neukusno i zvuči prilično prozelitistički. Možda ta ideja oduševljava njegove zagrebačke prijatelje poput Ive Josipovića ili Rade Borić, ali zacijelo označava najgori mogući početak. Hrvatska ne bi smjela biti taocem Porfirijevih osobnih ambicija, a imenovanje novog mitropolita u Zagrebu bio bi više nego pristojan i priličan čin.

Bilo bi zločesto prema patrijarhu ne spomenuti kako se on u Zagrebu trudio biti susretljiv i dobrodušan. To mu zacijelo treba uzeti u obzir. No, isto tako ostaje pitanjem bez odgovora njegovo sudjelovanje u pjevanju četničke pjesme posvećene vojvodi Momčilu Đujiću. Vrijedi to i za činjenicu da je prije dolaska u Zagreb obnašao visoku dužnost u srbijanskoj vojsci. Riječ je o položaju vojnog biskupa. Preko tog podatka rado bi i prešli da episkop slavonski Jovan (Ćulibrk) također bivši srbijanski vojni padobranac koji vrlo često napušta Pakrac i odlazi u posjet vojnim postrojbama diljem Rusije. Ispada da se Srpska pravoslavna Crkva posljednjih godina trudila predstaviti u Hrvatskoj kao nekakva "ecclesia militans" (borbena Crkva). Nakon srpske agresije na Hrvatsku devedesetih godina ovo je još jedno suvišno pravoslavno "pokazivanje mišića" koje ne pridonosi pomirbi dvaju naroda i ekumenskom zbližavanju.

Ono što će trajno trovati odnose katolika i pravoslavaca jest kontroverzna uloga Beograda u zaustavljanju kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Srpska pravoslavna Crkva pojavila se u vrlo nezgodnoj poziciji kao "advocatus diaboli" u tome slučaju. Aranžman koji su dogovorili papa Franjo i pokojni patrijarh Irinej itekako je problematičan za SPC. Ispada da su Srbi pristupili u okrilje Katoličke Crkve, a nisu. Također, pridjev "diaboli" (vražji) ne priliči nekoj kršćanskoj Crkvi. Nije ni ekumenski. SPC si ga je sam dragovoljno prilijepila želeći pod svaku cijenu ukloniti Stepinca, a Papa je sve to blagoslovio, vjerojatno bez većeg razmišljanja. Rezultat te čudne suradnje jest "uladičenje" Stepinca u režiji Vatikana i Beograda, neobične nove osovine. Posve je bizarno, neprilično pa i perverzno da Srpska pravoslavna Crkva bude "ključar" Stepinčeve kanonizacije. Moglo bi se Vatikanu lako dogoditi da pridobije Srbe, što je između ostalog bio i glavni motiv Strossmayerovog jugoslavenstva, a izgubi Hrvate. Kada je Sveta Stolica donosila slične odluke oko Senjsko-modruške biskupije (koja je trebala potpasti pod Trst) mladi pravaš Ante Pavelić pozivao je Hrvate na otpor Rimu, pa čak i prosvjedni izlazak iz Katoličke Crkve te pristupanje pravoslavnoj Crkvi. Ta "pravoslavna faza" Ante Pavelića prilično je zanemarena u hrvatskoj i srpskoj javnosti. Neobično da se Sveta Stolica poduhvatila tog krajnje dubioznog aleatornog posla. Stvaranje razdora unutar Katoličke Crkve poradi tobožnjih ekumenskih postignuća najčudnija je dimenzija Franjinog pontifikata.

Porfirijevo obraćanje Crnogorcima dogodilo se u vrlo nezgodnom i osjetljivom trenutku. Naime, posljednjih dana svjedoci smo dramatičnog početka demontiranja crnogorskog članstva u Sjeveroatlantskom paktu. Voljom novih izbornih pobjednika u javnost su pušteni osjetljivi tajni podatci s imenima agenata američke Središnje obavještajne agencije (CIA) koji su boravili u Crnoj Gori. Nema nikakve sumnje da je to bila osveta prosrpskih elemenata u novoj crnogorskoj vlasti zbog toga što je 2016. uz pomoć zapadnjačkih tajnih službi spriječen pokušaj državnog udara, u koji su izravno bile umiješane Rusija i Srbija. Bio je to veliki skandal svjetskih razmjera. Nedvojbeno da su u toj operaciji američki agenti odigrali ključnu ulogu. Ova diverzija nije imala za cilj samo otkrivanje imena agenata CIA-e nego i sramoćenje Crne Gore unutar Sjevernoatlantskog pakta kao zemlje koja nije sposobna čuvati zajedničke tajne. Podgorica je pala u ruke proruske klike koja će učiniti sve kako bi tu zemlju istrgnula iz vojnog i političkog savezništva sa zemljama Zapada. Sadašnji premijer nove crnogorske vlade Zdravko Krivokapić susreo se još u studenom prošle godine s volokolamskim mitropolitom Ilarionom (Alfjejevim) zaduženim u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi za odnose s inozemstvom. Njega se smatra čovjekom od najvišeg povjerenja ruskog predsjednika Vladimira Putina.

U tu priču apsolutno se uklapa i Porfirije koji je odbio poslati svog predstavnika u Carigrad na posvećenje novog mitropolita halkidonskog Emanuila (Adamkisa) za koga se očekuje da bi mogao biti nasljednik ekumenskog patrijarha Bartholomeosa. To znači da Porfirije odlučno stoji na čvrsto ukopanim stajalištima svoga prethodnika. U Moskvi će uistinu to znati cijeniti.