Nepovjerenje i strah razbijaju se polako kao kamen čekićem

Epikur (341. pr. Kr. – Atena, 270. pr. Kr.) je bio filozof iz helenističko-rimskog razdoblja. Poznat je njegov citat „Bogatstvo se ne mjeri materijalnim vrijednostima koje čovjek posjeduje, već čašću koju je stekao“. A jedna kineska poslovica kaže: „Kada leopard umre, ostavlja svoju kožu, a kada čovjek umre, ostavlja svoju čast i ugled“. Tematska bliskost tih dvaju vrlo sličnih citata vjerojatno je sasvim slučajna. Uglavnom, oba citata, ili citat i kineska poslovica, stavljaju težište čovjekova života na čast i ugled, ne na moguća stečena materijalna dobra. Živeći svoj zemaljski život čovjek, htio on to ili ne, iza sebe ostavlja trag. Kakav trag? To ovisi, dakako, o pojedincu, njegovim životnim idealima i moralnim načelima. Ti citati, iako izrečeni izvan kršćanskog miljea, duboko duhovno ulaze, ili su duhovno potvrđeni biblijskim duhom i biblijskom teologijom Starog i Novog zavjeta. Za Isusa su evanđelisti zapisali „da je prošao zemljom čineći dobro“. Hoćeš li ti zemljom proći čineći dobro, pa da tako iza sebe ostaviš čast i ugled? Možeš, ako se nisi pogubio u trci života s jakom dozom hedonizma i konzumerizma.

„Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa” (Sokrat)

Iskustvo je vrlo važan čimbenik u životu. I za čovjekovo iskustvo postoji uzrečica: „Pametan čovjek uči iz iskustva drugih, a budala iz vlastitog iskustva“. U tome kolopletu ubrzanog tempa života ponekad smo pametni kada slušamo iskustva drugih, ali i često budale, jer želimo sami sebe iskušavati u nekim događanjima kako bismo se sami uvjerili u plodove kušnje koju smo sebi nametnuli. Ako nam se dogodi realan neuspjeh, rađa se nepovjerenje u samog sebe, svoje mogućnosti, sposobnosti i duhovne domete. S nepovjerenjem u samog sebe javlja se i strah od mogućih novih negativnih iskustava koja ostavljaju rane. Strah je normalna pojava afektivnog života. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. On može biti racionalan i iracionalan, opravdan i neopravdan. Stvarna ili nestvarna opasnost.

Biblijski govor o čovjekovu strahu

Za Bibliju čovjekov je strah vrlo važan u smislu promatranja, analize i ohrabrenja čovjeka u različitim životnim situacijama. Taj se strah u Svetom pismu očituje na različite načine i u raznim oblicima: strah od dušmana – neprijatelja, kao nekakav čudni nemir u srcu, kao duh bojažljivosti, pretjerana zabrinutost za ovozemaljsku stvarnost, osamljenost i osjećaj da Bog nije uz čovjeka. U takvim i sličnim situacijama biblijski likovi, autor psalama, traže bojažljivo u Bogu svjetlost, spasenje, štit i zaštitu. Očekuju da ih Jahve izbavi iz nevolja i da im bude pomoćnik u nevoljama. Na tu se nakanu mole i bivaju uslišani.

Strahovi čovjeka našega doba

U našemu vremenu situacija je slična. Ima ljudi koji su nemirni u duši i srcu. Postoji egzistencijalan strah – kako preživjeti u siromaštvu. Kako biti manje zabrinut i tjeskoban za sadašnjost i budućnost? Kako ne utonuti u crnilo pesimizma i depresiju? Kako ostati normalan u psihološkom ratu koji nas danomice zapljuskuje kao veliki morski valovi, i u  medijskom ratu, od najave novog vala pandemije? Slika psihološkog profila čovjeka 21. stoljeća naglo se promijenila već na samom početku ovoga stoljeća. Preporuke: „Ostani doma!“, budi na određenoj distanci od drugog čovjeka, pridržavaj se mjera Nacionalnog epidemiološkog stožera, školuj se online, sam bez društva i komunikacije s drugom djecom, itd. Sve je to stavilo pojedinca u sasvim nove neprirodne situacije, iz kojih će svaka osoba izaći psihološki na svoj originalan način. Nepovjerenje u ljude, sumnja u to da nisu zaraženi Covidom-19 opterećuje čovjeka nekom dozom straha. Analize ponašanja djece školskog uzrasta pokazuju psihološke promjene učenika. Izazivanje straha ili blage bojažljivosti donosi pitanje kada će sve to završiti, da opet budemo opušteni, da opet možemo bez ikakva opterećenja „sjesti pod brajdu“, u kafić, i zapjevati, slaviti rođendane, imendane, godišnjice braka. Jer, ljudi su izgubili smiješak, smisao za humor, boje se prići jedni drugima, rukovati, poljubiti.

Ne bojte se, poručuje Isus. Ne bojte se, poručuju duhovnici

„Ne bojte se, ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak, nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se, dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10,26-33). Isus otkriva da u čovjeku postoji strah od ljudi, od tajnovitih događaja i situacija, od neshvaćanja i progona, te strah i nepovjerenje u samoga sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti. Isus tvrdi na se ne treba bojati: ne bojte se, ljudi, ne bojte se dakle, ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.

Duhovnici poručuju

Kad kažem duhovnici mislim na osobe koje su Bogu posvećene do te mjere da su duboko duhovno ušle u srž katoličke duhovnosti, te da kao takve duhovno bogate osobe imaju snažnu poruku za one koji su u tjeskobama i depresijama raznih vrsta. Jedan od jačih, možda duhovno najjači duhovnik u naše vrijeme bio je pokojni profesor dr. Tomislav Ivančić, čovjek široke naobrazbe s jakim naglaskom da se u životu katolik-vjernik treba danomice oslanjati na Božju riječ, na Sveto pismo. Na pitanje kako se osloboditi straha, profesor T. Ivančić odgovorio je: „Prvo treba spoznati da je Bog tvoj Stvoritelj i da ga trebaš. Posvijesti si također da je on svemoguć i dobar. U velikom strahu nije dovoljno samo jednom sebi reći i sjetiti se da je Bog dobar i svemoguć, potrebno je to ponavljati, ako treba, i deset-petnaest minuta ili cijeli dan. Kao što čekić razbija kamen, tako i ponavljanje: Bog je svemoguć, Bog te voli, Bog je dobar, razbija polako nepovjerenje i osjećaj straha. Nakon toga je potrebno priznati svoj strah pred Bogom, priznati grijehe i krivice i reći mu: oprosti. Osjetit ćeš kako polako u tebe ulazi mir i kako se osjećaj ugroženosti i straha polako udaljuje od tebe. No, u toj molitvi Bogu svemogućemu i dobrome, u tome pokajanju zbog grijeha svojih i u vjeri da te on voli i oprašta, treba ustrajati dokle god i posljednji znak straha iz tebe ne iščezne. Tako Bog tjera strah od tebe i uvodi te u povjerenje u njega. DOBRO JE DA SE I NETKO DRUGI ZA TEBE MOLI. Straha se možeš osloboditi tako da moliš iz srca, sabrano, povjerljivo, ustrajno. Dobro je da se i netko drugi za tebe moli, jer se tada ispunjaš i ljubavlju, vidiš li da i drugi stoje za tebe pred Bogom. Protiv straha je dobro izabrati i rečenice iz Svetog pisma koje ulijevaju hrabrost i povjerenje i njih ponavljati dokle god ne osjetiš da strah popušta i da se mir razlijeva tvojim tijelom. Osobito je vrijedno svoj strah predati Isusu u ruke ili po svetoj Misi ga staviti na oltar. Osobito je protiv straha ljekovito odreći se svega zbog čega se bojimo. Bojim li se izgubiti život ili kuću ili dragu osobu, tad se lagano u srcu odreći svega toga i strah će se raspršiti. Ili, prihvaćati ono čega se bojim. Isus kaže: Tko ne primi svaki dan svoj križ, ne može biti moj učenik. V. Frankl takvo prihvaćanje naziva „paradoksalnom intencijom”. Takav evanđeoski pristup sigurno tjera teške strahove. Za vjernika je dovoljno ako u strahu ponavlja: „Isus je moj Gospodin. Isus je gospodar mog života.” Ili: „U Božjoj ruci sudbina leži moja. Bog je za mene, tko će protiv mene. Isus je došao izliječiti slomljena srca.“

Strah se razbija kao kamen čekićem: udarac za udarcem

Prije niz godina bio sam nadahnut čitati knjige Paola Coelhoa. Čitao sam knjigu za knjigom. U najboljoj uspomeni ostala mi je knjiga „Hodočašće“. U toj knjizi autor opisuje svoje dugo u naporno hodočašće svetom Jakovu de Compostela, u Španjolskoj. U duši je nosio svoje probleme, strahove i razna druga opterećenja. Na hodočašću je imao susret s jednim redovnikom duhovnikom, koji mu je preporučio da jednu te istu rečenicu ponavlja u danu i do tisuću puta. Tom je rečenicom Paolo, hodajući, hodočasteći svetom Jakovu, kao udarcima čekića polako razbijao nemire i probleme u sebi. Iz toga je hodočašća izišao duhovno jači, sretniji. Šteta što su druge njegove knjige pisane u stilu „new agea“, te u istoj knjizi miješa u tekstu katoličanstvo, islam, istočnjačke filozofije, ezoteriju. Takva njegova književna vrsta postaje neka „musaka“ svega i svačega. Zato njegove knjige treba čitati s oprezom i sačuvati katoličku pravovjernost.

Molitva za oslobođenje od straha

Ovo molim uzdajući se u moćni zagovor Majke Božje Žalosne, te u snagu i moć Isusa Krista.

 

Oslobodi me, Gospodine, od svake vrste straha.

Oslobodi me straha da ništa ne vrijedim

i da nisam dovoljno sposoban.

Oslobodi me od straha da neću biti voljen

ili da ću biti odbačen i neprihvaćen.

 

Oslobodi me straha od samoće, bolesti i smrti.

Molim te, oslobodi me straha od ljudi

i straha da sam lošiji i slabiji od drugih.

Oslobodi me straha da će mi se nešto loše dogoditi

i da neću uspjeti u svojim poslovima.

Oslobodi me straha od progonstva zbog svjedočenja

i vodi me po Duhu Svetom da živim po tvojoj volji.

 

Ohrabri me da se ne bojim istine i da je uvijek govorim.

Ovo molim uzdajući se u moćni zagovor

Majke Božje Žalosne, te u snagu i moć Isusa Krista,

koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.