NEVENKO MAUZER – ISPOVIJEST VUKOVARSKOG BRANITELJA: “Kada su nas tjerali u dvorište smrti, znao sam da je jedini spas – bijeg i borba do kraja”

VUKOVAR, STUDENI 1991. – među ruševinama grada, granatama razbijenih zidova i krvavim stopama junaka, jedna je mladost rasla prerano. I postala simbolom otpora, hrabrosti i tragedije. Ovo je svjedočanstvo jednog od onih mladića koji nisu imali ni vojnu knjižicu – ali su imali srce, ruku na oružju i odluku da ne napuste svoj grad. Ovo je priča Nevenka Mauzera.

Bio je još srednjoškolac kad su ga vijesti iz Borova Sela, 2. svibnja 1991., o pokolju dvanaestorice hrvatskih redarstvenika zatekle – kao i većinu zemlje – između šoka, nevjerice i nade da rat ipak neće buknuti. No, nada je izgorjela 14. srpnja, kada su prvi tenkovi Jugoslavenske narodne armije, praćeni pješadijom srpskih paravojnih postrojbi, krenuli prema Vukovaru.

„Te noći sam shvatio – ovo nije puškaranje, ovo je rat“, prisjeća se Mauzer, koji tada odlučuje ostati i boriti se. „Nisi imao kamo. Tu su ti prijatelji, tu ti je grad. I onda više nema straha, strah preraste u ludilo i hrabrost.“

Nije bio vojno obučen, ali je imao sreće – ili sudbine – da ga pod svoje uzme jedan od najsrčanijih vukovarskih branitelja, Marinko Antunović Bosanac, bivši diverzant, koji mu je pružio kratku, ali ključnu obuku, pokazujući mu i kako rukovati raketnim bacačem osu.

„Pitao me – ‘Mali, imaš li muda donijeti mi raketu u rov kad počne napad?’ Odlučio sam tada – ako on može izići pred tenk, mogu i ja s raketom u rov.“

Priključio se elitnom Turbo vodu – jedinici koju je osnovao legendarni Blago Zadro, a vodio njegov sin Robert. Grupa mladih ljudi, prosječne dobi od 20 godina, preuzimala je najteže zadatke: uništavanje tenkova, obranu probijenih crta, povrat zauzetih kuća. „Bili smo svugdje gdje je gorjelo“, kaže Mauzer.

Vukovarsko groblje tenkova i posljednji otpor

Na Trpinjskoj cesti pisala se povijest: ondje su kolone neprijateljskih tenkova uništavane domišljatošću, odlučnošću i gotovo bez resursa. Grad se pretvarao u pepeo, ali borci nisu odustajali. Smrtonosni geleri svakodnevno su odnosili živote, ali neprijatelj, unatoč ogromnoj nadmoći, nije uspijevao probiti obranu – dok nije nestalo streljiva.

Nakon gotovo tri mjeseca krvavih borbi, 18. studenoga, Vukovar je slomljen. Mauzer i drugi branitelji povukli su se u Borovo Commerce i obućaru – gdje je bilo na tisuće civila, ranjenika, nemoćnih. Održan je posljednji sastanak Turbo voda.

„Robert Zadro nam je rekao: ‘Dečki, vi ste mladi, niste služili vojsku, predajte se. Ja sam Blagin sin – meni nema predaje’.“ Taj trenutak Mauzer pamti kao onaj u kojem duša stane – tišina, iscrpljenost, bez panike, samo čekanje kraja. „Na ovaj ili onaj način“, dodaje.

Sjećanje koje ne blijedi

Tamo je održan zadnji sastanak Turbo voda. Robert Zadro im je tada preporučio da se predaju. “Dečki, vi niste služili JNA, najbolje je da se predate. Ja sam Blagin sin, za mene nema predaje, borit ću se do kraja, dok me ne ubiju” rekao im je Robert. Mauzer kaže da tadašnju situaciju ne može usporediti ni s čim u životu. Čekala se predaja, ljudi su bili psihički iscrpljeni, nije bilo panike, samo tišina, većina je čekala samo da se sve završi „na ovaj ili onaj način“.

Pakao predaje: kundaci, vrijeđanja i smaknuća

Dan kasnije, 19. studenoga, do njih stiže vijest kako gori Borovo Commerce gdje su bili ranjenici. Jedna skupina njih odlučuje se ići gasiti požar u tom objektu koji je bio udaljen 500-tinjak metara kako bi pomogli svojim suborcima. Hodali su u koloni i ušli u krug Commercea kad su iz njega, kako je rekao, počeli izlaziti četnici.
„Ruke u zrak, jeb.. vam majku, sve ćemo vas poklati“, vikali su četnici. Udarali su ih kundacima u glavu, pretresali i kad su vidjeli da nisu naoružani spojili su ih sa zarobljenim muškarcima koji su već ranije bili iznijeli ranjenike, ali Mauzerova skupina to nije znala u trenutku kada se odlučila ići gasiti požar.
U toj skupini je bilo oko 500 muškaraca. Četnici su odmah počeli izdvajati pojedine ljude, pred njima su pet do deset ljudi maknuli sa strane i ubili. Do njega je tada, prepričava Mauzer, došao jedan u SMB odori i pitao ga „Mali, gdje si ti bio?“ To ispitivanje, maltretiranje i odvođenje je otprilike trajalo od 14 do 17 sati.
I njega su potom priključili tog koloni koja je krenula od Commercea prema Trpinjskoj cesti. Tijekom tog puta koji je trajao sat-dva nastavila su se maltretiranja i izdvajanja, da bi jedna skupina od njih desetak, među kojima je bio i Mauzer, bila izdvojena iz kolone nasuprot mesnice Živojin.

Trenutak spasa: bijeg kroz smrt

Tijekom te zlokobne kolone smrti, na Trpinjskoj cesti, njih desetak izdvojeno je i odvedeno prema jednoj kući. Broj na pročelju: 33. Među njima i mladi Nevenko Mauzer.

„Tri originalna četnika, u SMB odorama, prišla su nam i odvela nas prema toj kući. Dotad je već pao mrak“, prisjeća se Mauzer.

Dvorište kuće gutalo je ljude. Dvojica četnika su ušla, a jedan je ostao s vanjske strane s preostalim zarobljenicima. „Okrenite se prema njemu“, zapovjedio im je. „Stajali su ispred nas, na jedva metar-dva. Onaj s automatom je rekao – ‘Izbacite ako imate još neki dokument.’“

Mauzer se prisjeća da je još imao vozačku u džepu, ali ju je bacio. Ostao je bez identiteta – možda mu je baš to spasilo život.

Jedan od zarobljenika ulazi u dvorište – i nekoliko sekundi kasnije začuje se pucanj. „Ajde, sad sljedeći!“, vikne čuvar.

Drugi, u panici, počinje moliti, viče: „Nemojte mene, ja sam vaš!“ Ali molbe ne pomažu. I on ulazi – i opet, pucanj. Sljedeći odbija ući. Gurnut je. Treći pucanj.

Tada, na red dolazi Mauzer.

Pogled u smrt – i trk u život

„Nisam se opirao. Onaj prije mene još je bio unutra, došao je do dvojice koji su ga čekali. Otvorio sam vrata, vidio njihovu siluetu. Čuo sam kako mu govore: ‘Vi ste ubili našeg Slavišu…’ Zatim pucanj. Vatrena bljeskalica u visini glave – kao da su mu pucali u usta. Mislim da nije ni stigao pasti na pod.“

Tad mu instinkt proradi. Trči. Puni sprint kroz dvorište, bez daha, bez svijesti o ranjavanju, o pucnjevima koji pršte iza njegovih leđa. „Vikali su – ‘Pucaj! Ubij ga!’ Preskočio sam žicu, zapeo, ranio se, pao. Ustao. Sve u sekundama.“

Dotrčao je do pruge. Prešao prugu i sklonio se kod Bobotskog kanala, poznatijeg među mještanima kao Baskijin kanal. Tamo se skamenio i čekao.

„Nisu išli za mnom. Čula se još pucnjava i galama. Što se dogodilo s ostalima – ne mogu i ne želim reći. Nisam vidio. Mogu svjedočiti samo onome što sam sam doživio.“

Bez povratka – samo naprijed

Tijelo mu ranjeno, um iscrpljen, ali duh – nepokoren. I tada dolazi ona najdublja točka odluke. „Bio sam spreman na sve – samo da im više ne dođem u ruke. Uzeo sam komad stakla i stavio ga u džep.“

Došavši do jedne kuće, odlučio je – vraća se natrag, u obućaru. Tamo gdje je ranije spremio oružje, pištolj, pušku, streljivo. „Kroz bašte sam se provlačio. Znao sam svaki prolaz. Tamo sam odrastao.“

Ušao je, obukao svoju uniformu, uzeo naoružanje.

„Za mene više nije bilo predaje. Ili borba do smrti – ili proboj.“

Nakon što se uspio vratiti u obućaru, zajedno sa Robertom Zadrom, Tomicom i još dvojicom dragovoljaca iz Njemačke, 22. studenog, probili su se do Nuštra, na Hrvatski teritorij.

Mauzer je nastavio borbu, te sudjelovao u svim ključnim bitkama do 1996 godine. Kako na Hrvatskom tako i na ratištu u Kupresu, gdje su Robert Zadro, Andrija Marić i 13 branitelja iz 204. vukovarske brigade poginuli. Danas je umirovljeni bojnik Hrvatske vojske.

Svjedočanstvo koje boli, ali mora biti ispričano

Ispovijest Nevenka Mauzera nije tek još jedno ratno sjećanje – to je opomena. Kuća broj 33 nije broj na pročelju – ona je simbol brutalnosti velikosrpske ideologije i zločina koji se ne smiju zaboraviti. U njoj su, kako svjedoči ovaj branitelj, ljudi hladno izvođeni, jedan po jedan, i ubijani. Bez suda, bez pitanja, bez prava.

Samo je jedan preživio da bi to ispričao. Samo jedan – koji je tada odlučio ne biti žrtva, nego borac do kraja. I njegova priča sada je naš dug – da se nikada više takve večeri ne ponove, ni u Vukovaru, ni igdje drugdje.