Markovića jama - Nisu zaboravljeni

U Dobranjama je nedavno održana sveta misa zadušnica za 136 hrvatskih vojnika i civila, brutalno ubijenih i bačenih u Markovića jamu 1944. godine. Ovaj strašan zločin, koji je odnio živote nevinih Hrvata, i dalje čeka odgovarajuću pravdu, dok se žrtve pamte kao simbol ljubavi prema domovini.

Misno slavlje predvodio je don Vedran Torić, rektor centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, uz sudjelovanje brojnih vjernika, članova obitelji žrtava iz Hrvatske i BiH te predstavnika Hrvatske udruge Benedikt. Tijekom mise pročitana su imena svih 136 žrtava, a nakon toga održana je prigodna molitva ispred zajedničke grobnice, smještene uz spomen-obilježje podignuto u njihovu čast 2002. godine.

Žrtve ovog strašnog zločina dolazile su iz raznih krajeva hrvatskog juga i Hercegovine, uključujući mjesta poput Trilja, Sinja, Vrgorca, Makarske, Imotskog, Tučepa, Zadvarja, Ciste, Šestanovca, Zagvozda te Ljubuškog, Mostara, Posušja i Tomislavgrada. Najveći broj stradalih potječe iz Dobranja i susjednih mjesta, a njihova nevina smrt ostavila je neizbrisiv trag u povijesti kao podsjetnik na krvavu borbu za slobodu.

Izaslanstvo Splitsko-dalmatinske županije, predvođeno zamjenikom župana Antom Šošićem i načelnicima općina Cista, Šestanovac, Zagvozd i Zadvarje, položilo je cvijeće i zapalilo svijeće u znak počasti svim stradalima. Ekshumacija posmrtnih ostataka počela je 90-ih godina, a žrtve su konačno dobile dostojan počinak u zajedničkoj grobnici u Dobranjama.

„Naša obveza je ne zaboraviti ove žrtve. Povijest i istina ne smiju biti prikrivene. Svi koji su pali za hrvatsku riječ, samostalnost, slobodu i neovisnost zaslužuju trajno poštovanje. Ovo obilježavanje nije samo sjećanje na prošlost, već i podsjetnik na važnost pravde, istine i očuvanja povijesti za buduće generacije,“ zaključuje Petar Škorić.

Povijest Markovića jame

Markovića jama, smještena na Podima, simbol je stradanja nevinih Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata. Ova prirodna depresija postala je mjesto strave 1944. godine, kada su partizanske jedinice ondje pogubile i bacile 136 hrvatskih vojnika i civila. Među žrtvama su bili ljudi iz raznih krajeva Dalmacije i Hercegovine, a njihova sudbina više od pola stoljeća bila je prekrivena zavjetom šutnje. Tek krajem 20. stoljeća ekshumacija je omogućila dostojno pokapanje posmrtnih ostataka, a 2002. godine podignuto je spomen-obilježje koje danas stoji kao vječni podsjetnik na njihov mučenički put.