U VRO Maslenica po prvi i jedini put sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Na potezu od Kašića do Novigrada bile su skoncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: Niški specijalci, Vukovi s Vučjaka, Arkanovi Tigrovi, Kninđe kapetana Dragana, Martićevci i mnogi drugi.

Detalje o ovoj akciji možda se ponajviše može doznati od Ivice Šafarića, bivšeg pripadnika Crnih Mambi koji je tijekom rata više puta ranjen, čiju je glavu u ratu ucijenio osobno Slobodan Milošević, a koji je upravo u ovoj akciji izgubio oko.

“VRO Maslenica je započela 22., a završena je 26. siječnja 1993. godine. Zadaća je bila u potpunosti izvršena. Postrojbe 4.gbr, 112. taktičke grupe (TG), 113.brigada, 7. domobranska pukovnija, specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a (SP GS HV), vojna policija, HRZ i HRM uspješno su probile crtu obrane neprijatelja, oslobodile zadarsko zaleđe, aerodrom Zemunik, Maslenicu i Novsko ždrilo.”

Nindža o majci svih bitaka

Šafarić koji je javnosti poznatiji kao Nindža, kaže da je zbog pretrpljenih gubitaka u ljudstvu, izgubljenih područja, gubitka morala i povjerenja pobunjenih Srba u zadarskom zaleđu, neprijatelj krenuo s najjačim specijalnim snagama u protunapad.

“Počevši bojnim djelovanjem: topničko-raketnim, tenkovsko-pješačkim i diverzantskim pokušali su promijeniti stanje na bojišnici i vratiti jako važna strateški mjesta, presjeći Hrvatsku”.

“Zapovjednik je poginuo, a ja kao zamjenik sam izgubio oko”

“Srpskim domaćim snagama došla je pomoć iz Srbije sastavljena velikim djelom od Arkanovaca, te dijelovi vojnih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine, kojima je zapovijedao Ratko Mladić. Po nekim informacijama, neprijatelj je imao oko osam tisuća vojnika. Tako je 1. pješačka bojna uz teške napore i velike gubitke ipak uspjela zaustaviti neprijatelja i uspostaviti obranu. Toga dana 1. bojna imala je dvadesetak ranjenih, od toga vrlo teško zapovjednik voda Ivica Mužić, a izgubila je dva vrhunska borca i prijatelja zapovjednika 1. pješačke satnije Dragutina Naglaša i zapovjednika voda Vladu Brebrića.”

Tri dana nakon toga neprijatelj je uz jaku topničku potporu izveo pješački napad koji je uspješno odbijen.

Nakon cjelonoćnih paljbenih provokacija, 17. veljače 1993. u ranim jutarnjim satima neprijatelj izvodi topničko pješački napad na položaje taktičke grupe 2. gbr.

Do Oluje nije bilo pomicanja crte

Najjači udar tenkovima, BVP i pješaštvom uslijedio je na položaje 1.pješačke satnije u selu Baždarići. U žestokom okršaju neprijatelj je odbačen i Novigradsko zaleđe je obranjeno. Da je neprijatelj uspio probiti liniju sve ljudstvo u Novigradu i okolo bilo bi u okruženju. Nakon toga neuspjelog neprijateljskog napada iduća dva dana uslijedio je prividni mir.

U nemoći 19. veljače 1993. neprijatelj ponovno granatira položaje u kojem smrtno stradavaju tenkisti Ivan Cindrić i Boris Krivačić. Nakon toga, 3. pješačka satnija 1. pb pokušala je izvesti nekoliko napada na neprijateljske položaje u Naranđićima, a zatim taktičku grupu 2.gbr zamjenjuju pripadnici 4. gardijske brigade.

Nakon te žestoke borbe i izvršene dobivene borbene zapovjedi, dana 25. veljače 1993. pripadnici taktičke grupe 2. gbr sa helikopterima vraćaju se u bazu Trstenik i Sisak na zasluženi odmor. Zadar i Zadarsko zaleđe odahnuli su od neprijateljskih napada i do operacije “Oluja” nije bilo pomicanja crte bojišnice na terenu, a Maslenički pontonski most i zračna luka Zemunik postali su važan prometni čimbenik u povezivanju juga Hrvatske.