NISU ZABORAVLJENI MIROSLAV GOJUN Nije htio ostaviti tijelo svog prijatelja... 'Majka je vrisnula i poljubila televizor, ali ja sam znao'

Miroslav Gojun je ranjen, ali živ, dočekao slom obrane Vukovara, a potom i Borova naselja.

Nakon zarobljavanja u pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu, majci i mlađem bratu, a koji su se tamo također nalazili, rekao je kako ne želi ostaviti tijelo prijatelja iz djetinjstva, suborca Vjekoslava Katića koji je taj dan poginuo. Ranjen u nogu, Miroslav je ostao sjediti uz Vjekino mrtvo tijelo na nosilima. Snimatelj beogradske televizije zabilježit će to na snimci koju će obitelj nekoliko godina kasnije vidjeti i prepoznati Miroslava. Danas još uvijek tragaju za njegovim posmrtnim ostacima.

Miroslav Gojun, za obitelj i prijatelje – Miro, rođen je 26. ožujka 1963. godine u Vukovaru, kao najstariji od troje djece Marije rođene Kober i Petra Gojuna. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Braća Đurđević, na mjestu današnje Ekonomske škole Vukovar, a potom je, u COUO-u Edvard Kardelj završio srednju trgovačku školu. U mlađim je danima sakupljao značke i markice te igrao nogomet, a na spomeniku koji se nalazi u krugu igrališta NK Radnički iz Borova naselja na kojem su ugravirana imena igrača toga kluba poginulih u Domovinskom ratu, nalazi se i njegovo ime.

Nakon srednje škole Miroslav završava tečaj za konobara pa po dolasku s odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA u Kumanovu, danas Republici Sjevernoj Makedoniji, sezonski radi u Poreču i Portorožu. Jedno vrijeme radit će kao trgovac u trgovini vukovarskog trgovačkog poduzeća Velepromet, da bi se potom, uštedjevši za vlastiti kombi, zaposlio kao trgovački putnik, te na tome poslu ostao do početka ratnih sukoba.

Obitelj i prijatelji opisat će Miroslava kao iznimno vrijednog mladića, željnog ulaganja u sebe i stvaranja, pa će reći kako je vrijedno radio da bi razvio vlastiti posao, započeo gradnju kuće te mogao otpočeti život s dugogodišnjom djevojkom Mirjanom Semenić, budućom liječnicom. Njegov prijatelj Danijel Salopek, ispričat će: "Miro je bio divan dečko, pošten, vrijedan, ugodan u društvu. Bio je osoba koja pazi da te ni jednom riječju ne povrijedi, nikada trunku zloće kod njega nisam osjetio".

Danas ugledna vukovarska ginekologinja dr. Mirjana Semenić – Rutko, prisjetit će se: "Miroslav i ja smo se zabavljali sedam godina. Upoznali smo se kada sam ja imala 17, u plesnoj školi koja je bila u Malom kinu u Vukovaru. Zajedno smo učili plesati i rodila se ljubav. Zaručili smo se 1990., s vjenčanjem smo željeli pričekati dok ja ne diplomiram, a to je bilo upravo u srpnju 1991., no do tada su ratna događanja već naveliko zahuktala. Miro je bio neobično iskrena osoba, vrijedna, veselio se vlastitom domu i obitelji jer su mu obiteljski život, ljubav i međusobno poštovanje bili ispred svega".

Već pri prvim naznakama ratnih sukoba, zajedno sa susjedima i prijateljima, ali i mlađim bratom Petrom, Miroslav se priključuje organiziranim stražama u naselju Budžak, gdje se nalazila njihova roditeljska kuća. U posljednjem tjednu listopada '91., braneći zahtjevne i teške položaje Budžaka prema šumi Đergaj, ali i izlazu iz Vukovara prema selu Bršadin, na tzv. Krivoj Bari i vinkovačkoj cesti, Miroslav je ranjen u nogu i prevezen u vukovarsku bolnicu.

Dr. Mirjana Semenić – Rutko koja je, nakon što je diplomirala, staž započela u ratnoj vukovarskoj bolnici, ispričat će: "Od devetog mjeseca sam spavala u bolnici, ranjenici su stalno pristizali, svi smo davali sve od sebe, no patilo me je što je s mojom obitelji, oni su ostali u našoj obiteljskoj kući na Mitnici. I eto, nevjerojatno, upravo taj dan, prije negoli će Miroslava ranjenog dovesti u bolnicu, ukazala mi se prilika da ih nakratko odem vidjeti. Kada sam se vratila u bolnicu, kolege su mi rekli da je Miroslav ranjen u potkoljenicu, da je previjen i odvezen u pričuvnu bolnicu u tvornici Borovo, u Borovo Commerceu. Ipak, nekoliko dana kasnije, dan, dva prije negoli će obrana Lušca biti slomljena, a branitelji Borova naseljaodsječeni od Vukovara, uspjela sam otići do Borovo Commercea i vidjeti Miroslava. Bio je bolje, teže je hodao, ali je mogao sjediti. Rekao mi je da se ne izlažem, da ne vjerujem nikome i da se ne brinem, da će on doći po mene. Nikada ga više nisam vidjela".

Mladen Roguljić, branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora, o kobnom 19. studenom, reći će: "Zgrada Commercea je gorjela jer su je četnici i JNA zapalili zapaljivim granatama. Potom su tenkovima gađali potporne stupove i zgrada se urušavala. Pomogao sam Miroslavu da izađe van i posjeo ga gdje je tražio, uz mrtvo tijelo Vjeke Katića koji je taj dan poginuo. Ja sam nastavio pomagati ostalim ranjenicima da se izvuku iz Commercea, a potom su nas tridesetak postrojili uza zid. Miroslava nisam više vidio".

'Majka je vrisnula, ali ja sam znao...'

Petar Gojun, Miroslavov mlađi brat, prisjeća se zadnjeg susreta s bratom: "Kada su nas zarobili, zvao sam Miroslava da idemo zajedno, no on nije htio. Rekao je da je bolje da se razdvojimo, da nismo zajedno i da su nam tako veće šanse da berem jedan od nas preživi. Osim toga, rekao je da ne želi ostaviti Vjekino tijelo da samo tu leži, da želi znati gdje će oni dalje s njim. Tijelo Vjekoslava Katića, Miroslavovog prijatelja iz djetinjstva i suborca koji je taj dan poginuo, ležalo je umotano na nosilima, a Miroslav je sjedio pored njega. Na sebi je imao svijetloplavu trenirku sa žutim rukavima. Nikada ga više nisam vidio. Naša majka koja je s civilima preko Borova Sela sprovedena u Srbiju, ostala je tamo neko vrijeme jer nas je tražila. Mene je pronašla u Mitrovici, ali brata nigdje nije bilo. Mama je obišla sve logore, išla je u Zrenjanin, Beograd, Niš, Aleksinac, gdje god je čula da netko spominje kako bi tamo moglo biti zarobljenih Vukovaraca. Naposljetku, ja sam razmijenjen, ali Miroslavu se izgubio svaki trag. Pomalo, postajao sam svjestan što se dogodilo, ali mater kao mater, nije gubila nadu. Prolazile su godine, a onda, čini mi se da je to bilo 1995., gledali smo TV, bila je neka emisija o Vukovaru, kad je majka vrisnula, skočila i poljubila televizor… Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši i to joj je opet dalo nadu da je ipak negdje živ. Ali, ja sam znao…".

Višegodišnjom istragom utvrdit će se kako je Miroslav Gojun ukrcan u sanitetski kamion koji je kao dio konvoja koji je prevozio ranjenike i zarobljenike zaustavljen u Trpinji po zapovijedi Steve Pantića, zapovjednika paravojne Teritorijalne obrane Trpinja. Tridesetak branitelja, većinom ranjenika, među kojima je bio i Miroslav Gojun, izvučeno je iz kamiona i zatvoreno u hangar VUPIK-a u centru sela, odakle su odvođeni na ispitivanje u Milicijsku stanicu gdje su zlostavljani do iznemoglosti, tučeni drškama metle, batom za meso i palicama. Njihova izmučena i besvjesna tijela vraćana su u hangar gdje su ponovo zvjerski mučeni, a nakon toga, najmanje 15 njih radnim strojevima "ULT" odvezeni su do Bobotskog kanala gdje su strijeljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu.

Deset pripadnika Teritorijalne obrane i srpske milicije, zajedno s Pantićem, na Županijskom sudu u Osijeku pravomoćno je osuđeno na ukupno 139 godina zatvora zbog ubojstva 15 hrvatskih branitelja i civila u Trpinji. Pa ipak, tijela zakopana u masovnoj grobnici do danas nisu pronađena kako bi ih obitelji dostojno pokopale, pretpostavlja se da su nakon određenog vremena premještena na drugu lokaciju.

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja kao ranjenik zarobljen u Borovo Commerceu, te ubijen u Trpinji, Miroslav Gojun, sin, brat i zaručnik, imao je 28 godina. Da nije bilo neljudi, 26. ožujka, proslavio bi svoj 58. rođendan. Miro, nismo te zaboravili.