Brođanin Ante Vrbat prvi je pripadnik legendarnih Tigrova koji je poginuo u obrani Vukovara. Supruga Darinka kojoj je kazao kako odlazi u Vukovar da i njegova djeca ne bi doživjela ono što se ondje događalo, svojevremeno mi je kazala: “Srce ga je odvelo tamo”.

Srce ga je odvelo u Vukovar

Ante Vrbat rođen je dana 18. siječnja 1966. godine u Bijelom Brdu, općina Derventa u Bosni i Hercegovini, kao najstarije od troje djece Anđe rođene Čabraja i Peje Vrbata. Kada se Pejo Vrbat zaposlio u tvornici Đuro Đaković, cijela se obitelj preselila u Slavonski Brod, pa je Ante upravo tamo pohađao Osnovnu Školu Mika Babić, današnja Osnovna škola Hugo Badalić. Nakon završene strukovne škole i on se, poput svoga oca, zaposlio u tvornici Đuro Đaković, na održavanju strojeva, a u slobodno vrijeme Ante bi rado zaigrao nogomet ili zasvirao gitaru. S dugogodišnjom djevojkom Darinkom vjenčao se 1987., sljedeće godine rodila im se prva kći – Antonija, a dvije godine kasnije, 1990. godine Ante je postao otac još jedne kćeri, Ines. Članovi obitelji opisali su ga kao iznimno požrtvovnog oca i supruga, a supruga Darinka naglasila je kako ga je krasila čovječnost i briga za druge. Gotovo potpuno isto, za Antu Vrbata rekli su i njegovi suborci: “Imao je samo nekoliko godina više od nas, ali činio nam se puno stariji. Bio je ozbiljan, pouzdan, uvijek na pravome mjestu gdje treba i osjećali smo se sigurni kada smo znali da je pored nas”, piše portal Direktno.hr.

Položaj na poznatoj trokatnici

Pripadnik MUP-a Ante Vrbat postao je dana 15. siječnja 1991. godine, a od 15. dana lipnja 1991. godine, pripadnik jedinice za posebne namjene Rakitje iz koje će kasnije nastati legendarni Tigrovi. S još 42 pripadnika 2. satnije 2. bojne iz Rakitja predvođenih zapovjednikom Zlatkom Horvatom, dana 7. kolovoza 1991. godine tzv. Kukuruznim putem, preko Bogdanovaca, stigao je u Vukovar. Smjestili su se u dvorac Eltz, ali samo nakratko, jer je stigla zapovijed da se prebace u Borovo naselje, pa odlaze u tadašnju Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre. Raspoređuju se prema potrebi po različitim položajima, a naposljetku na punktu poznatome kao “Trokatnica”, kući na važnom strateškom položaju prema Borovu Selu. Nekoliko dana prije pogibije, dana 9. rujna 1991. godine, Ante je na dva dana došao u Slavonski Brod kada ga je obitelj vidjela posljednji put.

Direktni pogodak iz tenka

Dana 14. rujna 1991. krenuo je žestoki napad udruženih neprijateljskih snaga iz smjera Trpinje, Borova sela i Bršadina. Kako su branitelji koji su držali liniju obrane prema Borovu Selu napad uspješno odbili, zaprimili su od Blage Zadre poziv za pomoć protuoklopnim sredstvima jer je neprijatelj tenkovima uspio doći gotovo do Mjesne zajednice, danas nazvane upravo po generalu Blagi Zadri. Anđelko Burilo koji je s Blagom Zadrom razgovarao telefonom upitao je može li se do Mjesne zajednice doći vozilom kako bi prije stigli, na što mu je Blago Zadro odgovorio kako u tome trenutku može. Međutim, dok su protuoklopna sredstva utovarena u kombi, situacija na Trpinjskoj cesti mijenjala se i pogoršavala iz minute u minutu.

U ispomoć, u Citroenovom kombiju, krenuli su Ante Vrbat, Anđelko Burilo, Željko Hrgović, Pejo Glavašević i Zdenko Biki. U trenutku kada su iz Ličke ulice izbili na Trpinjsku cestu, prema izjavi preživjelih, cijev tenka udaljenoga nešto više od pedesetak metara je već bila spuštena i nisu imali nikakve mogućnosti izbjeći direktni pogodak koji je odmah nakon toga uslijedio. Već od prvoga pogotka, Ante Vrbat koji je vozio i Pejo Glavašević koji je bio na mjestu suvozača, na mjestu su poginuli. Detonacija je, zajedno s bočnim vratima, iz kombija izbacila Anđelka Burilu, Željka Hrgovića i Zdenka Bikija, što im je spasilo živote budući da je drugi tenkovski pogodak uslijedio odmah nakon toga.

Imao je loš predosjećaj…

“Ante je imao loš predosjećaj, kada smo kretali rekao je kako mu se ne ide, kako će se nešto loše dogoditi, ali ide zbog nas, svojih suboraca” – ispričao je Anđelko Burilo. Nažalost, Antine loše slutnje su se ostvarile. Nakon pogibije Ante Vrbata i Peje Glavaševića, tijekom duge i žestoke borbe koja je trajala nekoliko dana, pristup njihovim tijelima nije bio moguć; tek kada su branitelji Trpinjske ceste uspjeli potisnuti četnike i pripadnike tzv. JNA, Ante Vrbat i Pejo Glavašević prenijeti su u vukovarsku bolnicu, a potom pokopani.

Posmrtni ostaci šest osoba, među kojima je bio i Ante Vrbat, ekshumirani su 2003. godine na groblju iza vukovarske bolnice, tkz. Švapskom groblju, a identificirani u veljači 2004.

Kada je poginuo u obrani Vukovara i Domovine, Ante Vrbat, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i pet godina.

Jednom Tigar, zauvijek Tigar. Ante, nismo te zaboravili.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.