Prije 27 godina, u lipnju 1998., iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju, ekshumirani su posmrtni ostaci heroja Domovinskog rata iz Bresnice kod Pleternice, Branka Drinovca Lege.
Branko Drinovac, za obitelj i bliske osobe Brana, rođen je 22. kolovoza 1964. godine u Poklečanima, Rakitno, općina Posušje, Bosna i Hercegovina, kao treći od osmero djece Ruže rođ. Sabljo i Tome Drinovca. U Brankovoj drugoj godini obitelj se preselila u Hrvatsku, u Bresnicu, kod Pleternice, danas Požeško-slavonska županija, gdje je Branko kasnije pohađao osnovnu školu koja sad nosi ime OŠ fra Kaje Adžića. Srednjoškolsko obrazovanje Branko je završio u Požegi, nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka u ondašnju JNA, u Pirot, Srbija.
Iako je završio trgovačku školu, Branko nikada nije radio u struci, no kako je bio vrijedan i okretan, prihvaćao je različite poslove. Radni staž započinje u požeškoj ljevaonici, a potom se uputio u Trogir gdje je radio u brodogradilištu. Godine 1988. zaposlio se u Njemačkoj, u Berlinu, no nakon naznaka prvih demokratskih promjena u Hrvatskoj, vratio se u domovinu. Kako je Branko dobio nadimak 'Lega', ispričao je njegov mlađi brat, Ante Drinovac: "Branko je, kada je obitelj preselila, u ulici bio najmlađi od svih dječaka… Stalno je trčao za starijima i dozivao ih da ga pričekaju, no nije znao reći – 'kolega', nego ih je dozivao – 'lega, lega'.
"Njima je to bilo simpatično, pa mu je jedan od njih, jednog dana, rekao – ' Od sad si ti naš Lega!'. Nakon nekog vremena, svi su ga tako počeli zvati, a kasnije je malo tko i znao njegovo pravo ime, za sve je ostao 'Lega'" A oni koji su Branka, Legu, poznavali, rekli su kako je bio 'momčina', visok 1,90 cm, preko sto kilograma, da mu je moto bio – 'ne diraj me, ne diram te' i da bi slabijeg branio, makar ih s druge strane bila desetorica. Sjetili su ga se s gitarom preko ramena, ali i kao strastvenog nogometaša, pa je ostalo zabilježeno da je igrao za NK Omladinac, Sulkovci i NK Klikun, Koprivnica.
Idem tamo gdje sam potreban!
U lipnju 1991., Branko Drinovac prijavio se u rezervni sastav MUP-a, no nakon kratkog vremena, rekao je obitelji da kod kuće nije koristan te da ide tamo gdje je potreban. U Vukovar. Na blagdan Velike Gospe, dana 15. kolovoza 1991., s prijateljem iz djetinjstva i mladosti Milom Filipovićem – Leletom, u trapericama i tenisicama, s kupljenom puškom, preko Bogdanovca, stići će u Vukovar, stavit će se na raspolaganje obrani grada i biti primljen u 4. bojnu 3. brigade ZNG-e.
Mile Filipović – Lele, ispričao je: "Koga god smo pitali da nas odveze u Vukovar, odbio nas je. Svi su mislili da smo ludi. Onda nam je jedan nepoznati čovjek koji je slučajno čuo naš razgovor u kafiću, ponudio prijevoz. Otišli smo do Legine kuće da uzme svoju pušku, sto komada metaka i masku, a ja sam odlučio, budući da nisam imao naoružanje, kako se mojima neću ni javljati. Otac mi je već bio teško bolestan, gotovo potpuno nepokretan i nisam mu želio otežavati. I Branu je majka preklinjala da ne ide, ali ništa nas nije moglo odvratiti. U Bogdanovcima smo se zadržali jednu noć, a onda smo kukuruznim putem stigli u Vukovar i javili se u zapovjedništvo".
"Tamo su nas s papirima poslali u gimnaziju gdje su nas upisali i gdje smo zadužili opremu. Jedan od zapovjednika, Ivan Anđelić - Doktor je nas šestoricu, u Golfu, odvezao na položaj na Sajmište. Upoznali smo se s drugim dečkima, a kroz par dana došla je i Vasilija Tucker – Vaska, s kojom smo se jako zbližili. Naš položaj, na kojem smo sve to vrijeme bili, osim kada bismo išli negdje dalje na ispomoć, bio je od današnje Zelene ulice, do tzv. 'S' krivine, nasuprot Preradovićeve ulice."
Sve se odigralo u nekoliko trenutaka…
"Tog kobnog dana, 10. listopada, tukli su nas od ranog jutra, sa svih strana. Brana i ja smo s Doktorom 'radili' na minobacaču, kad je došao zapovjednik Ivica Arbanas. 'Trebam ona tvoja dva specijalca' – rekao je Doktoru i poveo nas sa sobom. Shvatili smo da postoji dojava kako su četnici ušli u neku od kuća iza naših leđa, pa nas je poveo preko vrtova u, za nas, nepoznatom smjeru. Činilo se da smo imali dojavu o pogrešnoj kući ili su se četnici u međuvremenu premjestili, jer su se odjednom našli ispred nas. Lega je nestao negdje desno niz ulicu, Arbanasa sam vidio kad je zauzeo položaj na jednoj betonskoj deki, a ja sam pošao prema kapiji s bombom u desnoj ruci".
"Sve se odigralo u nekoliko trenutaka, osjetio sam kako sam pogođen u ruku, bomba mi je ispala i otkotrljala se nekoliko metara dalje. Nisam bio siguran jesam li izvukao osigurač i čekao sam hoće li eksplodirati. Nije se čulo ništa, no odmah sam zatim bio pogođen i u lijevu ruku i lijevu potkoljenicu. Dozivao sam Legu, ali on se nije javljao. Čuo sam korake, topot čizama i ugledao petoricu u JNA uniformama kako pretrčavaju cestu. Spustio sam glavu i čuo nekoliko kratkih rafala. Ali ne po meni. Ponovo sam podignuo glavu i vidio kako su trojica pala, a dvojica bježe preko ceste. Lega mi je prišao, psujući me i govoreći: ' Sad se misliš ić' maziti kod sestara, a ja nek' ovdje ratujem…'".
"Brana je bio poseban, ničeg se nije bojao, za razliku od mene. Previo mi je obje ruke, uzeo od mene pušku, 11 bombi i metke koje sam nosio. Pošao je i po onu bombu koja mi je ispala preko zidića, par metara dalje. Rekao sam mu, što će mu i ona, da je ostavi, a on me je pitao, kome sam tu bombu namijenio. Odgovorio sam da sam je namijenio 'njima', a on je na to dobacio – 'Onda će je oni i dobiti!'. Zakoračio je preko zidića i samo se ukočio. Nisam čuo metak, vjerojatno je to bio snajper. Ugledao sam kako mu je krv krenula na nos, uši i usta. Nekako sam uspio doći do njega i skinuti mu šljem, no nije bio pogođen u glavu. Onda sam vidio da na leđima ima krvavu ranu. Zapucali su ponovo prema nama, pali smo, jedan se metak odbio od zida i pogodio me u prsa i kako sam padao, vidio sam da mu se još tri metka zabijaju u lijevo koljeno. Ubrzo je stigao i Arbanas koji je s druge strane odbijao napad, pogledao je Branu i rekao mi: 'Lipi, moramo ići, nema od njega ništa…"
Na satu su ostali tragovi krvi…
Vasilija Tucker kroz suze se prisjetila: "Iako su se dečki na položaju izmjenjivali, nas četvero, Brana, Lele, Ivan Poljak i ja, bili smo nerazdvojni. Ručni sat koji sam poklonila mojoj kćeri za deveti rođendan, a ona mi je dala da ga nosim u Vukovaru jer je željela da me podsjeća na nju i brata, dala sam Brani. Zamolio me je da mu ga posudim, Doktor ga je zadužio da raspoređuje stražu, pa da zna kad je kome smjena, a nije imao svoj. Bio je neobično smirena osoba. Dvije noći prije njegove pogibije, obišla sam ga na straži, malo smo popričali i rekao mi je kako se ničega ne boji, samo snajpera i da misli kako će od snajpera poginuti".
"Pitao me je, ako preživimo, bih li mu, uz Milu Filipovića, bila i ja kuma na vjenčanju. Rekla sam mu kako bi to za mene bila velika čast. Nekoliko dana ranije, stigle su nam nove čarape. To jutro, 10. listopada, našalila sam se i rekla im da obučemo čiste čarape, jer možda idemo Bogu na ispovijed, pa neka su, ako poginemo, na nama ove, čiste. Smijali smo se i promijenili čarape, sjećam se i danas, Mile i ja crne s bijelim cvjetićima, dokoljenke, a Brana crvene. A onda je krenulo sa svih strana. Prije izlaska smo se zagrlili, uvijek bismo se zagrlili prije negoli bi netko od nas negdje išao i pogledali smo se nekako čudno. Kao da smo pretpostavljali".
"Oni su otišli na minobacač s Doktorom, po njih je ubrzo došao Arbanas, a nedugo nakon toga, Doktor je došao i po mene da moram ići izvlačiti 'Plavog 5' koji je bio ranjen. Oko deset sati, Brana je već bio mrtav, a Mile teško ranjen. U deset i dvadeset minuta i ja sam bila ranjena. Kasnije su iz mene u bolnici izvadili 11 metaka, šest s transportera i pet snajperskih, kojima su me gađali dok sam još dva sata ležala na cesti, sve dok me HOS-ovac Ivan Brdar nije izvukao".
"Kad sam u bolnici došla svijesti, čudnim stjecajem okolnosti, kao što je sve i bilo neobično taj dan, sestre su do mene dovukle krevet s ranjenim Milom Filipovićem. Pitala sam ga što je s Branom, samo je zavrtio glavom. Drugi dan, Ivan Anđelić je izvukao njegovo tijelo koje je još uvijek ležalo tamo gdje je poginuo. Odvezao ga je preko puta bolnice, u zgradu Kapetanije gdje su, zbog nemogućnosti pokapanja, odlagana tijela poginulih, ispunio papire… Meni je vratio sat koji je bio na Leginoj ruci. Na smeđoj kožnoj narukvici, ostali su tragovi njegove krvi. Godine 1994., kad sam ponovo prohodala, potražila sam njegovu majku i odnijela joj taj sat. Ako ga je netko trebao imati, to je bila ona. Branina obitelj, danas, kao da je i moja obitelj. Mi smo svoji. Njegova majka mi je rekla – 'Izgubila sam sina, ali sam dobila kćer…'"
Tijelo u masovnoj grobnici
Tijekom okupacije, pri humanoj asanaciji terena, tijelo Branka Drinovca zakopano je u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije na Novom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Branka Drinovca – Lege identificirani su 16. lipnja 1998., a dva dana kasnije, 18. lipnja, pokopani na Gradskom groblju u Pleternici. Ante Drinovac: "Na Braninoj identifikaciji, sve je bilo onako kako nam je, po povratku iz Vukovara, ispričao Mile Filipović - Lele. U jednom džepu, Branko je imao špagu, na stopalima crvene čarape, a na koljenima, vidjele su se rupe od metaka..."
Ako od vukovarske Drvene pijace krenete Preradovićevom ulicom, jednom od najčešće spominjanih u ratnom Vukovaru, ulicom koja povezuje stari dio grada i Sajmište, proći ćete pored nekadašnje Osnovne škole 'Boško Buha', danas OŠ Josipa Matoša. Na njenom ćete pročelju zapaziti spomen ploču posvećenu Branku Drinovcu – Legi, hrvatskom branitelju, dragovoljcu iz Bresnice kod Pleternice, pripadniku 4. bojne 3. brigade ZNG-a, postavljenu 2017. godine.
Godine 1993-, na inicijativu Ivana Čolaka, na Pučki dom u Bresnici postavljena je spomen ploča u Brankovu čast, a prema ideji Nikice Delača snimljen je dokumentarni film 'Hrvatski vitez Branko Drinovac – Lega’. U tom filmu je predstavljena i uglazbljena pjesma koju je napisao Brankov stariji brat Zoran. Neki od stihova kažu…
U Vukovar, on će doći, preko brda, žitnih polja,
samo za te sve ću dati, domovino, lijepa moja…
Kad je poginuo u obrani Vukovara i domovine, Branko Drinovac – Lega, sin i brat, imao je dvadeset i sedam godina.
Branko, nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.