NJEMAČKI NOVINAR KOJI JE OBLATIO THOMPSONA SAD BLATI – OLUJU

03.08.2020. 19:00:00

Zloglasni novinar njemačkog FAZ-a, koji je oblatio Marka Perkovića Thompsona objavivši umjesto autoriziranog intervjua hrpu izmišljotina i svojih osobnih “umjetničkih dojmova”, je ovaj put – očekivano – napao i Oluju, proglasivši je praktički genocidom nad Srbima. “Prije rata su Srbi činili dvanaest posto stanovništva Hrvatske, a danas više ni četiri posto”, zaključuje on svoj tekst povodom Oluje objavljen u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Njegov je tekst naslovljen “Štete nakon Oluje”, što već samo po sebi govori o intonaciji teksta.  On u tekstu naglašava da ‘Dan pobjede i domovinske zahvalnosti’ “ima i drugu stranu”, te da se i ovoga puta postavlja pitanje na koje ne postoji jednostavan odgovor: što se u dalmatinskom zaleđu točno događalo prije 25 godina? “Nesporno je, s izuzetkom nacionalističkih krugova u Srbiji, da je Hrvatska naravno imala pravo osloboditi svoj teritorij i teritorijalno konsolidirati državnu nezavisnost koja je uz veliko prolijevanje krvi proglašena 1991.”, kaže Martens, no to je otprilike sve što daje Hrvatskoj za pravo.

“To je oslobađanje popraćeno zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom, pri čemu se nije, kako to politika u Zagrebu često voli tvrditi, radilo samo o žalevrijednim pojedinačnim slučajevima”, piše Martens, zanemarujući posve činjenicu da se radilo o ukupno četrdesdetak civila koji se povezuju s djelovanjem HV, daleko manje nego i u jednoj ratnoj operaciji tih razmjera.

Razmjerno lakši su bili slučajevi pljačke”, stoji u tekstu. Autor navodi izjave predstavnika UN-a koji su tada izjavili da postoje “jasni dokazi” o brojnim slučajevima pljačke napuštenih srpskih kuća od strane pripadnika hrvatske vojske, piše Deustche Welle.

No, nimalo laki nisu bili događaji poput onoga u selu Grubori “gdje je šestoro starijih seljana, koji nisu željeli napustiti svoje kuće, pobijeno nakon što je vojna operacija odavno bila okončana – a za što nikada nitko nije odgovarao. A takvi se slučajevi nikako nisu ograničili samo na Grubore”. “Upravo zbog toga što su se toga bojali, većina Srba je pobjegla pred nadolazećim hrvatskim trupama. (…) Oko 200.000 Srba je pobjeglo. Tek četiri godine kasnije, na Kosovu, je još više ljudi napustilo svoje domove – sada su to bili Albanci koji su bježali pred srpskom soldateskom.”

Autor dalje podsjeća na svjedočanstva o tome da su Srbi svoja ognjišta napuštali često navrat-nanos, na stolovima u kafićima su još stajale nepopijene čaše piva, na tanjurima u restoranima su još bili ostaci jela, u stanovima je gorjelo svjetlo. “Svakako je točno da je među Srbima koji su bježali bilo i onih koji su za to imali dobre razloge, jer su ranije počinili ratne zločine na svojim hrvatskim susjedima. No to ne čini zločine nekih osloboditelja nepočinjenima. Po općoj procjeni je tada ubijeno više stotina Srba, tisuće kuća je zapaljeno”, piše FAZ. Opća procjena je naravno izmišljotina, a broj Srba ubijenih nakon Oluje dobro poznat i svi su slučajevi procesuirani.

Martens objašnjava u nastavku teksta kako je Haški tribunal nekoliko godina kasnije za te zločine na odgovornost pozvao generala Antu Gotovinu, što je izazvalo negodovanje “i među politički umjerenim Hrvatima”, jer je Gotovina “tako stavljen na istu razinu kao i srpski masovni ubojice Radovan Karadžić i Ratko Mladić“. Zadovoljštinu im je pričinila oslobađajuća presuda Gotovini u žalbenom postupku, piše autor, ali napominje da je to onda dovelo do toga “da za zločine koji su tada počinjeni, a koje Haški tribunal nikada nije doveo u pitanje, do danas nisu izrečene kazne”.

Zaključujući tekst autor naglašava da se “neke štete nakon Oluje do danas pokazuju kao nepopravljive. Za mnoge “krajiške Srbe” je 1995. okončana višestoljetna povijest naseljavanja” u tom kraju. “Onima koji su se željeli vratiti postavljane su pod noge ne samo administrativne zapreke. Tako je Međunarodni crveni križ objavio da je 1996., dakle godinu dana nakon završetka rata, na oslobođenim područjima vladala atmosfera bezakonja koja je Srbima koji su ostali pričinjavala veliki strah. Još te 1996. je uništeno gotovo 100 srpskih kuća, njih se i dalje zastrašivalo, prijetilo im se i maltretiralo ih se. Napuštene srpske kuće su minirane, kako bi se zastrašilo potencijalne povratnike.”

Izvor: Priznajem.hr/PDN/Foto:arhiva

Autor: