NOVI NAMET Ovo je cijela istina o neželjenom udaru na džepove Hrvata: Proizvest će goleme probleme

Posljednjega radnog dana u listopadu Vlada premijera Andreja Plenkovića na svojoj 36. sjednici usvojila je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima, odnosno “zakon o porezu na nekretnine”. Carta canta! – s pravom kažu Talijani pa smo tako i mi, hrvatski građani, građani Europske unije i različiti stranci koji u Hrvatskoj posjeduju stambene nekretnine, najvažniji dokument treće Plenkovićeve vlade dobili “crno na bijelo” da možemo vidjeti što u njemu točno piše, a da se ne moramo oslanjati na razne verbalne prezentacije i interpretacije.

Pa recimo odmah: porez na nekretnine kakav predlaže Vlada hrvatskim će građanima donijeti dosad vjerojatno neviđene probleme, frustracije, patnju i štetu. Sasvim sigurno izazvat će duboko nezadovoljstvo i uznemirenost građana, unijet će svađe i sukobe u obitelji i lokalne zajednice, a sve zbog zanemarivog planiranog prihoda državne riznice.

No, što je najproblematičnije, a sada se iz usvojenog Nacrta prijedloga zakona o lokalnim porezima može naslutiti prilično jasno, najteži udarac građanima neće proizvesti ono što u “zakonu o porezu na nekretnine” piše, nego ono što u njemu ne piše, a što sadrže i propisuju drugi zakoni na koje se ovaj poziva i vezuje.

Bezočna obmana

Premijer Plenković, njegovi ministri i saborski zastupnici već dugo uvjeravaju građane da je porez na nekretnine zapravo samo preimenovani odnosno “transformirani” postojeći porez na kuće za odmor pa utoliko nije nikakav novi porez. Tako piše i u obrazloženju predložene legislative: “Ovim Nacrtom prijedloga zakona mijenja se naziv poreza na kuće za odmor u porez na nekretnine.” Riječ je, međutim, o bezočnoj obmani.

Porez na kuće za odmor plaćao se, kako mu i sam naziv kaže, samo na kuće za odmor ili vikendice. Ako je, primjerice, neki Splićanin imao u Zagrebu stan u koji je povremeno dolazio, taj stan se nije smatrao “kućom za odmor” i Splićanin na njega nije plaćao porez. Isto tako, ako je neki Zagrepčanin imao u Zagrebu dva stana, jedan u kojem je stanovao, a drugi koji mu je služio povremeno, recimo kao ured, nije plaćao porez ni na jedan ni na drugi. Sada će, usvoji li Sabor predloženi zakon, te usvoji li ga s predloženim tekstom (prema članku 3) “domaće i strane, pravne i fizičke osobe koje su vlasnici nekretnina na dan 31. ožujka… plaćati porez na nekretnine”, dakle – na sve nekretnine!

Drugim riječima, porez na kuće za odmor se gasi, a uvodi se porez na sve nekretnine. S tim da će za neke njihovi vlasnici (ili korisnici) biti oslobođeni poreza, a za neke druge neće. Porez na sve nekretnine u Hrvatskoj dosad nije postojao i novi je porez, ma što Plenkovićeva vlada govorila. Što, dakako, povlači pitanje trebaju li Hrvatskoj, uza sve postojeće, i novi porezi, uz golemi udio bruto domaćeg proizvoda kojim već raspolaže, treba li Vladi još više novca i za što točno, ali u tu raspravu ovdje nećemo ulaziti. Recimo samo to: nema nikakve sumnje da je porez na nekretnine koji predlaže Plenkovićeva vlada novi porez, sa svim konzekvencijama koje ta činjenica ima. Nov je i po tome što će proizvesti stotine tisuća novih poreznih obveznika, dužnika državi koji to sada nisu.

Vladina floskula

Na još jednu stvar valja odmah upozoriti. Prema Vladinim tvrdnjama, porez na nekretnine trebao bi zamijeniti porez na dohodak, odnosno porezno rasteretiti građane koji plaćaju porez na dohodak od nesamostalnog rada, a opteretiti njihovu imovinu. To je besramna Vladina floskula jer se i porez na nekretnine može plaćati samo iz dohotka, tekućeg ili ušteđenog, što je otvoreno na svojoj prezentaciji poreza na nekretnine pred novinarima i najširom javnošću priznao i ministar financija Marko Primorac.

Pritom, s obzirom na to da je udjel građana koji posjeduju “vikendicu” u mjestu u kojem stalno žive zanemarivo malen, a i tek mali dio njih uopće plaća porez na dohodak, proizlazi da se troška financiranja lokalne zajednice rasterećuju domoroci, a dodatno se njime opterećuju “vikendaši”. Domoroci će pritom biti oslobođeni plaćanja poreza na nekretninu u kojoj stanuju, što znači da će još manje troškova usluga lokalne zajednice snositi oni koji te usluge najviše koriste, a više će ih plaćati oni koji ih koriste tek povremeno, “vikendaši”.

Velike dvojbe

Ako netko u nekom stanu ili kući živi dulje vrijeme i jedini je vlasnik tog stana, te kao takav i obveznik poreza na taj stan, stvar je jednostavna i on neće imati problema u oslobađanju od plaćanja tog poreza. No stvari su u Hrvatskoj rijetko tako čiste. Primjerice, ako netko “stalno stanuje” u stanu koji su dijelom stekla (naslijedila, kupila) njegova djeca, ili ako su roditelji svoj stan prenijeli na djecu, što mnogi čine, ta će djeca morati plaćati porez na taj stan!

Naime, kako piše u Vladinu obrazloženju za predložene izmjene i dopune Zakona o lokalnim porezima, “u skladu sa zakonskim odredbama, od oporezivanja se oslobađaju nekretnine koje služe stalnom stanovanju vlasnika, povezanih fizičkih osoba ili najmoprimaca”. A koje su to “povezane fizičke osobe”? Prema tumačenju koje je krajem rujna (pretpostavljam, od Porezne uprave) dobila i objavila izvrsna i vjerodostojna novinarka Večernjeg lista Ljubica Gatarić, “povezane osobe su članovi obitelji iz prvog nasljednog reda”.

Prema hrvatskim propisima, pak, “prvi nasljedni red su ostaviteljevi potomci i njegov bračni drug (odnosno ostaviteljev izvanbračni drug, ostaviteljev životni partner ili ostaviteljev neformalni životni partner) koji nasljeđuju jednake dijelove” (www.sudovi.hr). Znači li to da će vlasnik stana i porezni obveznik biti oslobođen plaćanja poreza na nekretninu u kojoj sam ne živi jedino ako u njoj stanuje njegov potomak ili bračni drug ili partner? A ako stalno i “oduvijek” stanuju roditelji, porez će plaćati?!

To je samo jedna od velikih dvojbi koje bi saborski zastupnici morali raščistiti prije nego što usvoje zakon koji im je poslala Vlada. No još je gora situacija ako je netko jedini uknjiženi vlasnik kuće u kojoj živi njegova sestra ili brat, nećaci ili netko treći izvan obitelji. Taj će vlasnik plaćati porez na svoju nekretninu premda u njoj nesumnjivo i dokazivo “stalno stanuju” bliska rodbina ili netko treći – koji je možda čak i pravi, stvarni vlasnik cijele nekretnine ili dijela nekretnine, ali kao takav nije upisan u zemljišne knjige. Jer ni brat i sestra ni nećaci ni prijatelji i susjedi nisu ni u kojem nasljednom redu pa se nikako ne mogu smatrati “povezanim osobama” koje vlasnika oslobađaju od poreza na nekretninu.

Životni interesi

Takve su situacije sigurno brojne jer se kod nas često oko nekretnina (ili međe!) vodi neki spor koji priječi provedbu etažiranja i upisivanja stvarnih vlasnika u zemljišnik, a nerijetko zemljišne knjige uopće ne postoje ili zbog neke pravne začkoljice nisu ili ne mogu biti ažurirane… Što će formalnom vlasniku, koji to stvarno nije, tada preostati? Jedino da plati porez, a onda od sestre ili brata, ili od stanara po nekoj drugoj osnovi, traži povrat plaćenog poreza. No zašto bi oni taj porez ikomu refundirali, zar su oni krivi što se imovinski sporovi u Hrvatskoj ne rješavaju desetljećima? Kolike će to nevolje proizvesti ljudima, koliko živciranja, sukoba, svađa, parnica? Ne bismo se trebali čuditi ni ako padne krv.

Dodatne će velike probleme ljudima prouzročiti odredba da “se činjenica stalnog stanovanja ne smatra dokazanom prijavom prebivališta na nekretnini”. Ako, primjerice, netko ode u mirovinu i odluči se trajno preseliti u svoju dotadašnju vikendicu na planini, on će poreznicima morati dokazati da je planina novo “središte njegovih životnih interesa, kako osobnih tako i gospodarskih veza”. Kako piše u obrazloženju predloženog zakona, “sama prijava prebivališta na adresu nekretnine ne smatra se utvrđenom činjenicom stalnog stanovanja na nekretnini jer samo po sebi ne znači da se nekretnina koristi za stalno stanovanje i ne oslobađa osobu od obveze plaćanja poreza na nekretnine…”

Goleme nevolje

Može se očekivati da Porezna uprava neće moći drukčije nego brzinski štancati rješenja koja će sigurno stvoriti desetke, možda i stotine tisuća teških nepravdi, šteta i parnica. Makar se neki obveznik osjeti oporezovanim nezakonito i nepošteno, porez će odmah morati platiti, a potom se može žaliti kome hoće. A za propuste pri postupanju po slovu (i duhu) novog zakona građani će biti kažnjavani drakonski: primjerice, “osobu koja ne dostavi podatke za utvrđivanje poreza na nekretnine” čeka kazna od 1000 do 6630 eura.

Čak i kad bi se opisana patologija “povezanih osoba” ili “središta životnih interesa” korigirala, još je mnogo jakih razloga da se hrvatskim građanima i strancima koji u Hrvatskoj posjeduju nekretnine za prilagodbu, za prihvaćanje i savladavanje novih drakonskih zakonskih obveza i velikog poreznog troška, ostavi barem još godina dana odgode. Tim više što šezdesetak milijuna eura očekivanog prihoda od novog poreza na nekretnine ovog trenutka državi uopće nije potrebno, a građanima će sasvim sigurno proizvesti goleme nevolje. No ovakav zakon o porezu na nekretnine kakav je u nacrtu prijedloga Sabor bi trebao glatko odbiti, ne čekajući da to učini Ustavni sud.

Sabor će idućih tjedana raspravljati i usvajati “porez na nekretnine”

Idućih mjesec, a možda i dulje, Sabor će raspravljati i usvajati “porez na nekretnine” koji mu je Vlada stavila na zastupničke klupe pa možda se prvoga siječnja 2025. godine taj porez zaista rodi. U tom slučaju porezna će uprava rješenja izdavati sa stanjem zadnjega dana ožujka sljedeće godine. Novim će poreznim obveznicima preostati samo par mjeseci da shvate što im se dogodilo, čega su točno uknjiženi vlasnici, u kakvom je stanju njihova nekretnina, ako je stvarni vlasnik netko drugi, da mu to vlasništvo prenesu, ako se vodi neki spor, da se taj spor zaključi i tako sa sebe skinu teret, da se taj netko drugi upiše i prijavi Poreznoj upravi kao vlasnik, odnosno porezni obveznik…

Poreznici će, pak, za desetke, možda i stotine tisuća novih obveznika morati istražiti čega su oni točno vlasnici, kakvo je stvarno stanje njihovih stambenih nekretnina, njihovo socijalno stanje; morat će zaprimiti i proučiti njihove prijave i podneske, gledati tko i od kada plaća komunalnu naknadu, struju, vodu, smeće; provjeravati tko u nekretnini stanuje ili je koristi ako vlasnik nije poznat, je li u prvom nasljednom redu ili nije, je li “središte njegovih životnih interesa” stvarno ili konstruirano radi evazije… i donijeti odluku, s obrazloženjem utemeljenim na zakonu razrezati porez ili odustati. I sve to u samo dva-tri mjeseca! To je nemoguće! To je kvalitetno, civilizirano i pošteno – praktično neizvedivo.

Stručnjaci su već upozoravali

I prethodnih desetljeća javljali su se prijedlozi i zahtjevi za uvođenje poreza na nekretnine, no nesređena vlasnička dokumentacija bila je glavna prepreka njegovoj učinkovitoj implementaciji.

U međuvremenu je – pod pritiskom Europske unije – na ažuriranju zemljišnih knjiga dosta učinjeno, no opisane društveno i moralno problematične osobine oporezivanja nekretnina samo su se zaoštrile.