Od državne batine do šumske lovine: Pad Andrije Mikulića

Na kraju svake hrvatske političke sapunice dođe trenutak u kojem se glavni junak – ili bolje reći protagonist vlastite moći – pretvori u savršenu metu. Točno se to dogodilo Andriji Mikuliću, donedavnom glavnom državnom inspektoru, čovjeku čije su se ruke do jučer pružale duboko u sve pore života u Hrvatskoj. Uhvaćen u šumi kod Siska, iz uloge lovca odjednom se pretvorio u lovinu, i to onu koja više nikome nije simpatična, koja se ne brani, nego se – po dobroj staroj navadi – još malo ritualno cipelari.

Nije da mu je itko posebno sklon: bio je dovoljno moćan, dovoljno glasan i dovoljno utjecajan da istodobno izaziva zavist, strah i iritaciju. U nekim krugovima i moćniji od glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. U drugim, tek strano tijelo unutar HDZ-a, relikt Brkićevih kadrova, podsjetnik na neka ranija vremena unutarstranačkih rovovskih borbi. Ni to ne mora biti razlog njegova političkog i pravosudnog sunovrata, ali svakako dobro dođe u trenutku kad se kreira društveni konsenzus o tome da ga je zgodno odbaciti.

Mikulić je, da podsjetimo, svoju begovsku poziciju dobio prije šest godina u klasičnom političkom paktu: odrekao se vođenja zagrebačkog HDZ-a i unutarstranačkih turbulencija, a zauzvrat dobio Inspektorat – instituciju s gotovo neograničenim mogućnostima nadzora nad svime što se u državi miče, gradi, prodaje, uvozi, izvozi, kuha ili troši. Pipci Državnog inspektorata dopiru doslovno posvuda, a Mikulić je te pipke nije samo izgradio nego i personificirao. Bio je prva državna batina – a biti batina u zemlji čiji su propisi magloviti, a birokratski labirinti beskrajni, znači imati moć čak i kad ništa ne radiš. A kada radiš – još i veću.

Prema svemu što sada izlazi na vidjelo, izgleda da se moći zaigrao. Do te mjere da je, prema sumnjama, s kumom završio sa 120 tisuća eura mita u rukama i još nečim mesnim – plećkama, biftecima, tko će ga znati – kao komičnim, ali ne i bezazlenim dokazom pohlepe koja se otela kontrolirati. Nije to samo priča o podmazivanju dozvola za rad, niti o ubrzanim postupcima za one koji plate: mnogo je ozbiljnija optužba da je spreman žmiriti na potencijalne zločine prema okolišu, prema zemlji, vodi i zraku ove zemlje. A to je već razina cinizma koja nadilazi klasičnu korupciju i prelazi u moralni rasap.

Naravno, cipelarenje tek počinje. A počinje uvijek po istoj šemi: dok si dio stranačke vertikale, dok radiš za velikog gospodara, dok si kotačić u mehanizmu raspodjele moći i novca, štiti te politička gravitacija. Čim padneš – odjednom se svi kunu u transparentnost, stručnost i zakonitost.

Upravo je to poruka koju je, bez izravnog spominjanja Mikulića, poslao premijer Andrej Plenković na sabor braniteljske organizacije HDZ-a. Govorio je o odgovornosti, o zakonitosti, o tome da nitko ne može računati na zaštitu ako skrene s puta. Kao da poručuje: tko god je posrnuo, posrnuo je sam – mi s tim nemamo ništa. Potpredsjednik Vlade Tomo Medved otišao je i korak dalje, tvrdeći da razrješenje nema nikakve veze s uhićenjem. A vrapci na granama pjevaju sasvim drukčiju melodiju.

Ne, uz sve to, jedna je misao nerealno tiha, gotovo potisnuta: sustav koji je Mikulić gradio, sustav kojeg je na bio najvidljiviji simbol – ostaje. Niti je demontiran, niti propitivan. Vlada tek najavljuje „transparentnije procedure“ i „inzistiranje na stručnosti“, što zvuči kao zakašnjela samokritika ili barem priznanje da su dosad kriteriji bili poprilično rastezljivi. Ali svejedno – struktura ostaje ista.

A u toj strukturi, Mikulić je bio samo najgrlatiji lik u mnogo većem, kompleksnijem mehanizmu. Sada će u istražni zatvor, najvjerojatnije trideset dana, i ondje čekati rasplet. U međuvremenu, Hrvatska će se baviti njegovim padom, a manje onim što je omogućilo njegov uspon.

Jer to je naš ritual: spektakularno rušimo figuru, ali nikad ne diramo ploču na kojoj su nastale.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**