ZABRANJENO VOĆE JE NAJSLAĐE

Smetaju im Thompsonove pjesme: Znate li koji je hrvatski pjevač imao hrabrosti pjevati zabranjene stihove?

Uoči velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, ponovno se aktualiziraju polemike o njegovim pjesmama, stihovima i glazbenom izričaju koji dio javnosti naziva kontroverznim. Proziva ga se za „amnestiranje ustaštva“ zbog korištenja povijesnih hrvatskih budnica koje potječu još iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, iako su mnoge od njih svojevremeno pjevane u najtežim danima Domovinskog rata – i to ne samo na Thompsonovim koncertima.

Pjevali su ih i drugi, ali su šutjeli kad je trebalo

Marko Perković Thompson najpoznatiji je po pjesmi "Bojna Čavoglave", koja počinje pozdravom "Za dom spremni", no on nije jedini hrvatski glazbenik koji je u vrijeme rata posegnuo za pjesmama koje imaju korijenje u NDH. Malo tko se danas sjeća da je Dražen Zečić, tada pripadnik 4. gardijske brigade HV-a, 1992. godine izdao album pod nazivom "Evo zore, evo dana", na kojem su se, osim naslovne pjesme, nalazile i skladbe "Nezavisna država" te "Sve do Zemuna". Upravo te pjesme, iako su bile iznimno popularne u ratnim godinama, posebno među hrvatskim braniteljima, dovele su do svojevrsne cenzure – Zečić godinama nije imao pristup HRT-u, a danas te pjesme više ne izvodi u javnosti.

Zanimljivo je kako su i drugi izvođači, poput Zlatka Pejakovića, Mladena Grdovića i Jasmina Stavrosa, u ratnim godinama također izvodili iste pjesme, posebice "Evo zore...", no nisu ih službeno uvrstili u svoje diskografije, čime su izbjegli medijsku stigmatizaciju. Dok se Thompsona godinama napada zbog navodnog izvođenja pjesama koje nikada nije ni snimio, poput "Jasenovac i Gradiška Stara", drugi su prošli – tiho.

Jednima se zabranjuje, drugima slavi: partizanske pjesme – netaknute

Zanimljiv je fenomen: dok se hrvatski braniteljski glazbeni izričaj iz 1990-ih pod povećalom traži zbog svake riječi koja može asocirati na NDH, partizanske i komunističke pjesme, i dalje su prisutne u javnom prostoru – bez ikakvih zabrana.

Pjesme poput "Po šumama i gorama", "Konjuh planinom", "Partizanska eskadrila", "Padaj silo i nepravdo" ili "Druže Tito, mi ti se kunemo" redovito se izvode na komemoracijama, političkim skupovima i svečanim akademijama ljevice. Često ih pjevaju zborovi, kulturno-umjetnička društva i izvođači poput Zorice Kondže, Miše Kovača (u ranijim fazama karijere), te zborovi poput Lado i KUD-a Joža Vlahović.

U tim pjesmama izravno se veličaju komunistički vođe, borba za "proletersku revoluciju", a u nekima se izravno spominje Josip Broz Tito – vođa režima čije su žrtve pobijene nakon Drugog svjetskog rata i čija su djela popisana u rezolucijama Europskog parlamenta i deklaracijama Hrvatskog sabora koje izjednačuju komunističke i nacističke zločine (npr. Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, 2006.).

Pa ipak – te pjesme nitko ne zabranjuje, niti se njihovo izvođenje smatra „problematičnim“ ili „neprimjerenim“.

Dvostruka mjerila ili politička selekcija povijesti?

Činjenica da jedan pjevač poput Thompsona ili Zečića trpi javnu hajku zbog stihova iz rata za slobodu, dok se istodobno partizanski stihovi i komunistička ikonografija toleriraju, otvara pitanje – postoji li dvostruki standard u tumačenju povijesne baštine? Ako hrvatske budnice iz 1990-ih trebaju biti predmet cenzure, zašto se isto ne odnosi na pjesme koje evociraju represivni komunistički režim?

Možda je upravo zbog toga zabranjeno voće i najslađe – jer ono što netko želi potisnuti, drugi osjećaju kao dio vlastitog identiteta i borbe za slobodu. I dok jedni žele zaborav, drugi se sjećaju. A narod – narod pjeva ono što mu iz srca dolazi, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne.

Tko javno izloži poruzi, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb, himnu ili vrijednosti obrambenog Domovinskog rata – kaznit će se zatvorom do jedne godine. A postrojbe HOS-a su bili legitimne postrojbe u Domovinskom ratu.