OD LVIVA (LAVOVA) DO ČILIPA

S OSMOMJESEČNOM BEBOM OD LVIV (LAVOV) DO ČILIPA

Ovo je priča o Marti (27), njezinoj osmomjesečnoj bebi ELINI, majci, odnosno baki ili babuški Iri. Marta je iz samog Lviva, udata, majka bebe Eline, kako smo već naveli stara 8 mjeseci. Marta o Hrvatskoj nije puno čula, niti o ratu u kojem je bila Hrvatska, jer je premlada, a u Ukrajini se malo o tome priča. Prošle godine sestra joj je otišla u Istri, gdje radi kao sezonski radnik i s njoj je u kontaktu, no nije mislila niti je znala gdje će završiti kada dođe u Hrvatsku, ali u stalnom je kontaktu sa sestrom, a susret između sestara trebao bi se dogoditi uskoro. To je bio i razlog da iz rata uništene Ukrajine krene put Hrvatske.

Kao djevojka živjela je u stambenoj zgradi, a kad se udala, preselila se kod muža u obiteljsku kuću. Prije poroda radila je u jednoj trgovini, mada je inače završila srednju školu za kuhara. Kako smo uspjeli shvatiti radila je više poslova u trgovini, a najviše nešto poput komercijaliste.

Iz početka nisu mogli vjerovati da je došlo do rata, tj. napada Rusa na Ukrajinu, uz pomoć Bjelorusije. Nisu mogli vjerovati zašto i zbog čega. Za nju je bilo ključno granatiranje Lviva, jer Lviv je mjesto od kulturnog i turističko značaja, te su Rusi bili česti turisti u njihovom gradu i nikad nije bilo nekih problema s njima. Tu je shvatila da je situacija ozbiljna, a i ostali napadnuti gradovi davali su stravičnu situaciju, te nikako nije mogla shvatiti da se u 21. stoljeću može ovakvo nešto dogoditi.

Kod granatiranja Lavova, uglavnom su ostajali kod kuće, jer do skloništa imaju oko 10 minuta i nisu se usudili ići tamo. Sve je više razmišljala o napuštanju Lavova, brinući se za kćerkicu, dok njezina majka baš nije bila za izbjeglištvo, ali radi unuke je popustila, te su našle nekog prijevoznika, ne znaju tko je plaćao taj put, ali završile su u prihvatilištu u Gospiću, a cijeli put je trajao 26 sati. Najviše se bojala što u Lviv vu ima tvornica tenkova i bojala se da će nastaviti i dalje granatirati baš radi te tvornice. Napustila je Lviv 18-tog dana rata u Ukrajini.

Krenula je za Hrvatsku 14. 03. a u Gospiću je bila do 18. 03. kada je krenula prema jugu Hrvatske, njoj nepoznat kraj. Čula je za Dubrovnik i njegovo stradanje u Domovinskom ratu, ali više preko You Tube kanala ili dok je znalo nešto biti na televiziji, ali to je u Ukrajini bilo rijetko.

KAKO BAŠ U DUBROVAČKO-NERETVANSKU ŽUPANIJU?

Na društvenoj mreži facebook postoji jedna grupa "SOS za Ukrajinu" (https://www.facebook.com/groups/489008335927141), gdje se izmjenjuju podaci o smještaju, tko nudi tko traži smještaj. Ukrajinci ne žele biti teret Hrvatskoj, žele raditi, a nadaju se da će se i rat (recimo) brzo završiti. Preko te grupe stupila je u kontakt s jednom Ukrajinkom koja je u Hrvatsku došla prije 14 godine i tu je udana. Pomoć joj je ponudila Natalia Smerechinskaya, koja U Dubrovniku i okolici radi kao turistički vodič i prevoditelj. Natalia je već kao volonter Crvenog križa smjestila neke ukrajinske obitelji na ovom području, a znala je tko još može i želi smjestiti izbjegle Ukrajince. Jedna obitelj je smještena u zaseoku Masješi, pored Čilipa. Po tu obitelj su išli u Zagreb, vozilom DVD Čilipi čiji je član Mario Radović, koji je smjestio četvero izbjeglica. Baku, majku i dvoje male djece iz Kijeva. (zbog jezične barijere nismo mogli s njima objaviti intervju).

Marta, kćerka Elina i baka Ira, koje su bile privremeno u Gospiću, po njih je išao gosp. Đuro Radović, te ih smjestio u svoj dom, te su smještene u zasebni objekat. Kod njih još se osjeća neka vrsta nervoze i napetosti, a ponajviše kod malene djevojčice. Imaju kontakt s Ukrajinom, ovisno o internetskoj vezi u Ukrajini. Martim muž, javio se u vojsku, ali stavili su ga pričuvni sastav, nešto poput Teritorijalne obrane, te trenutno radi u skladištu građevinskog materijala, a i djeda je pripadnik Teritorijalne obrane.

Marta se nada da će rat uskoro završiti, negdje u svibnju, to zaključuje po objavama na službenim medijima, jer ostale ne prati pošto ima dosta dezinformacija. Isto tako navodi da bi Bjelorusija ušla u otvoreni rat s Ukrajinom, to je njezin zaključak, po informacijama koje ima, što znači veliku prijetnju za Lviv.

U ovakvoj situaciji, zahvalna je i zadovoljna sa smještajem, a pogotovo s ljudima koji su ih udomili. Isto tako ima dobro mišljenje o mještanima, svi im nude pomoć, pitaju što im treba, susretljivi, i kako ona kaže, Hrvati su ljudi "velikog srca" i ne može izraziti zahvale na odnosu prema njima. No, njihov plan je što prije se vratiti u Ukrajinu.

Najviše zahvaljuje obitelji Radović, Zorici i Đuri, koji su ih tako prihvatili i ništa im ne fali, jer su se pokazali kao veliki humanisti. Za Đuru moramo navesti da je dragovoljac Domovinskog rata, zato nije ni čudno što je ovako postupio i smjestio obitelj u svoju kuću.

Od strane Katija Damjanović , iz GD CK Dubrovnik dobili smo podatak da je u Općini Konavle, Župa Dubrovačka i Grad Dubrovniku, do jučer je evidentirano 87 izbjeglica, ali nemju sve podatke, pa postoji mogućnost da je ta brojka puno veća.

Moramo suosjećati s narodom Ukrajine, jer isto tako moramo se prisjetiti naših izbjeglica i prognanika iz Domovinskog rata. Dobro je činiti dobro.